Dan državnosti za nama je; pred nama su dani realnosti – u vrijeme kad sve ima cijenu, a ništa vrijednost, vrijeme je da si posvijestimo cijenu hrvatske realnosti. Prispodobit ću vam tu cijenu upravo na primjeru Dana državnosti. Rođendan domovine diljem svijeta jedan je od najsvečanijih i najponosnijih dana u godini; za SAD 4. srpnja, dan donošenja Deklaracije neovisnosti ili za Francusku 14. srpnja, dan pada Bastille i početka Revolucije koja će zbaciti dotrajalu monarhiju i postaviti temelje moderne, građanske Europe. U nas, međutim, postavljaju se pitanja drugačije vrste; komentatori po društvenim mrežama pitaju se zašto je od Drave do Jadrana komorna atmosfera, gdje su zastave, nacionalni naboj i ponos; Hrvati će prvo u ruke uzeti kalendar da provjere kad pada ovaj blagdan i ako su u pitanju ponedjeljak ili petak veselit će se više spajanju nego samom Danu državnosti, dok se vladajuća kleptokracija, kako i dolikuje vladajućoj kleptokraciji, pita zašto predsjednik Republike i ove godine rečeni blagdan stavlja na ignore. Ponudit ću odgovore na oba pitanja počevši od drugog – predsjednik Milanović odavna je objasnio, a ja se potpuno slažem s njim, da jedini pravi, nepatvoreni i oriđiđi Dan državnosti može biti samo 25. lipnja; ta valjda slavimo odluku Sabora o raskidu svih državnopravnih sveza s bivšom državom. Vladajući, međutim, koji su i u bivšoj državi visoko kotirali, raskinuvši sve državnopravne sveze sa zdravim razumom i osjećajem za mjeru, odlučili su da slaviti treba dolazak HDZ- a na vlast, pa su Dan državnosti zakazali za 30. svibnja. Odgovor na prvo pitanje višeslojan je i zahtijeva da vam otvoreno kažem – većina Hrvata ima prilično pogrešnu predodžbu o tome što je Dan državnosti, odnosno, što je državnost kao takva.
Mi, nažalost, taj pojam svodimo na pozu, folklor, na rituale i obrede; za društvo u kojem se umjesto knjiga rotiraju žarulje i janjad, pojmovi poput državnosti ili suverenosti fikcionalni su konstrukt. Državnost i domoljublje svodimo na kićene govore, patetiku, ruku visoko na srcu za intoniranja himne dok je druga duboko u džepu (tuđem, naravno), na dočeke i mise u prvostolnici, na zastavu i himnu jer to je još jedino što nam je ostalo od države. Istina možda nije svakome ugodna, ali ja ne pišem da bih se svidio nego da stvari nazovem pravim imenom – dobrog dijela državnosti odrekli smo se ulaskom u EU, koja danas sve više nalikuje na sovjetski Centralni komitet, samo s većim dnevnicama i boljim vinom, i u NATO (bez referenduma), odrekli smo je se kad smo 90% svog bankarskog sektora prodali strancima, kad smo bogu Profitu dopustili da malog čovjeka izbaci iz svog čistilišta; rječju, kad smo domovinu sveli na rang kolonije, eventualno protektorata. O državnosti vam govori premijer čiji politički credo se svodi na pretvaranje Hrvatske u ono što je Vergilije u svojoj Eneidi nazvao „imperium sine fine“ – carstvo bez granica, njegovo, razumije se. Državnost vam prodaje ministar iz Blata koji se, ako je vjerovati medijima, uknjižio na 28 nekretnina; nekad u antičkom Rimu Ciceron ih je, primjerice, imao 20. Ne, ne želim usporediti njega i Cicerona; želim vam ukazati na otuđenost elita od onih koji čine državu, rimsku ili hrvatsku. Taman oko Dana državnosti Kalmeta je napokon, nakon 14 godina suđenja, dočekao nepravomoćnu presudu i uputnicu u pržun; aktualni zadarski župan i gradonačelnik bacaju se naglavačke izražavajući mu podršku?! Državnost u civiliziranom svijetu zahtijevala bi da ga šupiraju iz stranke i duboko se ispričaju narodu za počinjeno zlo; to je, zaboga, stvar moralne higijene. Državotvornost shvaćena na hrvatski način znači da se zadarski župan i gradonačelnik javno bacaju pod noge onome koji ih je izvukao iz anonimnosti u kojoj su zauvijek trebali ostati; da se Kalmeta sutra kandidira u Zadru pomeo bi konkurenciju jer je „naš, a ne njihov“. I taman kad pomisliš kako smo dotakli dno, Alibaba i ekipa iz Banskih dvora pokažu da lopata još uvijek radi – na dnevni red guraju temu povećavanja broja mandata dijaspore u Saboru i najavljuju udar na male iznajmljivače dogodine, povećavajući im iznos paušala za ravno 100%. Budući da turistička sezona zasad ne obećava previše, a ekonomija nam se uglavnom svodi na mijenjanje plahti ljeti, taman oko Dana državnosti Vlada je najavila antiinflacijske mjere i zamrzavanje plaća, a koliko piza demokracija u nas uvjerio se i njihov eurozastupnik Sokol; nakon što je manifestirao neviđenu drskost javno prozvavši stranačku vrhušku za izborni inženjering na nekim internim izborima u Zagrebu, ljubazno mu je poručeno da izvoli umuknuti ili da se pobere i iz stranke i iz Europskog parlamenta. Državnost powered by HDZ svodi se na, kako rekosmo, pretvaranje države u njihov privatni „imperium sine fine“; umjesto da državotvorni narod izađe na ulice i stisne taj gnojni čir iz Banskih dvora, narod će za desetak dana pasti u navijačku ognjicu i kao sediran sjediti pred ekranima s pivom u jednoj i daljinskim u drugoj ruci. Uistinu, teško je procijeniti zaslužuju li više Hrvati HDZ ili HDZ Hrvate.
Kako državnost (ne)funkcionira u praksi, rastumačit ću vam na primjeru koji će svatko razumjeti – na egzemplaru sloma hrvatskog zdravstva. Pitanje je to koje nije političko ni stranačko; ono je egzistencijalno, pogotovo za nas na otocima. Svi vi vrlo dobro znate koji nivo zdravstvene zaštite je Vela Luka imala nekad, a koji ima danas; sjećamo se što je bilo s Hitnom i kome imamo zahvaliti za to „dobročinstvo“. Reći ću vam kako imam kroničnih problema s disanjem; po nekoliko puta godišnje uhvati me napadaj gušenja. Prije kojih 6-7 godina, na Badnjak, dogodilo se upravo to; dišući na škrge sjeo sam u auto i odvezao se u Blato na Hitnu. Pristupom sam bio i više nego zadovoljan; momentalno sam bio zbrinut, primio kisik, injekciju, radio se EKG i istu večer moje stanje se, nakon obrade, smirilo. Međutim, prošle godine, opet sam trebao intervenciju Hitne, a ono što slijedi potvrđuje kako je u Hrvatskoj i apsurd doveden do apsurda. Moja supruga okrenula je broj Hitne, međutim, javio se operater u Zagrebu. Detaljno mu je morala opisati moje simptome, kako bi on procijenio, na neviđeno (on na telefonu u Zagrebu, ja u krevetu u Veloj Luci), jesam li slučaj za Hitnu. Kad se konačno smilovao, spojio ju je s – operaterom u Dubrovniku. Ista shema – dobro jutro, dobro jutro; opišite simptome. Nakon što je izrecitirala isto što i onom u Zagrebu (vrijeme prolazi, sutra će netko životno ugrožen biti u mojoj situaciji), ovaj u Dubrovniku, na neviđeno, dakako, odlučuje kako ipak jesam slučaj za Hitnu i spaja je s Hitnom u Blatu. Kad je Hitna napokon stigla, ukazao se liječnik koji ne govori i ne razumije hrvatski?!
Čitali ste nedavno o slučaju mladića na zadarskoj Hitnoj. Ne tako davno, imali smo slučaj mladića iz Blata koji je tragično završio; transport do bolnice trajao je 8 sati (8 sati unutar iste županije). Ovih dana čitamo o slučaju zapovjednika vatrogasaca na Visu koji je 3 sata čekao na transport do Splita. To su stvari koje znače život ili smrt, napose na otocima; sutra to možete, ne daj Bože, biti vi ili netko vaš. Nedostupnost zdravstvenih usluga priča je za sebe – više od godinu dana imam velikih problema s kralježnicom i bio sam upućen na magnet. Termin u KBC Split – za 14 mjeseci. Oprostite, ali to nije funkcionalno zdravstvo; za 14 mjeseci magnetna rezonanca neće mi značiti ništa – boli me sad i trebam pomoć sad. Okrenem broj privatnih poliklinika u Splitu i Dubrovniku – za 300 eura možete prekosutra! Ma dat ću 300 eura, ali čekaj malo – zašto onda plaćam doprinose svaki mjesec? Zašto plaćam Dopunsko? Za uslugu koju ne mogu dobiti? Ok; isplatite mi onda plaću u bruto iznosu i nemate brige sa mnom; sve ću obaviti privatno, ali barem znam što plaćam. Kad javno postavite ta pitanja dobijete odgovor kako državne bolnice nemaju dovoljno uređaja nego plaćaju usluge Medikolu. Onda usporedite koliko Medikol godišnje ubere javnog novca, usporedite s cijenom tih uređaja i sve vam odjednom sjeda na svoje mjesto.
Zbog problema s kičmom upućen sam na operacijsko liječenje u Split. Odem na pretrage krajem srpnja prošle godine i bude mi rečeno – zvat ćemo vas do kraja 2025. Sad je lipanj 2026. – ni ćuš, ni var. Da nekim privatnim kanalima nisam završio u Zagrebu još bih se vukao po kući polupokretan. Imam vrhunsku liječnicu obiteljske medicine kojom sam više nego zadovoljan u svakom pogledu, kao i liječnicima i medicinskim sestrama u bolnici, ali pitanje se nameće samo od sebe – ako imamo odlično zdravstveno osoblje, ako su nam liječnici i sestre cijenjeni diljem Europe, gdje onda zapinje? Jasno ko dan – zapinje u organizaciji; Ministarstvo zdravstva, HZZO i ine institucije jer plava iskaznica otvara sva vrata. Šefica Hitne pustila je korijenje u Saboru dok Hitna puca po šavovima; Beroš biva osumnjičen da je u dilu sa srpskom mafijom poharačio zdravstveni sustav i nakon pedale u Vladi bude zbrinut – u zdravstvenom sustavu. Pritom se za njega mijenjao zakon, baš kao što se nekad mijenjao za Tuđmana, na jedan dan – da bi se mogao uknjižiti na vilu u Zagrebu. Eto, ja sam totalni laik kad je medicina u pitanju, ali neka mi objasni netko tko zna – kako je moguće da netko protiv koga se vode vrlo ozbiljni procesi zbog sumnje u pronevjeru novca u zdravstvu može dobiti posao u zdravstvu? Mogu li ja pronevjeriti sredstva škole u kojoj radim, biti uhićen i osumnjičen, a potom se kandidirati za ravnatelja škole?
Zvuči suludo? Ne, dragi moji – zvuči hrvatski; to vam je priča o državnosti. Zdravlje je u nas postalo kapital za političko tezgarenje; roba koja, kao i svaka, ima svoju cijenu. RH ima 200 tisuća zdravstvenih osiguranika više nego što ima stanovnika – kako planiramo zdravstvenu politiku? RH ima više birača nego što ima stanovnika – kako planiramo politiku uopće? RH je zemlja uništenog i devastiranog zdravstvenog, obrazovnog i mirovinskog sustava – kako planiramo opstati? To su pitanja koja trebamo promišljati, a ne analizirati tko za blagdane kači zastave po balkonima i tko koliko i kako voli Hrvatsku. Domovina se voli radom, plaćanjem poreza i poštivanjem zakona, ali ta činjenica ostaje otajstveni misterij ekipi koja Hrvatsku doživljava kao privatni imperij bez granica; od doseljenja do iseljenja ne pamti se da je netko ovako poharao zemlju Hrvata kao oni.
Onaj tko ostane zadnji ne mora gasiti svijetlo; ionako će nam uskoro isključiti struju. (Ivan Plantić)
