Nekad, kao dječak, kasnih osamdesetih u Podravini, jako sam volio snijeg. Ljudi su tad bili topliji, zime hladnije, a snijeg je bilo jedino što se spusti s brda i zabijeli ravnicu. Danas, 2025., nešto drugo spustilo se s brda i zavilo Hrvatsku u crno, i figurativno i doslovno. U jedinoj zemlji na globusu u kojoj Drugi svjetski rat još uvijek traje crnilo se valja ulicama i trgovima; crnilo je preplavilo medije, duše i umove – praznina srca obično je proporcionalno povezana s onom kognitivnom, metafizičkom i duševnom, a tu prazninu lišenu čovještva, dehumaniziranu, ovo društvo uzdiglo je na razinu kolektiviteta. Društvo poput hrvatskog, naime, prezire individualitet, gnuša se svog jastva dok se klanja kolektivnoj svijesti kao zlatnom teletu; danas barem teladi ne fali. U stadu smrdi, ali je toplo, međutim, taj smrad primitivnosti i neukosti začinjen osobnim i nacionalnim frustracijama i neostvarenostima rastače onu Hrvatsku o kojoj je pjevao Matoš i pisao Krleža; taj smrad više se ne može ignorirati - daleko bilo, al' je došlo blizu. Kažu mi da je to ireverzibilan proces i da je uzaludno pisati i opirati se toj očiglednoj retardaciji Hrvatske; možda i jest uzaludno, ali ipak pišem, ipak se nadam, sve manje letim, sve više padam, štono bi rekao moj omiljeni kantautor - ako se i utopim u tom oceanu uzaludnosti, barem ću znati da sam plivao prema suprotnoj obali.

Ivan is a name, history is a game; budući da mi je povijest struka mogu vam reći kako u suvremenoj nastavi povijesti veoma cijenjeno biva načelo aktualizacije - povijesne događaje učenicima treba približiti povezivanjem s današnjim procesima. Budući da je studeni vrijeme kad u nastavnom planu i programu na red dolazi poučavanje o međuratnim totalitarizmima u Europi, recentna zbivanja u domovini udžbenički su primjer aktualizacije; moralni rasap društva možete pratiti u lajvu. Često me učenici znaju pitati - učitelju, kako je bilo moguće da se to sve dogodi, kako to počinje? Uistinu - kako počinje?

Uništiš obrazovni sustav i zatupiš mase. Obezvrijediš racionalno i otvoriš vrata iracionalnom. Izmisliš imaginarne neprijatelje jer hiperprodukcija neprijatelja najpouzdaniji je način ostanka na vlasti; paranoju ne moraš, ona je ionako tu. Na sve ključne funkcije nasadiš potkapacitirane poluinteligente. Ušutkaš inteligenciju; intelekt je u Hrvatskoj odavna psovka, a psovka je prepristojna za ono što bih rekao o vlasti koja to radi svom narodu. Pauperiziraš i osiromašiš puk; ljudi su u nas više gladni pravde nego kruha, što je plodno tlo za kojekakve tezgare i nakupce pravde. Kritičko mišljenje pretvoriš u osmi smrtni grijeh. Kupiš akademike po sitan kusur; HDZ je davno izvjesio cjenik po kojem je kilo mozga koliko ono, marku, marku i po? Domovinu svedeš na rang kolonije, eventualno protektorata, Bruxellesa i Washingtona, kao da sloboda Hrvata nije prirodno stanje nego interval između dvije ovisnosti; Sabor ionako ni o čemu ne odlučuje, kako je to u rijetkim trenucima iskrenosti priznao i Vladimir Šeks (in vino veritas). Daš masi ono što masa treba, a masa treba krivce za vlastite neuspjehe i promašaje; ponudiš im komunjare, jugonostalgičare, mrzitelje svega hrvatskog, Srbe, pedere, strane radnike, kao da je bitno - daj što daš. Ujedared se pitomi i bogobojazni populus koji subotom uvečer sluša barske opajdare, a nedjeljom ujutro mezosopranistice iz crkvenog zbora transformira u razularenu rulju s pjenom na ustima i prašinom oko mozga u ratničkoj ognjici u pohodu na kakvu knjižnicu ili kulturni centar. Ako ste barem površinski uronili u Sveto Pismo, zasigurno ste zapazili koga je Krist najviše šibao i prozivao u one tri godine svog javnog djelovanja u ovoj suznoj dolini - ne grešnike, ne rimske okupatore, ne cara koji se igra Boga, ne pogane nego farizeje. Farizejština i hipokrizija, to je nešto što su Hrvati, pogotovo oni veliki, najveći, oni profesionalni, doveli do savršenstva. Tako će Nedeljko Genda, nesuđeni Robespierre iz Benkovca, nasrtati na "srpske" festivale dok mu kući rođena kći odvaljuje na Cecine hitove. Tako će maneken splitske ekspoziture Domovinskog pokreta podržavati napad na srpski kulturni centar iako je njegova zaštitarska firma osiguravala Bajagin koncert, prema pisanju medija. Tako će zastupnici vladajuće stranke u Saboru nasrtati na Daliju Orešković koja im silno smeta zbog izraženog mišljenja, ali im ne smeta Vili, Gabika, Bane, Josipa Rimac, Tolušić zbog izraženog kriminala. Tako će premijer i klika oko njega palamuditi o komunjarama, zaboravljajući kako je '91. kojih 90 tisuća takvih prešlo u HDZ. Da se razumijemo - srpska manjina mogla je i trebala biti socijalno inteligentnija i svoj kulturni program od 12 mjeseci u godini ne izvoditi baš u studenom, ali ako i jest riječ o provokaciji ili nečem s onu stranu zakona i propisa, onda je, valjda, na potezu policija i pravosuđe, a ne horde raspamećenih batinaša.

Za dobrim konjem prašina se diže, ne kaže se bez razloga; obzirom na prašinu, u Banskim dvorima, očito, nije Vlada nego staja, i to Augijeva staja. Ovakvo stanje u Hrvatskoj nije nastalo preko noći - netko je prešutno tolerirao sve one slučajeve maloljetničkog nasilja, oduzimajući školi sve alate da djeluje. Netko je normirao i normalizirao sveprisutnu agresiju u društvu. Netko je godinama okretao glavu od rehabilitacije NDH; dok su teme iz WW2 u kulturnom svijetu odavna passe, jedino budaletine u Srbiji veličaju četnike i u Hrvatskoj ustaše. Netko dopušta starohrvatski pozdrav u parlamentu; možete li zamisliti da u Njemačkoj zastupnici u Bundestagu ili državna tajnica u Ministarstvu obrazovanja pozdravljaju sa Sieg heil? Netko je omogućio okrugli stol o Jasenovcu u Saboru na kojem nije bilo ni jednog jedinog povjesničara. Osobno nemam ama baš ništa protiv da se prekopa cijelo spomen-područje i preispita broj žrtava, ali to ne može raditi postolar Ćipe, nastavnik tjelesnog Penava ili sveučilišna profesorica koja se skida za Playboy nego ozbiljni ljudi od struke. Netko je targetirao Daliju i oporbene zastupnike crtajući im mete na čelo. Netko je, dragi moji, brižno odnjegovao ovo zlo još tamo od Savske i plinskih boca naovamo, puštajući ga povremeno, prema potrebi, s lanca. Netko je, međutim, i smetnuo s uma koliko malo treba da se to zlo otrgne kontroli i okrene protiv svog gospodara, ali gospodar bi se vrlo brzo mogao osvjedočiti u to.

Tako to, vidite, počinje; ili kletvom ili letvom. Nije problem kad učenici pitaju kako počinje; sve je dobro dok ne pitaju kako završava. (Ivan Plantić)