Neke stvari u životu naprosto su klasika - redovito kad osjetim potrebu napisati novi tekst za kolumnu i pitam se kome ovaj put uzeti mjeru, društveni akteri s desnog spektra ili kakav nevoljni ministar aktualne Vlade pobrinu se da dobijem odgovor. Kad, međutim, ustreba analizirati još jedan izborni debakl elementarne nepogode poznatije kao HDZ, moja je tipkovnica, naprosto, u blaženom stanju. Jer, zamislite načas zemlju u kojoj vrijeme ne da je stalo nego ide unatrag, u kojoj Drugi svjetski rat još uvijek traje, gdje djeca žive s roditeljima do pedesete i u kojoj su antidepresivi traženiji od veze u zagrebačkom holdingu. Zamislite zemlju u kojoj temeljno metafizičko pitanje nije ima li života nakon smrti već prije nje, i u kojoj likovi kakvima su vas tetke s lošim trajnama plašile prije spavanja, oni koji okreću tešku lovu i lake curice, bivaju prihvaćeni kao moralni orijentir društva. Zamislite, probajte barem, zemlju u kojoj su historija i histerija blizanke, zemlju u kojoj samo Hajduk, organizirani kriminal i Joža Manolić žive vječno. Jeste? Fino; sad lijepo otvorite oči i - voila - dobrodošli u najveći cirkus na svijetu; ulaz slobodan, izlaza ionako više nema. Hrvatska nije slučajna država, ali sasvim sigurno jest država-slučaj. I tako, eto, pišem ovaj tekst u sitne sate, kad se vrte samo pornići i horori za perverznjake i poremećene, a takvima se uglavnom i bavim u ovoj kolumni.

Predizborno je vrijeme, dakle, onaj dio političke sezone kad raznorazni wanabee analitičari u televizijskim studijima, naočala zataknutih na korijenu nosa, učeno raspravljaju o izborima kao o prazniku demokracije. Ako malo pratite predizbornu kampanju i ne uspijevate se othrvati dojmu kako je zapravo riječ o prazniku mediokracije, da ne kažem o festivalu gluposti, ne brinite, dojam vas ne vara. Dojam sasvim sigurno učvršćuje osvrt na mandat na isteku aktualne predsjednice; polusvijet amputiranog ukusa sasvim sigurno priželjkuje i novi, a ostale je sram. Osoba koja tendira na novi predsjednički mandat ovih dana autobusom poput Glembajevih gazi sve pred sobom iako je upravo autobus savršeno pogođen trademark cijele njene kampanje; riječ je, naime, o osobi koja i djeluje kao da je ispala iz autobusa u popularnom filmu iz naslova. Doduše, plejadu likova kakvi je u tom busu prate ne bi uspio ovjekovječiti ni veliki Šijan; samo još fali Taško Načić na mjestu, štajaznam, direktora kampanje da apsurd bude potpun, ali hrvatska je desnica i apsurd uspjela dovesti do apsurda. To vam je, naprosto, tako - vladajuća stranka pravi je kadrovski ružičnjak; taj korov teško bi oplijevilo i puno učinkovitije pravosuđe od hrvatskog, ali od političkog dna teško se može očekivati neki intelektualni vrh.

Kriminalna organizacija ili organizirani kriminal - u suštini, zapravo nije ni bitno; ljeto iza nas dokazalo je da su vladajuće strukture u domovini kao i domovina sama udaljene od modernog pojma pravne države otprilike koliko i Enver Hoxa od motora s unutarnjim izgaranjem. Još, naime, od doba prosvjetiteljstva s kraja XVIII. stoljeća država se obično definira kao ideja pripadnosti, ali ne plemenu, nego kao pripadnost ideji zajednice utemeljene na zakonu. Budući da prvi ešalon hrvatske domoljubne politike očigledno egzistira van uobičajenih sitnica tipa zakona, prava ili morala, "elita" stvorena u privatizacijskim ostavinskim raspravama shvatila je ono utemeljiteljevo "Imamo Hrvatsku" na prilično doslovan način - oni uistinu imaju Hrvatsku, a mi ostali imamo državu punu Glembajevih. Na našim prostorima nepisano je pravilo da na površinu redovito isplivaju prazne tikve, sve dok ih puni džepovi na povuku natrag na dno; ples Perzeida, poznatiji kao suze sv. Lovre ove se godine astronomski poklopio s olovnim i zlehudim padom jednog bivšeg ministra.

Taj petak, 11. listopada, trebao je biti jedan sasvim običan dan u uredu, međutim, život je htio drugačije - u županiji Dubrovačkoj u tijeku je bio štrajk u obrazovnom sustavu, sjedili smo u zbornici i sudeći po tonu razgovora i raspoloženju rekao bih da se taj dan ekipi iz Vlade prilično štucalo. Nije da sam bio nešto pretjerano zabrinut zbog toga; njihova debela koža izdržala bi i gore. Simptomatično je, međutim, nešto drugo - kad u ovoj državi doživite ovakav štrajk poštene inteligencije, i to štrajk koji evo danas ulazi u dvanaesti dan, onda je kristalno jasno kako teret ovolike nesposobnosti i nedoraslosti koji dolazi s Markova trga klecava koljena hrvatskog društva više jednostavno nisu u stanju podnositi. Međutim, tu smo gdje smo; ja, kad mi bude svega dosta, volim pogledati Gruntovčane ili, recimo, nastup naše opozicije u Općinskom vijeću jer i jedni i drugi na jedan topao i svakodnevan način manifestiraju ljudsku glupost i ograničenost i to je valjda jedini način na koji se čovjek još može nositi s limitiranošću i potkapacitiranošću koja je imanentna ovom društvu i onima koji ga momentalno vode. To vam je, naprosto, tako - jedino u cirkusu od države klaunovi mogu biti glavni akteri.

Desilo vam se zasigurno (a kome nije) da se kadgod malo opustite s prijateljima, pa vas boli glava drugi dan? Složit ćete se, vjerujem - kad se posvađate s centrom za ravnotežu, osjećaj je otprilike ekvivalentan onome kad pogledate večernji Dnevnik ili sjednicu Vlade - ne možete se oteti mučnini i nagonu za povraćanjem, a glava vam puca momentalno, a ne tek drugi dan. U Hrvatskoj je danas mutno kao u pijančevoj glavi; stvar je pošla po zlu još pri porodu devedesetih godina, kad su i temelji i utemeljitelji ove zemlje udareni ukrivo. U međuvremenu, domovina je odavna postala punoljetna, ali je i dalje ostala blesava - imamo dementne ministre koji zaboravljaju produžiti vozačke dozvole, imamo anemičnog premijera, riječju, imamo Vladu s posebnim potrebama. Jednostavno rečeno, ono što je u Hrvatskoj državni vrh, u normalnim bi zemljama bilo državno dno. Ne čudi stoga da sve što može bježi odavde glavom bez obzira; u Hrvatsku se vraća jedino Klepetan, i to samo radi seksa...