Budući da sam, kako i priliči povjesničaru, blagoslovljen slonovskim pamćenjem, sjetim se tu i tamo studentskih dana u Zadru, na Alma mater Iadertina. Sjetim se pritom profesora antičke povijesti, iznimnog čovjeka i velikog erudita, koji je nama, usijanim glavama u ranim dvadesetima, često pričao o svojevrsnom kraju povijesti. Danas, više nego ikad, promišljam koliko je bio u pravu; uzrok propasti svih civilizacija u povijesti nisu bile toliko vanjske prijetnje koliko unutarnja dekadencija i autodestrukcija. Kad pogledate oko sebe, pronjuškate po internetu ili ako vam želudac još uvijek dopušta odgledati do kraja središnju informativnu emisiju u Hrvata, ajde recite da oni rijetki optimisti među vama ne djeluju poput orkestra na Titanicu? Poplave, požari, potresi, virusi, klimatske promjene, otapanje ledenjaka, vojska po ulicama zapadnih demokracija… nekad je Dante gurao Europu u pakao, dok danas Europa gura pakao k nama, baš kao što je i astečke gradove progutala prašuma nakon što su upoznali uljuđenu i profanu zapadnu kulturu. Uostalom, ovih su dana objavljene američke studije koje govore o kraju civilizacije do kraja ovog stoljeća, dočim se odavna zna da će se idući veliki globalni sukob voditi za vodu i prirodne resurse. Zaludu sve mjere za ograničavanje fosilnih goriva, sastanci na vrhu, zabrana dizelaša… riječ je o ireverzibilnom procesu; čovječanstvo se ne može vratiti u predindustrijsko doba, a pohlepa multinacionalnih kompanija ne poznaje granica. Nestao je Bog, Apsolut, Smisao, nestalo je dno na koje je čovjek mogao pasti; zavladao je posvemašnji relativizam. Grace period ljudske vrste očito se bliži kraju; naprosto, suđeno nam je da uništimo sami sebe.

Dogodilo vam se zasigurno da tu i tamo, u bespućima interneta, naletite na neke citate koji se pripisuju znamenitim povijesnim ličnostima; oni ih nikad nisu autorizirali, ali izjavi njihovo ime daje na težini. Kružila je tako nedavno netom izjava koja se pripisuje Napoleonu, a u slobodnom prijevodu glasi - dajte mi sto hadezeovaca, i opljačkat ću cijeli svijet. Bonaparte to, dakako, nikad nije rekao, ali zbog takve sitnice ne bi ovu misao trebalo a priori odbaciti. Sto blesavih ne može izabrati jednog pametnog; glupost je siguran posao, i to jako unosan, i na toj je činjenici vladajuća stranka gradila svoju političku opstojnost. Međutim, i ljudi i narodi vremenom sazru, steknu sposobnost razlučivanja dobra od zla, nauče nešto iz grešaka prošlosti i nastoje ih izbjegavati u budućnosti. Život je pun pitanja, idioti su puni odgovora; ja, razumije se, nemam odgovor na svaku političku anomaliju mlade hrvatske demokracije, ali iz svog naslonjača sasvim jasno vidim da je prosječan birač u ovoj zemlji napokon shvatio ovako dalje ne ide. Govorim vam, naravno, o rezultatima netom završenih lokalnih izbora koji su višestruko znakoviti.

Polovica siječnja je; zima je okovala domovinu poput domoljubnog zagrljaja vladajuće stranke, od čije ljubavi Hrvatska već trideset godina jedva diše. Početak nove godine idealno je vrijeme za analizu godine za nama kao i za promišljanje o onome što nas tek čeka u 2021., godini lokalnih izbora. Složit ćete se, vjerujem, s konstatacijom kako netom završena 2020. spada u kategoriju "ne ponovilo se" - potresi, poplave, pobjeda HDZ-a na parlamentarnim izborima, korona, loša turistička sezona; uza sve navedene pošasti, ni SAD u prošloj godini nisu uspjele pokrenuti nijedan rat. Što slijedi u 2021., pitate se? Prije svega, hvala vam na tom pitanju...

U ova čemerna vremena, kad su dani sve kraći, a popis ovršenih kod Fine sve duži, kad se mrak širi brzinom svjetlosti, kad se nešto nenormalno nameće kao novonormalno (doduše, pojam "normalnog" u ovoj je zemlji i inače prilično rastezljiv), pozitivne i optimistične vijesti nasušno su nam potrebne. U tom smislu, prošli petak, 13. studenog, zaslužuje da uđe u sve ljetopise i almanahe još od popa Dukljanina pa naovamo. Tog dana desilo se nešto upravo nevjerojatno; čak dvije nezamislive stvari u jednom danu. Znao sam ja to, dragi moji, u grešnoj duši nepogrešivo sam osjećao da naprosto mora svanuti taj dan, da preci nisu ginuli zaludu, da je oživotvoren tisućljetni san generacija - institucije hrvatske države napokon su profunkcionirale, i donesen je sudski pravorijek vladajućoj stranci...

Vjerojatno ni sami niste sigurni odlazi li cirkus, dolazi li ili pak ostaje jer mi, izgleda, u cirkusu i živimo; kada bi se uzduž granica lijepe naše podigao veliki šator dobili biste najveći cirkus na svijetu. Jer, samo u cirkusu se mogu vidjeti predstave kakvima mi svjedočimo unazad par mjeseci; samo u cirkusu klaunovi mogu biti u glavnim ulogama. U cirkusu i u hrvatskoj Vladi. Prisjetit ćete se, siguran sam, nemile scene u kojoj građanin, običan mali čovjek poput vas ili mene, biva brutalno oboren na tlo i priveden poput zadnjeg kriminalca samo zato jer nije nosio masku u vlaku. Istovremeno, jedan drugi građanin ove zemlje, možda ste i čuli za njega, neki Andrej Plenković, tako nekako, u Zadru ostvaruje bliske kontakte s prvim tenisačem svijeta zaraženim koronom, ali slobodno krstari diljem zemlje bez maske i ne biva brutalno oboren na tlo i priveden iako je prvi čovjek stranke na optuženičkoj klupi jer on, kako sam kaže, može što hoće.

Ako ste se ovih dana prisjetili osamdesetih godina i dana svoje mladosti nije to slučajno; u izolaciji vam je vjerojatno izrasla duga kosa, imate zabranu izlaska iz kuće, a svaki Dnevnik redovito počinje i završava uvijek istim ljudima i uvijek istom prognozom - iduća dva tjedna su presudna. Nakon tjedan dana, koliko obično treba da im pamet sustigne vlastiti jezik, s vrha vlasti, putem Stožera, opet slične ohrabrujuće note; koliko ljudi je umrlo, koliko ostalo bez posla, koliko zatražilo psihološku pomoć, uz neizostavno - iduća dva tjedna su presudna i ostanite doma, dok se istovremeno ministri prigodno ukazuju svaki dan u drugom dijelu Hrvatske. I tako dan za danom, tjedan za tjednom, u narod je usađen strah i panika koja se redovito zalijeva svaki dan u 14 sati novom dozom optimizma iz Stožera. Jer, sad više nema nikakve sumnje, Stožer nije krizni nego predizborni.