Dan državnosti za nama je; pred nama su dani realnosti – u vrijeme kad sve ima cijenu, a ništa vrijednost, vrijeme je da si posvijestimo cijenu hrvatske realnosti. Prispodobit ću vam tu cijenu upravo na primjeru Dana državnosti. Rođendan domovine diljem svijeta jedan je od najsvečanijih i najponosnijih dana u godini; za SAD 4. srpnja, dan donošenja Deklaracije neovisnosti ili za Francusku 14. srpnja, dan pada Bastille i početka Revolucije koja će zbaciti dotrajalu monarhiju i postaviti temelje moderne, građanske Europe. U nas, međutim, postavljaju se pitanja drugačije vrste; komentatori po društvenim mrežama pitaju se zašto je od Drave do Jadrana komorna atmosfera, gdje su zastave, nacionalni naboj i ponos; Hrvati će prvo u ruke uzeti kalendar da provjere kad pada ovaj blagdan i ako su u pitanju ponedjeljak ili petak veselit će se više spajanju nego samom Danu državnosti, dok se vladajuća kleptokracija, kako i dolikuje vladajućoj kleptokraciji, pita zašto predsjednik Republike i ove godine rečeni blagdan stavlja na ignore. Ponudit ću odgovore na oba pitanja počevši od drugog – predsjednik Milanović odavna je objasnio, a ja se potpuno slažem s njim, da jedini pravi, nepatvoreni i oriđiđi Dan državnosti može biti samo 25. lipnja; ta valjda slavimo odluku Sabora o raskidu svih državnopravnih sveza s bivšom državom. Vladajući, međutim, koji su i u bivšoj državi visoko kotirali, raskinuvši sve državnopravne sveze sa zdravim razumom i osjećajem za mjeru, odlučili su da slaviti treba dolazak HDZ- a na vlast, pa su Dan državnosti zakazali za 30. svibnja. Odgovor na prvo pitanje višeslojan je i zahtijeva da vam otvoreno kažem – većina Hrvata ima prilično pogrešnu predodžbu o tome što je Dan državnosti, odnosno, što je državnost kao takva.