Posljednji su dani, dragi moji, kraj je vremena, vrata paklena kao da su širom otvorena ostala i prilično sam siguran da bi se i sam sveti Malahija složio sa mnom. Prorok Apokalipse iz Armagha govorio je, naime, o Sudnjem danu; u svom naslonjaču, ja već sasvim jasno nazirem Strašni sud nadajući se ipak kako je riječ o instituciji kudikamo ozbiljnijoj od, štajaznam, hrvatskog Ustavnog suda.
Svaki put kad skoknete na net negdje izbije novi rat, turistička sezona šteka, Bijela kuća slobodno bi se mogla nazvati Žuta kuća (politika je, kažu, kurva, a tko se u tu tematiku razumije bolje od Trumpa, krampa, kako li već), dočim je u Hrvatskoj na lokalnim izborima pobijedio HDZ – trebate li očitijih znakova da je ljudska autodestrukcija došla na svoje? Naprosto, među nama je sve više zidova, a sve manje mostova; čovjek današnjice u egzistencijalnom, esencijalnom, duševnom i svakom drugom smislu doveden je do ruba, a onda i gurnut preko.
Detaljna dijagnoza cjelokupne situacije daleko nadilazi okvire jedne kolumne; uostalom, što da vam pišem o geopolitičkoj situaciji u svijetu i (ne)snalaženju Hrvatske u tom kupusu kad Hrvatska vanjske politike niti ima niti se očekuje da je ima – od naše se Vlade očekuje da provodi naputke iz Washingtona i Bruxellesa. Komotno bismo mogli uštedjeti ukidanjem Ministarstva vanjskih i europskih poslova; za ono što se od Hrvatske očekuje dovoljna je nekakva tajnica u nekakvom bužakulu u Zagrebu da se javlja na telefon i odgovara na mailove. Skromnost, štednja i dijeta, međutim, riječi su koje ne opstoje u Plenkovićevom univerzumu; umjesto da reducira ministarstva, on osniva nova kako bi zadovoljio apetite svojih žetončića, poput Ministarstva demografije. Hrvati i inače imaju taj neki fetiš na institucije – kad sam 2022. ljetovao u Britaniji, našavši se u Edinburghu, posjetio sam škotski parlament. Nakon što sam na ulazu dao osobnu i bio zaveden u Evidenciju posjetitelja, potpuno sam i slobodno obišao sam čitavu zgradu parlamenta, bez nadzora i zaštitara. Usporedbe radi kad sam, nakon jednog od prosvjeda učitelja na Markovom trgu, u Hrvatskom saboru ručao s kolegicom Glasovac, morao sam proći sigurnosne provjere na ulazu, detektore metala, skeniranje i ostalu proceduru iako sam bio u društvu potpredsjednice Sabora.
Budući da čestiti čitatelj na ovom mjestu već u sebi nesumnjivo kliče – na stvar, na stvar, udovoljit ću i prijeći na meritum. Iza nas su, naime, lokalni izbori i red bi bio da na službenoj stranici vladajuće stranke u Luci ipak ponudim svoje viđenje tog festivala demokracije. Istina je, kako kažu, voda duboka, kad su već ljudi plitki i baš poput vode, uvijek nađe put. Izbori za nama, osim što su potvrdili sumnju u stockholmski sindrom Hrvata, pokazali su i koliko je važan kvalitetan rad s bazom, odnosno, ljudima, biračima. SDP je, primjerice, izgubio neke „utvrde“ za koje se vjerovalo da ih ne može izgubiti, poput Rijeke ili Siska, što samo potvrđuje da ne postoje sredine u kojima SDP pobjeđuje po defaultu. Iza svake pobjede stoji trud, rad i ljudi kojima su birači dali povjerenje; činjenica da je Socijaldemokratska partija po treći put zaredom pobijedila u Veloj Luci potvrđuje navedeno s početka rečenice. Sedam osvojenih mandata naše liste i većina u Općinskom vijeću isto tako demantira opservacije luške oporbe kojima su bombardirali javnost iz sjednice u sjednicu, kao da im nisam xy puta tumačio kako će se sva destrukcija i negativa koju šire vratiti njima poput bumeranga; sad, kad im je isto poručila i Vela Luka, nadajmo se da su naučili lekciju. Ako stvar postavimo u šire okvire, SDP je zadržao Primorsko-goransku i Krapinsko-zagorsku županiju, osvojio Koprivničko-križevačku županiju, preuzeo vlast u Puli i nekim drugim sredinama, međutim, pogled na političku kartu Hrvatske jasno pokazuje kako se veći dio domovine plavi. Stvar je političke kulture čestitati pobjedniku, ali i ukazati na određene abnormalnosti koje su u nas vremenom postale uobičajene, od glasovanja uzemljenih ljudi, činjenice da imamo birača skoro više nego stanovnika, nefunkcionalnog Izbornog zakona; ako, unatoč svemu, zaškripi, tu je Ustavni sud kao produžena ruka izvršne vlasti. Ove izbore, međutim, kao nijedne do sad, obilježila je sumnja u malverzacije i izborni inženjering. Korčula, Đakovo, Zadar, Varaždinska županija…malo previše slučajeva da bi riječ bila o slučajnosti. Za sve ostalo, tu je premijer, oličenje skromnosti i svake vrline, koji na ove sumnje lakonski odgovara – imajmo povjerenja u sustav. Rekao bi čovjek na prvu kako autor takve izjave nije baš najoštriji alat u šupi, pardon, u Vladi, ali, nažalost, jest. Izjava koje se ne bi posramila ni žena Luja XVI., majka i kraljica Marija Antoaneta ili francuski premijer Guizot koji je u jeku revolucije 1848. gladnom narodu koji je prosvjedovao poručio – obogatite se. Naknadnom provjerom ispostavilo se kako je početna prednost HDZ-ova kandidata za župana Varaždinske županije od 90-ak glasova spala na 20-ak, a pravorijek bi, navodno, trebale dati europske instance. U Korčuli je bivša SDP-ova gradonačelnica izgubila za 4 glasa nakon čega je isto tražila ponovno prebrojavanje; sasvim uobičajen potez u demokratskim društvima koji je, međutim, toliko loše pao na želudac korčulanskom HDZ-u da im je sve pjena izlazila na usta, odnosno, tipkovnicu. Stvar je na kraju presjekao, pogađate, Ustavni sud većinom od 7 sudaca naspram 6 koji su imali izdvojeno mišljenje. Čak i pravnom laiku poput mene to djeluje prilično neobično; zakoni bi, valjda, trebali biti pisani jasno i nedvosmisleno. Ako je omjer na Ustavnom sudu skoro pola-pola, to ipak govori da su pravila podložna proizvoljnim tumačenjima, što itekako baca ozbiljnu sumnju na čitav izborni proces. HDZ na otoku širio je narativ kako gradonačelnica Korčule ne priznaje volju birača i odbija čestitati pobjedniku, zaboravljajući pritom ne tako davnu situaciju iz Smokvice kad je kandidat SDP-a pobijedio za jedan glas, što je suparnički tabor nagnalo da stvar tjera do, pogađate Ustavnog suda ili malo davniju situaciju kad je tadašnji predsjednik Tuđman bio, blago rečeno, prilično nesklon priznati rezultate izbora za gradonačelnika Zagreba (glavni grad je i na ovim izborima ostao nedosanjani san HDZ-a). Još je apsurdnija situacija bila u Sisku, ali u nas je i apsurd dotjeran do apsurda – novoizabrani gradonačelnik iz redova Hrvatske demokratske zajednice stvorio je skandal podižući svoju plaću za 100% prije nego što je uopće zaradio prvu. Podsjetilo me to, kako ne bi, na situacije sa sjednica našeg Općinskog vijeća u Veloj Luci – vijećnici HDZ-a, ne propuštajući nijednu priliku da propuste svaku priliku učiniti nešto konstruktivno za Luku i Lučane, utaman su govorili o plaći načelnice, dok ih nismo ugasili argumentom, javno provjerljivim, kako plaća načelnice Vele Luke nije ni među prvih sto u Hrvatskoj, dok je općina, recimo, u vrhu Hrvatske po izdvajanju za kulturu, razvrstavanju otpada ili transparentnosti proračuna. Što reći; niskost i zloća naša su nematerijalna kulturna baština, zrele za zaštitu UNESCO-a.
Uopće, kad pišem ili govorim o tome zašto je porazna činjenica da HDZ, unatoč svim aferama, i dalje biva u prilici obnašati vlast u državi, županiji ili općini, svejedno, ljudi ponekad ne razumiju ili stvar pripisuju mojoj nesklonosti rečenoj političkoj opciji. Ne, dragi moji, nije tu stvar nesklonosti nego elementarne logike. Recite, biste li dali, primjerice, punomoć na svoj tekući račun nekome s kriminalnom prošlošću i hrpetinom kaznenih prijava? Naravno da ne biste; odgovorni ste prema svom novcu i budućnosti svoje obitelji. Davanjem, jednako tako, prilike vladajućoj stranci da ostane vladajuća, dajete nekome s pravomoćnom presudom i hrpetinom afera priliku da i dalje upravlja javnim novcem, proračunima općina, županija ili onim državnim. Ako smo itekako odgovorni prema svom novcu, zašto smo tako neodgovorni prema javnom novcu, jednako tako našem? Ili će pasti ili će nastaviti s dosadašnjom praksom; nemojte se čuditi ako za trideset godina ova zemlja bude imala još milijun stanovnika manje i još milijun općina, županija, agencija i ureda više. Ako je uopće više ikome stalo; kao što kaže Balašević:
O, nisu krivi primitivci što su pokupili mast.
Korov nikne gdi god stigne. Ma, svaka njima čast.
Krivi smo mi. Od kud svi ti paraziti što su nam zagustili?
Nemoj, stari moj, krivi smo mi što smo ih pustili.
(Ivan Plantić)
