Predragi, nalazimo se u najljepšem dijelu godine, svečarskom, blagdanskom, kad se obično svode računi i podvlači crta pod proteklih tristo šezdesetak dana; što smo bliže zimskom solsticiju, atmosfera biva nekako sve pozitivnija i toplija. U tom božićnom duhu pozitive i vedrine, ako analizi i retrospekciji podvrgnemo samo posljednjih nekoliko mjeseci, jasno nam biva kako su stvari u Hrvatskoj postavljene ukrivo, ali mi smo i apsurd doveli do apsurda. Pamtimo tako, primjerice, žderonje iz vladajuće stranke, koji su, nebaždareni kakvi već jesu, uspjeli kroz jednjak kanalizirati puste milijune iz europskih fondova (napamet mi pada, ne bez razloga, ex-ministrica Žalac i njeni lukulovski podvizi i apetiti), pamtimo avione Ratnog zrakoplovstva koji padaju češće nego Vlade u Nikaragvi, pri čemu su krivi svi osim resornog ministra; vokabulara na nivou tepsije i modnog izričaja na razini Gojka Šuška, ministar Jaglac pravo je cvijeće Plenkovićeve Vlade, ali to vam je, naprosto, tako - tko živi u tegli, njemu je poklopac nebo. Političkim zbivanjima godine na izmaku svakako treba pridodati i ulazak u Schengen, što je prvom egu Hrvatske koji vodi Vladu došlo kao naručeno da skrene pažnju s INA-e ili Fortenove, s galopirajuće inflacije i još jedne godine koju građani Banovine provode po kontejnerima. Sam kraj godine obilježen je i prosvjedom invalida i roditelja djece s teškoćama pred Vladom, a što je izvjesna istaknuta članica stranke na vlasti verbalizirala rijetko viđenim moždanim lupingom odlijepivši - ja sam na toplome s ministrom, a ova djeca su vani na studeni zahvaljujući svojim roditeljima?! Od vladajućih, koji u najvećoj većini djeluju kao da su i sami oduzeti od vrata prema gore, očekivao bi čovjek barem trunku one elementarne, temeljne ljudske empatije i humanosti, ali ni empatija ni humanost ne stanuju u Banskim dvorima; samo ego i opijenost prvim licem jednine. Sitni interesi i jednako takve duše ozbiljan su hendikep, ali nisu specifikum isključivo hrvatskih bogova i volova; po svemu sudeći i mlađahna potpredsjednica Europskog parlamenta, Eva Kaili, Božić bi mogla dočekati onkraj brave, a ne mogu se pteti dojmu da po briselskim uredima i hodnicima ima još materijala za aps. Ne poželi ništa tuđe - svi smrtni grijesi u tom su grijehu; lekcija koju mnogi, nažalost, nauče prekasno.

Neka vas ne zbuni biblijski naslov najnovije moje kolumne koju upravo čitate; očito, konac je vremena, posljednji su dani - ako još niste, trk u ispovjednika i olakšajte grešne duše, svratite i do pogrebnika da vam uzme mjeru, kod bilježnika ovjerite testament, a potom lezite i čekajte neizbježno. Jer, upravo to Hrvati rade već trideset godina - demokratski potencijal ne dobacuje im dalje od vlastita kauča, leže i čekaju da milostivi Jahve, priroda ili neumoljivi zakoni evolucije odrade posao umjesto njih. Posljedično, u rečenih trideset godina ima nas kojih milijun Hrvata manje (tolika je, otprilike, razlika utvrđena popisom 1991. i ovim zadnjim, 2021.), po Dublinu ili Dortmundu hrvatski je, maltene, službeni, a onima koji su ostali u domovini prijeti posvemašnja pauperizacija, kakvu ne bi bili u stanju percipirati ni Dickens ili Zola. Hrvatska je, naprosto, došla do ruba, do ekonomskog, demografskog, političkog, moralnog, materijalnog i kakvog god hoćete ruba, a onda su je Plenković i njegova ekipa, koja odavna pleše po ivici legaliteta, kad već ne pleše u marici, gurnuli preko tog ruba.

Dragi moji, poznata biblijska sintagma "u znoju lica svoga" ovih dana postala je realitet; ljeto je i službeno počelo, umjesto zaraženih i pozitivnih mediji broje noćenja i dolaske, ministar Marić, da nema ušiju, smijao bi se oko cijele glave pri pomisli na uspješan početak sezone, dok se još jednom potvrđuje kako se ekonomija domovine svodi na mijenjanje plahti i deranje turista cijenama s onu stranu zdravog razuma. Kad smo, međutim, kod zdravog razuma, tim su resursom Hrvati i inače prilično deficitarni tamo oko ljetnog solsticija, kad pada obilježavanje Dana antifašističke borbe; dok sav civilizirani svijet priznaje i poštuje tekovine antifašizma, Hrvati su ga stavili u Ustav, ali kao da ne znaju što bi s njim. Divlje horde kojekakvih krkanoida, onih koji se vlaže na 10.travnja, škrguću zubima, ono malo što im je preostalo, uporno se trudeći svoj primitivni mindset nametnuti kao dominantni narativ; šutljiva većina, ne želeći se zamjerati, radije okreće glavu i ne reagira - svaka civilizacija dosad, od Rimskog Carstva do jutros, propala je jer su došli divlji i istjerali pitome. Državna vlast, po tko zna koji put, i ove godine ignorira Dan antifašističke borbe i zato sam odlučio ova svoja promišljanja podijeliti s vama; lagano ljetno štivo, tematika svakom poznata, svaki čestiti Hrvat o ovome ima nekakvo mišljenje - ko stvoreno za čitanje na plaži, u sjeni borova, dok drugim okom snimate prsate Čehinje ili Mađarice izložene u hladovini.

Uskrs je iza nas, ali vrijeme pokore i odricanja je, po svemu sudeći, pred nama. I pravo je, braćo i sestre - grešnici smo, veliki grešnici; počinili smo grijeh propustom jer smo dopustili da vladajuća kamarila postupa s domovinom kao na Prokrustovoj postelji, pretvarajući je u krčmu po svom kalupu, u svijet u kojem se polusvijet poput njih osjeća kao doma, a račun, s krčmarom ili bez njega, uvijek plaća netko drugi. Pontifex maximus iz Banskih dvora i njegovi apostoli, bogobojazni ljudi koji se drže Svetog Pisma kao da su osobno napisali barem dva Evanđelja, svojim primjerom u ove svete dane pokazuju koliko je tvrd njihov kruh sa sedam nula; polovica Vlade, sirote, nisu sigurni s koje strane brave će se sutra probuditi. Alibaba koji ih vodi, uz porođajne muke nastoji pronaći kadar za ministarske funkcije kojem ne prijeti kakova kaznena prijava ili milijunska afera, ali izgleda da je slabo ugodio svoje radare; nije prošlo ni tjedan dana od imenovanja novog ministra graditeljstva, a novinari, koji su u Hrvatskoj slobodni napisati štogod im se naredi, iščačkali su rečenome ministru dovoljno da postane kristalno jasno kako je Vladi nužna dekonstrukcija, a ne rekonstrukcija. Uostalom, recite i sami - kakav je to ministar koji se ne može sjetiti kako je zaradio prvi milijun? Kome od vas se to ikad desilo? Ali to je sasvim uobičajeno za aktualnu Vladu - ako je čovjek zaboravan s milijunom, daj mu da upravlja milijardama, možda se sjeti. Čega se pametan srami, to budala zaokruži, i zato imamo HDZ na čelu države.

Sve sretne države nalik su jedna drugoj; svaka nesretna, nesretna je na svoj način. Ruskog majstora pera, evo, parafraziram, jer hrvatska država nesretna je na jedan osebujan način, civilizacijski i evolucijski raritet; ovako nešto ne pamti se još od dana kad su Adam i Eva bili protjerani s Gospodnjeg kolhoza. Narod kojem je Otac nebeski dao sve što je mogao, od smještaja, mora, ravnica, prirodnih bogatstava, vođen Ocem zemaljskim i njegovom domovinskom ekspoziturom s Trga žrtava fašizma u samo trideset je godina uspio dokazati koliko je ta investicija bila promašena. Sve ono od čega se živi (poljoprivreda, industrija, brodogradnja, školstvo) u Hrvatskoj je propalo, dok sve ono od čega se propada (kriminal, korupcija, nepotizam) živi i cvate. Hrvatska umire naočigled, u gospodarskom, političkom, ljudskom smislu; smrt je ovdje, naprosto, biološka činjenica i taj zadah raspadanja i truleži ne može se više ignorirati. Vladi koja već dugo pleše po ivici zakona umjesto da pleše u marici ovih je dana istekao rok trajanja; to vide svi, osim čovjeka koji je vodi.

Blagdanski su dani; ono doba godine kad bi trebalo biti toliko hladno da čak i članovi vladajuće stranke drže ruke u vlastitim džepovima. Trebalo, kažem, međutim, sve se mijenja i taj panta rei danas teče brže nego ikad; mijenja se i klima, zime nisu više što su nekad bile, ljudi nisu što su nekad bili (za razliku od vremena, ljudi su sve hladniji), vrijednosti se mijenjaju, Europa se mijenja, ali jedna stvar nepromjenjiva je i vječna - hrvatska država i pravna država rođeni su antipodi koji teško da stanu u istu rečenicu, osim za potrebe ove kolumne. Posljedice te činjenice gledamo svakodnevno, ali toliko smo svikli na takvo stanje, suobličeni smo s njim do te mjere da smo ga počeli smatrati prirodnim i prihvatljivim. Okruženi smo lažima, gledamo laži, slušamo laži, vjerujemo u lažne autoritete; lažni osmijesi, lažni doktorati, lažno domoljublje i vlažna, trula realnost koja nas podsjeća da od stoljeća sedmog do HDZ-a ovakva hrpetina bitangi i probisvjeta nije bila prihvaćena kao moralni orijentir društva. Uvjerili su i sebe i sve oko sebe kako između njih i države, hrvatske države, stoji znak jednakosti i svaka sumnja, svako propitkivanje njihova autoriteta, svako dovođenje u pitanje njihove vrhovne pozicije u hranidbenom lancu biva predstavljeno kao atak na same temelje državnosti. Država, to smo mi, viču vam u lice; nije ni čudno da u takvoj državi život umire naočigled iz dana u dan.