Uskrs je iza nas, ali vrijeme pokore i odricanja je, po svemu sudeći, pred nama. I pravo je, braćo i sestre - grešnici smo, veliki grešnici; počinili smo grijeh propustom jer smo dopustili da vladajuća kamarila postupa s domovinom kao na Prokrustovoj postelji, pretvarajući je u krčmu po svom kalupu, u svijet u kojem se polusvijet poput njih osjeća kao doma, a račun, s krčmarom ili bez njega, uvijek plaća netko drugi. Pontifex maximus iz Banskih dvora i njegovi apostoli, bogobojazni ljudi koji se drže Svetog Pisma kao da su osobno napisali barem dva Evanđelja, svojim primjerom u ove svete dane pokazuju koliko je tvrd njihov kruh sa sedam nula; polovica Vlade, sirote, nisu sigurni s koje strane brave će se sutra probuditi. Alibaba koji ih vodi, uz porođajne muke nastoji pronaći kadar za ministarske funkcije kojem ne prijeti kakova kaznena prijava ili milijunska afera, ali izgleda da je slabo ugodio svoje radare; nije prošlo ni tjedan dana od imenovanja novog ministra graditeljstva, a novinari, koji su u Hrvatskoj slobodni napisati štogod im se naredi, iščačkali su rečenome ministru dovoljno da postane kristalno jasno kako je Vladi nužna dekonstrukcija, a ne rekonstrukcija. Uostalom, recite i sami - kakav je to ministar koji se ne može sjetiti kako je zaradio prvi milijun? Kome od vas se to ikad desilo? Ali to je sasvim uobičajeno za aktualnu Vladu - ako je čovjek zaboravan s milijunom, daj mu da upravlja milijardama, možda se sjeti. Čega se pametan srami, to budala zaokruži, i zato imamo HDZ na čelu države.
Istovremeno, narod muče sasvim opipljive, ovozemaljske brige. Gorivo je probilo psihološku i psihijatrijsku granicu, nama otočanima poskupio je trajekt kao da je Noa u upravi Jadrolinije, a ne otočanin iz susjednog mjesta, inflacija divlja, a ljudi iz potresom opustošenih područja i dalje su bez krova nad glavom. Nemojte mi samo reći da se čudite što obnova napreduje puževim korakom; da je neka hrvatska tvrtka dobila na natječaju za gradnju Keopsove piramide, do danas bi taman idejno rješenje i studija utjecaja na okoliš bili u završnoj fazi. Hrvatska je, dakle, bremenita problemima, životnim, egzistencijalnim i esencijalnim problemima, ali jedno drugo pitanje ovih je dana izbilo u prvi plan i okupiralo medijski i politički prostor - pomilovanje dvojice pretpotopnih udbaša. Znajući to, možete biti mirni i spokojni; nakon dvije godine terora kojekakvih stožeraša i epidemiologa, Hrvatska se vraća u '45., a ustaše i udbaši na naslovnice. Život se, ili ono što je od njega ostalo, dakle, polako vraća u normalu (pojam normalnog u ovoj je zemlji rastezljiv poput žvakače gume, op.a.).
Ovo pitanje, koliko god irelevantno bilo za život najveće većine ljudi, ipak zaslužuje da mu posvetim dužnu pažnju, pogotovo u zemlji u kojoj su historija i histerija, takoreći, blizanke. Pitanje pomilovanja ovog dvojca, naime, otvara čitav niz drugih pitanja koja su odavna trebala biti zatvorena, pitanja koja zadiru u same temelje hrvatske države i koja su sve samo ne ugodna određenom krugu ljudi od utjecaja. Čim je, naime, mučivši se sa znakovima interpunkcije, raspomamljena masa iščitala kako je dio hrvatskih generala na čelu s Gotovinom potpisao izjavu kojom od predsjednika države traže pomilovanje, digla se kuka i motika, zavladala je konsternacija i osupnutost, Generalski je zbor potpisnike ove inicijative maltene ekskomunicirao; još se samo čeka da se, u znak prosvjeda, Đura Glogoški surva niz Sljeme. General je Gotovina u roku dva dana prošao put od heroja, a ne zločinca do zločinca i izdajice; oni koji su se najviše kleli u njega prvi su ga pljunuli. Još jednom se pokazalo kako je pouzdanje u zahvalnost populusa račun bez krčmara; narod je nestalniji od gospođe iz Rigoletta Giuseppea Verdija (La donna e mobile). Istovremeno, vladajući je HDZ optužio SDP da podupire ovu inicijativu, odnosno predsjednika Milanovića da je njen idejni začetnik.
O čemu se, dakle, radi? O dvojici pripadnika tajne službe bivše države, koji su na njemačkom sudu osuđeni na doživotni zatvor. Zaslužuju li pomilovanje ili ne, nije na meni da prosuđujem niti sam se zbog toga poduhvatio pera i bugačice. Međutim, neke stvari ipak je potrebno demistificirati. Prije svega, Perkoviće i Mustače ima svaka iole ozbiljnija država koja drži do sebe. O njima se ne govori, za njih se ne zna, njima ne pripadaju naslovnice, ali oni su tu i odrađuju za državu onaj prljavi posao koji netko mora odraditi. U Izraelu se, recimo, zovu Mossad, u Britaniji MI6, u Rusiji FESB, u kolijevci moderne demokracije znaju ih kao CIA-u i odgovorni su za neusporedivo veće zločine nego ova dvojica, ne umanjujući time njihove zločine. Da bi svijet bez takvih bio bolje mjesto, bio bi, ali nažalost, oni postoje. Temeljna razlika između spomenutih država i Hrvatske jest u tome da nijedna od njih pripadnike tajne službe ne bi izručila drugoj državi. To se, naprosto, ne radi.
Dakle, jesu li Perković i Mustač zločinci?
Jesu.
Je li im trebalo suditi?
Jest, ali u Hrvatskoj.
Upravo o tome je govorio Milanović kad se protivio njihovu izručenju Njemačkoj. Sjetite se reakcija tada oporbenog HDZ-a i histerije koju su digli. Da, isti oni HDZ-ovci koji su donijeli Zakon o aboliciji, odluku o ćirilici u Vukovaru; isti oni koji su, da pojednostavim do kraja, Gotovinu i ostale generale locirali, uhitili i transferirali u Haag, unatoč i usprkos Ćaćinom govoru na splitskoj rivi. Koliko vrijedi riječ i obraz pravomoćno osuđene zločinačke organizacije?
Idemo dalje. Istog tog Perkovića i Mustača upravo je Franjo Tuđman postavio na visoke položaje u Hrvatskoj, i to u vrijeme rata. U isto vrijeme, olovnih devedesetih, jedan Joža Manolić bio je hrvatski premijer i predsjednik Županijskog doma Sabora. Postavlja se pitanje - zašto? Zato jer su bili simpatični Tuđmanu? Ili zato jer su svojim znanjem, informacijama i poznanstvima mogli biti od koristi u stvaranju i obrani hrvatske države? Ne, ne mislim da ih zbog toga treba abolirati od njihovih zločina iz jugoslavenskog perioda, ali ostaje činjenica da su i takvi ljudi, udbaši i doušnici, bili od pomoći Tuđmanu koji ih je, kad je ratna opasnost minula, mogao sto puta procesuirati pa ipak, nikad to nije učinio. Jeste li ikada čuli vladajuću stranku da kritizira prvog predsjednika zbog toga? Dakle, pjenili su na Milanovića jer ih nije želio izručiti, proklinju Gotovinu zbog inicijative za pomilovanje, osuđuju SDP zbog navodne podrške pomilovanju, ali nikad, baš nikad nisu ni u primisli propitivali Tuđmana zbog instaliranja rečene dvojice na ključne funkcije u vrijeme Domovinskog rata? Račun s krčmarom ili bez njega? Kakogod, prvi ešalon hdz-ovih jurišnika s računima je prilično na ti, pogotovo onima koje drugi plaćaju.
Za kraj, da jednom za vijeke vjekova raskrstimo s tim etiketiranjem SDP-a kao komunističke stranke. Današnji SDP ima cca 35 tisuća članova. Istovremeno, raspadom Jugoslavije u HDZ je prešlo kojih devedeset tisuća članova bivše KPJ. Jednostavnom računicom dolazimo do sljedećeg zaključka - čak kad bi svi današnji članovi SDP-a bili rigidni komunisti, što sasvim sigurno nisu, još uvijek je barem tri puta više komunista u vladajućoj stranci. Najlakše se primiti na srce (u njihovu slučaju, za želudac) kad svira himna, govoriti o velikom domoljublju i izigravati velike vjernike (koji se do '91. nisu znali prekrižiti), ali njihovi postupci, ponašanje i djela pokazuju da su mentalno nisu uspjeli otrgnuti jednoumlju. Vidite to kad Milanoviću spočitavaju da je bio Titov gardist, istovremeno zanemarujući kako je njihov utemeljitelj bio Titov general. Vidite to kad se na Općinskom vijeću žale kako se sjednice sazivaju uoči svetaka, a dva puta u životu sam ih vidio u crkvi. Vidite to kad generala Gotovinu nazivaju izdajicom, a do jučer su štovali njegovu sliku kao ikonu. Nije bez razloga veliki Andrić rekao: "Ulizice, prevrtljivci, to su najgori ljudi; kao nož hladni, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom čovjeku, najmanje ljudi od svih ljudi"... S krčmarom ili bez njega, svaki račun doći će na naplatu.
Amen.
