Tajming je vraška stvar, dragi moji, pa se i moje pero ravna sukladno toj zakonitosti – ovaj intermezzo između dva izborna ciklusa pravo je vrijeme za novu kolumnu. Na nedavnim predsjedničkim izborima vladajuća je kleptokracija popila takvu šamarčinu da im još zvoni u ušima, inflacija je u Hrvatskoj i Europi ubacila u šestu brzinu, narativ oko Ukrajine naglo se mijenja, a kako bi izbjegli zvonjavu u ušima i nakon svibanjskih lokalnih izbora, vladajući su krugovi, po svemu sudeći, odlučili izvaditi asa iz rukava, odnosno, privremeno rehabilitirati Marka Perkovića Thompsona, nadajući se da u narednih tri mjeseca neće isplivati još neka afera nekog od članova kabineta.
U Banskim je dvorima, naime, toliko međeda da se čovjek pita je li to Vlada ili brlog; nije ni čudno da i premijer i odijelo na njemu pucaju po šavovima (a i ministri mu vole zapucati tu i tamo, bećari su to). Bećari mu, istina, nisu iz HDZ-a nego iz DP-a, ali neke razlike tu nema; sve su to panjevi iz iste šume.
Teška vremena ili teški ljudi – ostavljam vama na procjenu.
Nešto drugo, međutim, želim vam ponuditi na promišljanje, nešto o čemu i sam prosuđujem ovih dana; na bolovanju sam, uhvatio me išijas, hodam okolo savijen kao upitnik pa je razumljivo zašto mi je upitnik i u glavi i u kolumni. Nedavni, naime, grandiozni uspjeh naših rukometaša i posljedični doček na Trgu, kao i popis izvođača s repertoarom, umjesto da ujedini naciju u slavlju izazvao je nove stare podjele i polemike po društvenim mrežama, mjerenje koliko je visok kukuruz i koliko su veliki mali i veliki Hrvati, koje su to naše vrijednosti, što je iskonski hrvatski habitus, uglavnom teme primjerenije nekom povijesnom simpoziju nego društvu 21. stoljeća. Hrvati, međutim, toliko vole povijest da i žive u njoj, dok su budućnost stavili na stand by. Ideje i vrijednosti koje se pritom potenciraju i bivaju neupitne redovito su domoljublje, vjera, Crkva i obitelj; iako ih u političkom prostoru zagovaraju uglavnom predstavnici desnice, ja, kao osoba lijevih uvjerenja, također ih svesrdno prihvaćam i priznajem kao univerzalne i općeljudske. Dopuštam da se netko tko se definira kao ateist možda neće sa mnom složiti i to je u redu; u mom vrijednosnom univerzumu navedene imenice više su od riječi – nešto što nastojim živjeti i životom svjedočiti. Uostalom, držim da moderna država mora imati i ljevicu i desnicu, kao što čovjek ima lijevu i desnu ruku ili lijevo i desno oko. Ono u čemu se, međutim, ja i ljudi s desnog spektra nećemo složiti jest interpretacija navedenih ideja i vrijednosti; po mom skromnom sudu, način na koji se u Hrvatskoj navedeno shvaća predstavlja obeskrepljenje i devalvaciju rečenih pojmova. Prije svega, ja nisam siguran koliko hrvatski politički korpus, i onaj koji se politikom bavi kao i onaj kojim se politika bavi, uopće razumije smisao i svrhu države kao takve. Država, naime, nije sama sebi svrhom; ona to nije bila prije nekoliko tisuća godina kad je nastala na Bliskom istoku, a nije to ni danas. Smisao države nije taj da mi Hrvati možemo reći kako napokon, prvi put nakon Pacte convente, imamo državu koju smatramo svojom, nije u tome da držimo ruku na srcu dok intonira himna ili da padamo u navijačku ognjicu svake dvije ili četiri godine. Ne, dragi vi koji me čitate – smisao i svrha jest ostvarivanje prava i sloboda, kao i punog potencijala svakog građanina. To je konačni cilj, a država je samo sredstvo kojim ćemo taj cilj postići. U tom smislu, država nije neko imaginarno biće, neki vrhunaravni pojam kojem se treba klanjati, nedostižni ideal kroz pusta stoljeća – država pripada nama i mi njoj i od nas ovisi kakva će biti. Budući da su u toj i takvoj hrvatskoj državi domoljublje, vjera, Crkva i obitelj nešto od većine shvaćeno kao conditio sine qua non političkog hrvatstva, dopustite mi da primijetim kako bi nasušno potrebno bilo redefinirati rečene pojmove i vrijednosti jer ne mogu se oteti dojmu kako su shvaćeni i doživljeni na iskrivljen i neautentičan način; počet ću s domoljubljem.
Lišen iluzije kako je moje shvaćanje jedino ispravno, pitam vas – što je domoljublje za vas? Kako se to može i treba voljeti svoja domovina? Kao i s ljubavlju uopće, nema nekog recepta; stvar je više osobne prirode i pečata. Budući da, Bogu hvala, živimo u miru, nije potrebno ginjenje i nekakva herojska, nadljudska djela iz starih mitova; po meni, dovoljno ste domoljub ukoliko svakog dana poštujete zakone svoje zemlje i uredno joj plaćate porez. Sad mi, onako na brzinu, navedite desetak ljudi iz javnog života koji se definiraju kao domoljubi, koji se prodaju pod domoljube i od te prodaje sasvim solidno žive – koliko njih zadovoljava rečene uvjete? Ako vam je prirodno da se ljubav ne kupuje novcem, zašto je većini Hrvata tako teško shvatljivo da domoljub nije onaj tko domovini uredno ispostavlja račun za tu ljubav? Može li mjerna jedinica domoljublja biti pjevač koji se s poreznom upravom gleda preko nišana, pardon, odvjetničkog ureda, i koji je uzeo 400 tisuća eura od osuđenog kriminalca za nepjevanje? Može li domoljublje biti utjelovljeno u nogometašu koji je isto tako teške ruke kad je porez u pitanju, koji laže na sudu i štiti odbjeglog kriminalca? Ne, ja vam ne sugeriram odgovor – pitam vas, mogu li za vas oni biti pojam domoljublja? Reći ćete – ma daj, pa to je samo porez… Da, a iz tog se poreza financiraju bolnice i škole, ceste i pruge, mirovine i obrana zemlje koju svi volimo. Uostalom, Al Capone nije pao zbog ubojstva – pao je zbog poreza. Jedan Boris Becker proslavio je Njemačku po svijetu, ali uredno je završio u prdekani kad je tu Njemačku varao na porezu. Što je više domoljuban čin – izaći na ulicu zbog uspjeha sportaša ili izaći na ulicu zbog raspadajućih bolnica, školstva koje ne funkcionira ili djece za čije liječenje država ne želi naći novac? Ne, sestre i braćo – domoljub nije onaj koji se tuče o prsi i kleči pred zastavom. Domoljub je onaj tko se svako jutro diže u 6 i radi do uvečer kako bi prehranio obitelj; za mene kao socijaldemokrata to je vrhunaravni čin domoljublja. Domoljub je onaj tko još uvijek nije digao ruke od ove zemlje. Onaj tko voli Hrvatsku i onda kad je to teško i kad mu ona ništa ne nudi zauzvrat. Onaj tko nije otišao iako je mogao. Domoljub je onaj tko prijavi krađu, kriminal i lopovluk, svjestan što ga čeka. Onaj tko se protiv krađe, kriminala i lopovluka bori na radnom mjestu, na trgu ili na biračkom mjestu. Domoljub je mali čovjek; veliki ljudi i velike riječi obično vode do velikog razočaranja.
Vjera i Crkva – nisu istoznačnice; među njih ne stane znak jednakosti, ali i vjera i Crkva u očima većine nužni su da biste bili prihvaćeni kao „naš, a ne njihov“. Ta navezanost Crkve i hrvatstva vuče korijen iz prošlosti, pogotovo one nakon Drugog svjetskog rata, kad se i na Rimokatoličku crkvu kao i na hrvatstvo gledalo kao na prijetnju i smetnju. Mnogo svećenika je, nažalost, životom platilo svoju odanost Kristu (i u luškoj crkvi kod ulaza stoji ploča u spomen na ubijene svećenike), no, ako mene pitate, bilo je to prilično neinteligentno postupanje tadašnjih vlasti, koje je polučilo sasvim suprotan učinak – Crkva je postala žrtvom, svećenici mučenici, a narod je još više prionuo uz svoje duhovne pastire. Neusporedivo veću štetu Presvetoj Majci Crkvi Rimokatoličkoj nanijela je moderna verzija Komunističke partije, HDZ – obdarivši Crkvu kruhom i ruhom, milijardama iz proračuna i oniksom na pročelju zgrade Hrvatske biskupske konferencije, vezujući je uz sebe, vladajuća stranka pokazala je kako Crkvu shvaća kao dioničko društvo ili, da se plastičnije izrazim, na srednjovjekovni način; riječ je bila o savezu krune i mitre, pri čemu su pape i biskupi pomazali i krunili svjetovne vladare, a ovi ih štitili i dijelili im lena i feude. Bogata i pozlaćena Crkva teško da može biti Crkva Isusa Krista; svaki put kad bi se one Njegove „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu“ ili „Besplatno ste primili, besplatno i dijelite“ negdje izgubile, Crkva je gubila duhovni autoritet i vjernike. Potvrdu toga nalazimo i u riječima Girolama Savonarole koji je Firenzom uzvikivao kako je prva Crkva imala drvene kaleže i zlatne prelate, dok Crkva njegova doba ima zlatne kaleže i drvene prelate. Tu vezu Crkve i hrvatstva mogli ste čuti ne samo u govorima prvaka desnice, već i u istupima pojedinih naših biskupa, primjerice biskupa Košića ili pokojnog biskupa Pozaića. Ja sam se s tom praksom prvi put susreo u studentskim danima u Zadru kad je tijekom svete mise svećenik doslovce pozivao ljude da glasaju za HDZ; tu se formirala moja maksima – neću Crkvu u politici ni politiku u Crkvi. Na ovom mjestu, međutim, pitam i sebe i vas – smije li vjernik kritički propitkivati riječi biskupa i kardinala? Jesmo li kao vjernici pozvani na promišljanje ili na bespogovornu poslušnost? U Hrvatskoj se, po meni pogrešno, još uvijek kritika Crkve kao institucije doživljava kao napad na hrvatsko žiće, iako misleći čovjek teško da može opravdavati lažiranje Konstantinove darovnice, indulgenciju, simoniju ili vjerske ratove; na koncu, nije li se i papa Wojtila javno ispričao zbog grijeha Crkve u prošlosti? Razumije se da je Crkva napravila, i danas radi, i iznimno pozitivne stvari i u Hrvatskoj i globalno, ali kao što sam ovih dana čitao u intervjuu jednog fratra iz Jajca, katoličanstvo ne može imati nacionalni predznak; uostalom, sama grčka riječ katholikos znači sveopći, univerzalan.
Obitelj, kao četvrti element homo politicusa croaticusa, više nego ostale tri danas je na udaru, prije svega kapitala. Profit, to božanstvo suvremenog doba, izbacilo je obitelj iz svog čistilišta kao nešto arhaično, insolventno; zakoni i pravila igre moraju tome biti podređeni. Nažalost, ni mi kao socijaldemokrati nismo se tome uspjeli othrvati; prilično rigidan Zakon o radu donesen je upravo u vrijeme naše Vlade. Reforme kojima svjedočimo, primjerice cjelodnevna škola, na tragu su podrivanja obitelji kao temeljne društvene zajednice. Koliko je ona danas ugrožena kategorija govore i notorni podaci o tome kako se svaki treći brak u Hrvatskoj okonča razvodom i onaj još gori, kako je ova država u 30 godina svog postojanja izgubila milijun stanovnika. Dok se mi bavimo životnim pitanjima tipa gdje je tko bio 91. ili tko što sluša i čita, ispod radara nam prolazi elementarna činjenica – Hrvati izumiru. Nastave li se aktualni demografski trendovi, za 120 godina u cvijetu starosti umrijet će posljednji živući Hrvat, a s njime i svijest o vlastitoj kolektivnoj nesvijesti.
Od ideje do gonoreje, društvene, kognitivne, moralne, duševne, vi recite, kratak je put, ali i najduži put počinje prvim korakom. (Ivan Plantić)
