EU izbori su za nama; i drugi od tri izborna ciklusa u ovoj superizbornoj godini, kad je Vela Luka u pitanju, otišao je na stranu Socijaldemokratske partije. Što da vam kažem - dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, a kad su naši politički oponenti u Luci u pitanju, njima, sirotama, nikako da svane; mrak se brzinom svjetlosti širi među njima i od njih u svim smjerovima, mrak, crnilo i nihilizam. Ljubav je slijepa, ne kaže se bez vraga: općinska ćelija HDZ-a Vele Luke, zaslijepljena silnom ljubavi prema općinskoj načelnici, ljubavi koja takoreći opipljivo isijava s njihove web-stranice, koja nadilazi okvire vremena, prostora i zdravog razuma, poput srednjovjekovnih minezingera, na tjednoj bazi posvećuje načelnici i Bijeloj kući sonete i motete, kantate i fuge, tekstove i fotke, otkrivajući, stidljivo kao junferica na prvom spoju, svoje duboke i neskrivene emocije.

Nema tome dugo, pojedinci iz redova HDZ Vela Luka u pobjedničkoj ognjici javno su me pitali kad će iduća kolumna, obećavajući kako će je s užitkom pročitati. Teško da bih sam ikad pomislio kako među njima ima mojih čitatelja, ali kao što je kratak put od velikih ateista do još većih vjernika, od velikih komunista do najvećih Hrvata, tako je valjda kratak i put od mojih kritičara do mojih čitatelja, a oni su taj put prošli grabeći po tri stepenice odjednom, već prema potrebama i interesima. U životu se, pisano je, treba zadovoljavati malim stvarima, a najmanje što ja mogu učiniti kako bih zadovoljio njihove sinapse i ganglije jest ponuditi svoje mišljenje o nedavnim parlamentarnim izborima i rezultatima istih, s aspekta nekoga tko te rezultate analizira više kao čovjek po definiciji nego po stranačkoj pripadnosti. Naime, i biračko tijelo očito je sviklo zadovoljavati se malim, pa su milostinja i mrvice bačene sa stola vladajućih bile dostatne za, po svemu sudeći, novi mandat u Banskim dvorima.

Sad već davne 1888. godine, upravitelj zatvora rekao je tada mlađahnom Branislavu Nušiću – bolje je za tebe, mladiću, da ne pišeš. Pisanje te i dovelo do apsa; da si ostao nepismen, ti bi danas bio valjan i čestit čovjek, a ovako se poput kockara vučeš po apsanama. Onda, kao i danas, vlast je voljela da je narod, pogotovo njegovi ugledni i čestiti sinovi i kćeri, nemisleći i nepismen; u suprotnom, vlast postaje nervozna i nesigurna. Srećom, u nas prepiske valjanih i čestitih ljudi, glavnog državnog odvjetnika i njegove halter-ego prijateljice, recimo, djeluju toliko nepismeno da vlast može biti (s)pokojna; poput novovjekih Abelarda i Heloise, javnost se danima pitala hoće li i on zbog otkrivenog dopisivanja ostati bez jaj…pardon, bez funkcije, ali na kraju svršilo se dobro.

Svaki pravi kolumnist mora držati do svojih čitatelja, a ja, evo, priznajem, raskajan - malo sam vas, dragi moji, zapostavio ovih dana. Od zadnjeg teksta, krajem srpnja, do danas izbio je novi rat, u Izraelu, dva friška Plenkovićeva ministra su u procesu opoziva u Saboru, inflacija raste geometrijskom progresijom, a otvaranje luškog pomorsko-putničkog terminala odgođeno je još jednom, do izborne godine; ako je išta ostalo isto i nepromijenjeno, to su enciklopedijski i vizionarski referati istaknutih grla naše luške opozicije na sjednicama Općinskog vijeća. Dapače, oni i ne nastupaju kao vijećnici nego kao duhovni oci, kao gurui - čim izađu za govornicu, ljudi se počnu križati. Stvari se, dakle, odvijaju svojim tokom, svijet nezaustavljivo srlja u ambis grabeći po tri stepenice odjednom i zato je dobro, priznat ćete, da Hrvatska, vođena očinskom figurom Voljenog, Izvrsnog ili kojeg već vođe iz Banskih dvora, stoji na mjestu ili čak vozi u rikverc, ovisno o kutu gledanja.

U Navarri se umiralo od srama; barem je tako pjevao Federico Garcia Lorca, dok ga nisu ubili Francovi fašisti u pokušaju da ubiju istinu. Od čega se u Hrvatskoj umire, ne znam; možda je bolje pitanje od čega se u Hrvatskoj živi, ali od srama se ne umire sasvim sigurno. Prvi ego Banskih dvora, njegova svita, njegov kabinet, njegovi sitni stranački gaulajteri i provincijski kabadahije s plavom iskaznicom u novčaniku i knjižicom Saveza komunista negdje po škafetinu srama nemaju, za sram ne znaju i sram im je nepoznata kategorija; u susretu s njima i sram bi vjerojatno pocrvenio od srama. U državi poput Hrvatske (polu)svijetu poput njih vjerojatno ništa osim kolesterola ne može doći glave i toga su savršeno svjesni.

Davnih dana XVIII. stoljeća Denis Diderot, analizirajući društvene procese, rekao je: "Ima ljudi koji od svog bogatstva nemaju ništa osim straha da će ga izgubiti." Budući da je onih dana feudalizam još bio živ, kao i feudalno zakonodavstvo, duh vremena u kojem su politička prava uživali isključivo odabrani po imovinskom cenzusu možda je najvjernije dočarao jedan od najimućnijih ljudi prosvjetiteljske Francuske, vojvoda de Castries, koji je, govoreći o jednom od najumnijih ljudi iste te prosvjetiteljske Francuske, D'Alambertu, izjavio: "Taj želi o svemu rasuđivati, a nema ni tisuću talira prihoda."