Recite, onako iskreno i po duši, prije nego što ste počeli čitati ostatak, ima li prikladnijeg naslova koji bi bolje mogao opisati svakodnevicu društva koje je postalo karikatura države koja je karikatura sama po sebi? Civilizacija i sifilizacija (moralna, materijalna, društvena, obrazovna, vi recite) od samog začetka moderne hrvatske državnosti išle su ruku pod ruku, rezultirajući sistematskom idiotizacijom društva kojoj danas svjedočimo na svim razinama. Društveni ugovor ovjeren devedesetih već dugo gura domovinu u klerikalizam, konzervativizam, revizionizam i sve slične -izme koji se mogu svesti pod zajednički nazivnik primitivizacije i kolektivne degeneracije koja je uzela toliko maha da, kad je stavite u kontekst aktualne vlasti i reformi koje provodi, teško je više razlučiti što je uzrok, a što posljedica. Kojekakve bitange i probisvijeti koji su nekad krali šarafštuke po tvornicama devedesetih su privatizirali iste te tvornice, spustili se s brda i postali vlast; sve što imaju su ukrali, samo su diplome kupili. Kakva sjetva, takva i žetva - sve ono od čega se živi (poljoprivreda, industrija, brodogradnja, obrazovni sustav) propalo je, a sve ono od čega se propada (kriminal, nepotizam, korupcija, politička prostitucija) u nas živi i cvate...

Poštovani čitatelji, vi koji ste ljubitelji dobrog teksta, ili se barem sjećate lektire iz srednje škole, zacijelo ste se odmah dovinuli kako je spomenuti naslov veliki Dante u svojoj Božanstvenoj komediji postavio na ulazu u pakao. Majstor iz Firenze nesumnjivo je bio vizionar jer ovaj naslov upravo besprijekorno opisuje hrvatske prilike početkom 2019. godine, u koju smo upravo zakoračili. Umjesto onog klasičnog "Dobro došli" mogao bi se postaviti na Breganu, sa zapadne strane, a sasvim pristojno bi stajao i na ulazu u bilo koju instituciju ove mitske države. Možda najprikladnije bi ga ipak bilo zakucati poviše ulaza u središnjicu vladajuće stranke, valjda jedinog mjesta u cijelom univerzumu na kojem se ljudi svađaju čiji je manji (dosje, dakako, nemojte biti zločesti) ili njihovih koalicijskih partnera iz HNS-a, čisto da se narodnjaci od vremena do vremena podsjete koga je Dante sunovratio u najdublji, deveti krug pakla...

Nova su doba, poštovani čitatelju; debelo smo zagrabili u 21. stoljeće, barem kalendarski, a ekonomski smo još, izgleda, u feudalizmu. Vladajuća nas je stranka u samo tri desetljeća uspjela vratiti u predindustrijsko doba – postali smo zemlja čije gospodarstvo ovisi o lijepom vremenu (turizmu), u hrvatskim vlakovima prije ćete umrijeti od starosti nego stići na cilj, Crkva i država povezane su kao da je Šeks osobno napisao barem dva evanđelja, a tvornice možete vidjeti još samo u povijesnim čitankama; radnika i proletera nema odavna, pa se i poznata Marxova deviza iz naslova morala, razumljivo, prilagoditi prilikama u Hrvatskoj. Svijet je u posljednjih četvrt stoljeća evoluirao, dok je domovina, vođena sokolovima i vitezovima, nažalost, degenerirala. Tko to ne vidi, trk u prvi Ghetaldus, dok još ima zdravstveno osiguranje...

Jesam li vam dosad u nekom tekstu pričao o prijatelju iz vojničkih dana i teroru kojem je bio izložen, on i ostatak obitelji? Ako nisam, pratite me pozorno, jer to kako se nesretnik zlopatio uvelike simbolizira križni put Hrvata kroz ovu suznu dolinu kojom, evo, kročimo zadnjih kvarat stoljeća. Moj je prika, naime, imao babu, a ta je baba pak imala opaku navadu da cijelu kuću maltretira s Dnevnikom. Petkom i svetkom, u pola osam prekidali bi se filmovi, prebacivale bi se utakmice, hodalo bi se na prstima ako se hodati baš moralo jer bi se stara parkirala u naslonjač ispred televizora kao da joj se gadi i sama pomisao na ustajanje. Ukućani su taj zulum trpjeli dok su mogli, a kad je mahnitost prešla sve granice, odlučili su staru zajebati tako što su joj nasnimili jedan Dnevnik i puštali joj ga svaki dan, u vrijeme kad je njima odgovaralo. Trajalo je to neko doba, dok baba nije otkrila varku - postalo joj je, naime, sumnjivo što uporno, deset dana zaredom, daju krivu vremensku prognozu! Hrvatska je povijest, od kad smo svoji na svom (iako je pitanje što je to u ovoj zemlji još naše osim dugova) otprilike na istom tragu, a svaka sličnost s rečenom babom je, razumije se, sasvim slučajna! No, krenimo redom.

Priznat ću vam, ali nemojte nikome reći – najbolje tekstove redovito pišem noću. Bude mir i tišina, budemo tipkovnica, rizling i ja; bude dovoljno kasno da nakon što ugasim laptop više ne idem u krpe, a opet dovoljno rano da se do jutra uspijem razbistriti. Mrak je, uostalom, naše prirodno okruženje već jako dugo i mrak je pritom, razumije se, psihološki, a ne vremenski pojam. Mračno je, međutim, ovih dana i u najhrvatskijoj od svih stranaka, onoj kojoj imate zahvaliti što ovoj zemlji nikako da svane. To što oni podnose za ovo društvo, to ni Onaj na križu podnio nije. Postao sam toga posvema svjestan neki dan nakon prosvjetljenja koje želim podijeliti s vama.