Blagdanski su dani; ono doba godine kad bi trebalo biti toliko hladno da čak i članovi vladajuće stranke drže ruke u vlastitim džepovima. Trebalo, kažem, međutim, sve se mijenja i taj panta rei danas teče brže nego ikad; mijenja se i klima, zime nisu više što su nekad bile, ljudi nisu što su nekad bili (za razliku od vremena, ljudi su sve hladniji), vrijednosti se mijenjaju, Europa se mijenja, ali jedna stvar nepromjenjiva je i vječna - hrvatska država i pravna država rođeni su antipodi koji teško da stanu u istu rečenicu, osim za potrebe ove kolumne. Posljedice te činjenice gledamo svakodnevno, ali toliko smo svikli na takvo stanje, suobličeni smo s njim do te mjere da smo ga počeli smatrati prirodnim i prihvatljivim. Okruženi smo lažima, gledamo laži, slušamo laži, vjerujemo u lažne autoritete; lažni osmijesi, lažni doktorati, lažno domoljublje i vlažna, trula realnost koja nas podsjeća da od stoljeća sedmog do HDZ-a ovakva hrpetina bitangi i probisvjeta nije bila prihvaćena kao moralni orijentir društva. Uvjerili su i sebe i sve oko sebe kako između njih i države, hrvatske države, stoji znak jednakosti i svaka sumnja, svako propitkivanje njihova autoriteta, svako dovođenje u pitanje njihove vrhovne pozicije u hranidbenom lancu biva predstavljeno kao atak na same temelje državnosti. Država, to smo mi, viču vam u lice; nije ni čudno da u takvoj državi život umire naočigled iz dana u dan.
Godina na zalazu evidentna je potvrda te porazne činjenice, u svakom segmentu. Imali smo popis stanovništva, ali službene rezultate istog još uvijek nemamo. Na ovom mjestu ne mogu, a da vam ne spomenem - popis stanovništva imali su i Kinezi, ali oni su podatke za svojih skoro milijardu i pol državljana već obradili. Vrag odni prišu; Hrvati su detaljni i temeljiti - mi podatke još uvijek procesuiramo. Imamo, međutim, procjene demografa, a te procjene govore kako u Er Ha trenutno živi oko 3.8 milijuna stanovnika, od čega barem četiri i pol milijuna s pravom glasa. Ako se spomenete kako smo na prošlom popisu, 2011., imali 4.2 milijuna stanovnika, istina je strahovita - u samo deset godina Hrvatska je izgubila skoro pola milijuna stanovnika! Postali su toga, izgleda, svjesni i u vladajućoj stranci, tradicionalno autističnoj za posljedice vlastite vladavine, a što je rezultiralo najfriškijom demografskom mjerom - Biraj Hrvatsku.
Odnosno, svaki povratnik iz Irske koji pokrene vlastiti biznis trebao bi dobiti 200 tisuća kuna, a ukoliko splitsku adresu zamijenite ličkom sljeduje vas 175 tisuća. Tvorci ovakvih "mjera", doduše, za te iznose ne ustaju iz kreveta; sve što nema barem šest nula teško da će privući njihovu pažnju, ali eto, trebalo bi privući mladost koja je jedva dočekala priliku da se makne odavde. Ova mjera, nažalost, pokazuje da Plenkovićeva Vlada ne razumije osnovno - ne možete u životu baš sve kupiti novcem; najvrednije stvari u pravilu su besplatne. I drugo, još očitije, ne shvaćaju da hrvatska mladost nije napustila domovinu (samo) zbog novca; otišli su jer im je dosta ovog nereda, jer žele živjeti u sređenim državama u kojima se cijeni rad i znanje i gdje krimosi gule doživotne, a ne krumpire u pučkim kuhinjama. Drugim riječima - što dalje od HDZ-a.
Ako ste ikad imali vlastiti biznis, stvarali svojim rukama ili pokušali pokrenuti nešto u Hrvatskoj, onda razumijete što želim reći. Ovo što hrvatska država radi svojim građanima planski je, institucionalni teror i presija. Kad država putem svojih institucija siluje narod, to se u nas zove demokracija jer prostituc...pardon, institucije moraju raditi svoj posao. Kad narod izađe na ulice i ispostavi račun tim institucijama, to se zove revolucija. Kad su, primjerice, francuski Bourboni pretjerali, između Vandeje i Lorraine i od Provanse do Artoisa nastala je prilična gužva i padale su krunjene glave. Hrvati, međutim, nisu Francuzi; Hrvatima je,
izgleda, lakše otići u Njemačku ili Irsku nego izaći na ulicu. Tko, međutim ode, tamo će i ostati; ovamo se više ne vraća ni Lassie ni Filip Latinovicz i to vide svi osim hrvatske Vlade.
Godina koju ispraćamo ostat će upamćena i po neupamćenom potopu velolučkog HDZ-a na lokalnim izborima, a njihov deficit itekako se osjeti, primjerice, na sjednicama Općinskog vijeća. Deficit i potkapacitiranost se ne može ne vidjeti, primjerice, ni u ministarstvu Darka Horvata - stradalnici na Banovini i ovu zimu čekaju u kontejnerima jer mitske institucije još mitskije hrvatske države nisu kadre povući sredstva iz fondova EU namijenjena obnovi. Ministra Banožića ovom prilikom bolje da ne spominjem - predsjednik Milanović nevoljnika svako toliko opere u lužini razuma, do te mjere da vam ministra dođe milo. Deficit, međutim, nije imanentan nekim drugim (bivšim) ministrima - Žalac i Tolušić predmet su istraga europskih institucija zbog suficita koji je pronađen kod njih. Idite, molim vas; kao da su oni krivi što im jalnuši i diletanti podmeću mercedese po dvorištima i poljoprivredno zemljište pod građevinsko. Istu zlehudu sudbu dijeli i
dotur Vice, nesuđeni splitski gradonačelnik, čiji doktorat je ovih dana postao javna sprdačina. Uistinu, ja još nisam čuo da se obranjeni doktorat ispravlja i dotjeruje; doktorat ili je obranjen, ili se oduzima. Međutim, tko sam ja da dovodim u pitanje takve intelektualne i moralne vertikale? Uistinu, ovoj državi spasa nema dok i posljednju takvu vertikalu ne položimo u horizontalu.
Država, to sam ja, taj politički credo Luja iz Versaillesa, međutim, ipak najbolje opisuje lik i djelo Andreja iz Banskih dvora. Premijer koji se mršti i napuhuje u Saboru ili na svojim presicama naprosto blista i šljašti pred, recimo, Ursulom von der Layen, miješa se u rad institucija, poziva urednike na tajne sastanke, želi selektirati sadržaj medija dok novinarima prijeti dignutim (nemojte biti zločesti) prstićem, dok javnosti poručuje, citiram: "Mogu što hoću." Naša nada i ufanje, veliki diplomat koji ode u Kijev i tamo prijeti Moskvi, kao da je ikoga u Kijevu, Moskvi ili bilo gdje izvan Hrvatske briga što bilo koji član naše Vlade misli, o
bilo čemu. Koliku štetu zbog takve antiruske politike trpe, recimo, ljudi samo u našoj županiji, konkretno izvoznici mandarina iz doline Neretve, mislim da znate i sami. Kad smo kod dubrovačkih tema, možete li usporediti, primjerice, diplomaciju Dubrovačke Republike i ovu našu danas, koju vodi karijerni diplomat? Dubrovačka Republika prva je priznala neovisnost SAD-a dok nam bivša predsjednica puca selfije ispred ograde Bijele kuće; dalje je, naime, nisu pripustili.
Karakter i politički bitak predsjednika Vlade najbolje se iščitava iz odgovora na novinarsko pitanje hoće li se ispričati hrvatskim građanima zbog pravomoćne presude vladajućoj stranci: "Neću se ispričati, nema šanse!" Božićno je vrijeme, vrijeme kad tražimo i dijelimo oprost, ali članovi Vlade ionako su friški vjernici, od 91., pa ćemo im oprostiti jer ne znaju ni što govore ni što čine. Uostalom, isprika nam ne znači ništa, ionako ne bi bila iskrena.
Ostavka bi bila puno bolja. (Ivan Plantić)
