Uskrs je iza nas, ali vrijeme pokore i odricanja je, po svemu sudeći, pred nama. I pravo je, braćo i sestre - grešnici smo, veliki grešnici; počinili smo grijeh propustom jer smo dopustili da vladajuća kamarila postupa s domovinom kao na Prokrustovoj postelji, pretvarajući je u krčmu po svom kalupu, u svijet u kojem se polusvijet poput njih osjeća kao doma, a račun, s krčmarom ili bez njega, uvijek plaća netko drugi. Pontifex maximus iz Banskih dvora i njegovi apostoli, bogobojazni ljudi koji se drže Svetog Pisma kao da su osobno napisali barem dva Evanđelja, svojim primjerom u ove svete dane pokazuju koliko je tvrd njihov kruh sa sedam nula; polovica Vlade, sirote, nisu sigurni s koje strane brave će se sutra probuditi. Alibaba koji ih vodi, uz porođajne muke nastoji pronaći kadar za ministarske funkcije kojem ne prijeti kakova kaznena prijava ili milijunska afera, ali izgleda da je slabo ugodio svoje radare; nije prošlo ni tjedan dana od imenovanja novog ministra graditeljstva, a novinari, koji su u Hrvatskoj slobodni napisati štogod im se naredi, iščačkali su rečenome ministru dovoljno da postane kristalno jasno kako je Vladi nužna dekonstrukcija, a ne rekonstrukcija. Uostalom, recite i sami - kakav je to ministar koji se ne može sjetiti kako je zaradio prvi milijun? Kome od vas se to ikad desilo? Ali to je sasvim uobičajeno za aktualnu Vladu - ako je čovjek zaboravan s milijunom, daj mu da upravlja milijardama, možda se sjeti. Čega se pametan srami, to budala zaokruži, i zato imamo HDZ na čelu države.

Sve sretne države nalik su jedna drugoj; svaka nesretna, nesretna je na svoj način. Ruskog majstora pera, evo, parafraziram, jer hrvatska država nesretna je na jedan osebujan način, civilizacijski i evolucijski raritet; ovako nešto ne pamti se još od dana kad su Adam i Eva bili protjerani s Gospodnjeg kolhoza. Narod kojem je Otac nebeski dao sve što je mogao, od smještaja, mora, ravnica, prirodnih bogatstava, vođen Ocem zemaljskim i njegovom domovinskom ekspoziturom s Trga žrtava fašizma u samo trideset je godina uspio dokazati koliko je ta investicija bila promašena. Sve ono od čega se živi (poljoprivreda, industrija, brodogradnja, školstvo) u Hrvatskoj je propalo, dok sve ono od čega se propada (kriminal, korupcija, nepotizam) živi i cvate. Hrvatska umire naočigled, u gospodarskom, političkom, ljudskom smislu; smrt je ovdje, naprosto, biološka činjenica i taj zadah raspadanja i truleži ne može se više ignorirati. Vladi koja već dugo pleše po ivici zakona umjesto da pleše u marici ovih je dana istekao rok trajanja; to vide svi, osim čovjeka koji je vodi.

Blagdanski su dani; ono doba godine kad bi trebalo biti toliko hladno da čak i članovi vladajuće stranke drže ruke u vlastitim džepovima. Trebalo, kažem, međutim, sve se mijenja i taj panta rei danas teče brže nego ikad; mijenja se i klima, zime nisu više što su nekad bile, ljudi nisu što su nekad bili (za razliku od vremena, ljudi su sve hladniji), vrijednosti se mijenjaju, Europa se mijenja, ali jedna stvar nepromjenjiva je i vječna - hrvatska država i pravna država rođeni su antipodi koji teško da stanu u istu rečenicu, osim za potrebe ove kolumne. Posljedice te činjenice gledamo svakodnevno, ali toliko smo svikli na takvo stanje, suobličeni smo s njim do te mjere da smo ga počeli smatrati prirodnim i prihvatljivim. Okruženi smo lažima, gledamo laži, slušamo laži, vjerujemo u lažne autoritete; lažni osmijesi, lažni doktorati, lažno domoljublje i vlažna, trula realnost koja nas podsjeća da od stoljeća sedmog do HDZ-a ovakva hrpetina bitangi i probisvjeta nije bila prihvaćena kao moralni orijentir društva. Uvjerili su i sebe i sve oko sebe kako između njih i države, hrvatske države, stoji znak jednakosti i svaka sumnja, svako propitkivanje njihova autoriteta, svako dovođenje u pitanje njihove vrhovne pozicije u hranidbenom lancu biva predstavljeno kao atak na same temelje državnosti. Država, to smo mi, viču vam u lice; nije ni čudno da u takvoj državi život umire naočigled iz dana u dan.

Zadnja su vremena, dragi moji, posljednji su dani, Apokalipsa kuca na vrata. Evo neki dan u Grazu, u srcu demokratske EU, na izborima pobijediše komunisti. U Engleskoj, domovini industrijske revolucije, prazne su trgovine, redovi na benzinskim crpkama, voze na par nepar; kao, napredniji od nas, a mi smo to gradivo apsolvirali još kasnih osamdesetih. Poljska, nakon što je obrstila fondove Europske unije, stidljivo poput djevca u bordelu, najavljuje mogući izlazak iz Unije. Iako se ni u čemu ne slažem s politikom Varšave, simpatično mi je gledati kako je zemlja bivšeg Istočnog bloka izmuzla milijarde od Zapada, sviklog da stoljećima muze sve oko sebe. Sve se, dakle, izokrenulo naopačke, što je i inače pouzdani znak skorog dolaska Strašnog suda.

Budući da sam, kako i priliči povjesničaru, blagoslovljen slonovskim pamćenjem, sjetim se tu i tamo studentskih dana u Zadru, na Alma mater Iadertina. Sjetim se pritom profesora antičke povijesti, iznimnog čovjeka i velikog erudita, koji je nama, usijanim glavama u ranim dvadesetima, često pričao o svojevrsnom kraju povijesti. Danas, više nego ikad, promišljam koliko je bio u pravu; uzrok propasti svih civilizacija u povijesti nisu bile toliko vanjske prijetnje koliko unutarnja dekadencija i autodestrukcija. Kad pogledate oko sebe, pronjuškate po internetu ili ako vam želudac još uvijek dopušta odgledati do kraja središnju informativnu emisiju u Hrvata, ajde recite da oni rijetki optimisti među vama ne djeluju poput orkestra na Titanicu? Poplave, požari, potresi, virusi, klimatske promjene, otapanje ledenjaka, vojska po ulicama zapadnih demokracija… nekad je Dante gurao Europu u pakao, dok danas Europa gura pakao k nama, baš kao što je i astečke gradove progutala prašuma nakon što su upoznali uljuđenu i profanu zapadnu kulturu. Uostalom, ovih su dana objavljene američke studije koje govore o kraju civilizacije do kraja ovog stoljeća, dočim se odavna zna da će se idući veliki globalni sukob voditi za vodu i prirodne resurse. Zaludu sve mjere za ograničavanje fosilnih goriva, sastanci na vrhu, zabrana dizelaša… riječ je o ireverzibilnom procesu; čovječanstvo se ne može vratiti u predindustrijsko doba, a pohlepa multinacionalnih kompanija ne poznaje granica. Nestao je Bog, Apsolut, Smisao, nestalo je dno na koje je čovjek mogao pasti; zavladao je posvemašnji relativizam. Grace period ljudske vrste očito se bliži kraju; naprosto, suđeno nam je da uništimo sami sebe.

Dogodilo vam se zasigurno da tu i tamo, u bespućima interneta, naletite na neke citate koji se pripisuju znamenitim povijesnim ličnostima; oni ih nikad nisu autorizirali, ali izjavi njihovo ime daje na težini. Kružila je tako nedavno netom izjava koja se pripisuje Napoleonu, a u slobodnom prijevodu glasi - dajte mi sto hadezeovaca, i opljačkat ću cijeli svijet. Bonaparte to, dakako, nikad nije rekao, ali zbog takve sitnice ne bi ovu misao trebalo a priori odbaciti. Sto blesavih ne može izabrati jednog pametnog; glupost je siguran posao, i to jako unosan, i na toj je činjenici vladajuća stranka gradila svoju političku opstojnost. Međutim, i ljudi i narodi vremenom sazru, steknu sposobnost razlučivanja dobra od zla, nauče nešto iz grešaka prošlosti i nastoje ih izbjegavati u budućnosti. Život je pun pitanja, idioti su puni odgovora; ja, razumije se, nemam odgovor na svaku političku anomaliju mlade hrvatske demokracije, ali iz svog naslonjača sasvim jasno vidim da je prosječan birač u ovoj zemlji napokon shvatio ovako dalje ne ide. Govorim vam, naravno, o rezultatima netom završenih lokalnih izbora koji su višestruko znakoviti.