Kriminalna organizacija ili organizirani kriminal - u suštini, zapravo nije ni bitno; ljeto iza nas dokazalo je da su vladajuće strukture u domovini kao i domovina sama udaljene od modernog pojma pravne države otprilike koliko i Enver Hoxa od motora s unutarnjim izgaranjem. Još, naime, od doba prosvjetiteljstva s kraja XVIII. stoljeća država se obično definira kao ideja pripadnosti, ali ne plemenu, nego kao pripadnost ideji zajednice utemeljene na zakonu. Budući da prvi ešalon hrvatske domoljubne politike očigledno egzistira van uobičajenih sitnica tipa zakona, prava ili morala, "elita" stvorena u privatizacijskim ostavinskim raspravama shvatila je ono utemeljiteljevo "Imamo Hrvatsku" na prilično doslovan način - oni uistinu imaju Hrvatsku, a mi ostali imamo državu punu Glembajevih. Na našim prostorima nepisano je pravilo da na površinu redovito isplivaju prazne tikve, sve dok ih puni džepovi na povuku natrag na dno; ples Perzeida, poznatiji kao suze sv. Lovre ove se godine astronomski poklopio s olovnim i zlehudim padom jednog bivšeg ministra.

Desilo vam se zasigurno (a kome nije) da se kadgod malo opustite s prijateljima, pa vas boli glava drugi dan? Složit ćete se, vjerujem - kad se posvađate s centrom za ravnotežu, osjećaj je otprilike ekvivalentan onome kad pogledate večernji Dnevnik ili sjednicu Vlade - ne možete se oteti mučnini i nagonu za povraćanjem, a glava vam puca momentalno, a ne tek drugi dan. U Hrvatskoj je danas mutno kao u pijančevoj glavi; stvar je pošla po zlu još pri porodu devedesetih godina, kad su i temelji i utemeljitelji ove zemlje udareni ukrivo. U međuvremenu, domovina je odavna postala punoljetna, ali je i dalje ostala blesava - imamo dementne ministre koji zaboravljaju produžiti vozačke dozvole, imamo anemičnog premijera, riječju, imamo Vladu s posebnim potrebama. Jednostavno rečeno, ono što je u Hrvatskoj državni vrh, u normalnim bi zemljama bilo državno dno. Ne čudi stoga da sve što može bježi odavde glavom bez obzira; u Hrvatsku se vraća jedino Klepetan, i to samo radi seksa...

Poštovani čitatelji, vi koji ste ljubitelji dobrog teksta, ili se barem sjećate lektire iz srednje škole, zacijelo ste se odmah dovinuli kako je spomenuti naslov veliki Dante u svojoj Božanstvenoj komediji postavio na ulazu u pakao. Majstor iz Firenze nesumnjivo je bio vizionar jer ovaj naslov upravo besprijekorno opisuje hrvatske prilike početkom 2019. godine, u koju smo upravo zakoračili. Umjesto onog klasičnog "Dobro došli" mogao bi se postaviti na Breganu, sa zapadne strane, a sasvim pristojno bi stajao i na ulazu u bilo koju instituciju ove mitske države. Možda najprikladnije bi ga ipak bilo zakucati poviše ulaza u središnjicu vladajuće stranke, valjda jedinog mjesta u cijelom univerzumu na kojem se ljudi svađaju čiji je manji (dosje, dakako, nemojte biti zločesti) ili njihovih koalicijskih partnera iz HNS-a, čisto da se narodnjaci od vremena do vremena podsjete koga je Dante sunovratio u najdublji, deveti krug pakla...

Recite, onako iskreno i po duši, prije nego što ste počeli čitati ostatak, ima li prikladnijeg naslova koji bi bolje mogao opisati svakodnevicu društva koje je postalo karikatura države koja je karikatura sama po sebi? Civilizacija i sifilizacija (moralna, materijalna, društvena, obrazovna, vi recite) od samog začetka moderne hrvatske državnosti išle su ruku pod ruku, rezultirajući sistematskom idiotizacijom društva kojoj danas svjedočimo na svim razinama. Društveni ugovor ovjeren devedesetih već dugo gura domovinu u klerikalizam, konzervativizam, revizionizam i sve slične -izme koji se mogu svesti pod zajednički nazivnik primitivizacije i kolektivne degeneracije koja je uzela toliko maha da, kad je stavite u kontekst aktualne vlasti i reformi koje provodi, teško je više razlučiti što je uzrok, a što posljedica. Kojekakve bitange i probisvijeti koji su nekad krali šarafštuke po tvornicama devedesetih su privatizirali iste te tvornice, spustili se s brda i postali vlast; sve što imaju su ukrali, samo su diplome kupili. Kakva sjetva, takva i žetva - sve ono od čega se živi (poljoprivreda, industrija, brodogradnja, obrazovni sustav) propalo je, a sve ono od čega se propada (kriminal, nepotizam, korupcija, politička prostitucija) u nas živi i cvate...

Jesam li vam dosad u nekom tekstu pričao o prijatelju iz vojničkih dana i teroru kojem je bio izložen, on i ostatak obitelji? Ako nisam, pratite me pozorno, jer to kako se nesretnik zlopatio uvelike simbolizira križni put Hrvata kroz ovu suznu dolinu kojom, evo, kročimo zadnjih kvarat stoljeća. Moj je prika, naime, imao babu, a ta je baba pak imala opaku navadu da cijelu kuću maltretira s Dnevnikom. Petkom i svetkom, u pola osam prekidali bi se filmovi, prebacivale bi se utakmice, hodalo bi se na prstima ako se hodati baš moralo jer bi se stara parkirala u naslonjač ispred televizora kao da joj se gadi i sama pomisao na ustajanje. Ukućani su taj zulum trpjeli dok su mogli, a kad je mahnitost prešla sve granice, odlučili su staru zajebati tako što su joj nasnimili jedan Dnevnik i puštali joj ga svaki dan, u vrijeme kad je njima odgovaralo. Trajalo je to neko doba, dok baba nije otkrila varku - postalo joj je, naime, sumnjivo što uporno, deset dana zaredom, daju krivu vremensku prognozu! Hrvatska je povijest, od kad smo svoji na svom (iako je pitanje što je to u ovoj zemlji još naše osim dugova) otprilike na istom tragu, a svaka sličnost s rečenom babom je, razumije se, sasvim slučajna! No, krenimo redom.