Vrijeme u kojem živimo nije lako opisati ni prispodobiti; možda ću najbliže istini biti ukoliko ga definiram kao vrijeme borbe između Boga, koji je postao čovjekom i čovjeka, koji misli da je Bog. Jedan od takvih, koji je sam sebe divinizirao, obožavan od svojih sljedbenika poput božanstva i jednako tako nepogrešiv u svojim postupcima koliko i nezabludiv na svojim putevima, naime, premijer ove zemlje, donio je ovih dana odluku zbog koje će se koljena njegovih laskavaca, onako kastorski, još malo spustiti (kičma se ionako savija prema potrebi); odluku, naime, o povećanju primanja državnih dužnosnika, ministara, zastupnika, državnih tajnika, nadtajnika i kojekakvih savjetnika za kojih 60% u netto iznosu. Možete li zamisliti ushićenje koje je zavladalo po hodnicima Banskih dvora, tihu radost po ministarstvima, one mile poglede na stranačke iskaznice kad su ti vrijedni i harni ljudi, toliko revni u sebedarju za ovu zemlju i sve nas, posvijestili sebi da je, nakon učitelja i profesora, liječnika i medicinskih sestara, socijale i kulture, umirovljenika i povratnika, milost svetog Andreja napokon i njih obasjala?
Na red su, eto, stigli zadnji, ali tko se zadnji smije, najslađe se smije; dok su učitelji dobivali povišice od 2 do 3%, i to na rate, liječnici tek neznatno više, dužnosnike sljeduje 60%, i to odmah, na plaći za kolovoz. Ta pisano je - tko ima, dat će mu se, neka ima još više, a tko nema, oduzet će mu se i ono malo što ima; premijer, bogobojazan kao da je osobno napisao barem dva Evanđelja, u svojoj je poslanici Hrvatima svoju odluku predstavio kao, pazite sad - antikorupcijsku mjeru. Pojednostavljeno rečeno - morate nas više platiti kako bismo vas manje krali. Odluka je, razumije se, sasvim na mjestu, baš kao i ushićenje ministara jer od ushićenja do uhićenja kratak je put (ako itko, to znaju Plenkovićevi ministri); ta nikad ne znaš kad će ti Laura Covesi pokucati na vrata. Uostalom, ovih sam dana na mrežama pročitao o nekom čovjeku u Zagrebu - uplatiš mu 50 eura i onda si miran; do kraja mjeseca on se umjesto tebe brine i sekira. Eto, otprilike na sličnom principu egzistira i vladajuća stranka. Čovjek koji Hrvatskom vlada poput srednjovjekovnih condotierrea, kao što su Sforze, Medici ili Pazziji vladali talijanskim gradovima, ne može biti ništa manje mecena od njih, prvenstveno prema svojima.
Međutim, nije mi bio cilj pisati o njemu i njima; svatko od vas o njima rasuđuje po vlastitom nahođenju, često rječnikom koji ne mogu koristiti ovako javno, u kolumni. Ipak, promišljajući ovu realnost, spoznao sam kako život ponekad znade biti ironičan, i tu spoznaju želim podijeliti s vama. Nedavno je, naime 23. srpnja, održana 20. sjednica Općinskog vijeća, na kojoj je jedna od točaka bila naslovljena kao Odluka o materijalnim pravima načelnice iz radnog odnosa. Konkretno, radilo se o naknadi za topli obrok, međutim, kolege iz luškog HDZ-a su, u svojoj uobičajeno iščašenoj percepciji stvarnosti, ovo shvatili kao povećanje plaće načelnice, iako ni o kakvom povećanju nije bilo riječi. Međutim, ovakve točke Dnevnog reda kao stvorene su da se politički genij vođe luške opozicije otrgne s lanca u svoj raskoši svoje blagoglagoljivosti. Kolega koji je na glasu kao neugasiv na sjednicama Vijeća, prijatelj naroda poput Jean-Paula Marata, žestoko je kritizirao povećanje plaće načelnice (kojeg, kako smo rekli, nije ni bilo) kao i Vijeće koje rečenu plaću podiže. Gospod, karma, univerzum, kako želite, ponekad ima tu zgodnu navadu da ovakve dražesne ljude postavi na mjesto i Gospod, karma, univerzum, kako želite, ovaj put je, barem za hrvatske prilike, djelovao prilično promptno - ravno sutradan nakon sjednice objavljena je odluka kojom Vlada podiže plaće državnih i lokalnih dužnosnika (dakle i općinskih načelnika). Uza sav trud, nisam opazio da se kolega vijećnik obrušio na Vladu zbog ove odluke onom žestinom kojom je sipao glagole i priložne oznake s govornice Vijeća. No, dopuštam da mi je možda promaklo, pa, evo, pitam vas - jeste li ubrali da je kolega Žuvela igdje javno izrazio neslaganje s odlukom Banskih dvora? Ili je to neslaganje samo za domaću upotrebu, za luške uši? Hrabrost i vjerodostojnost naših lokalnih prvaka HDZ-a naprosto oduzima dah.
Kolega je, dakle, mudro odšutio, ali zato mudri nisu bili neki drugi istaknuti članovi vladajuće stranke, recimo, oni iz šibenske ekspoziture. Riječ je, razumije se, o šefu Hrvatskih šuma i članicama njegove obitelji, koji su u fokus javnosti dospjeli ne mogavši suspregnuti svoju ogorčenost (koju bi neki opisali i kao primitivizam, nekulturu, divljaštvo, ali ja, uviđavan kakav već jesam, njihov ću primitivizam, nekulturu i divljaštvo opisati kao ogorčenost) prema vatrogascima i policiji koji su, riskirajući vlastito zdravlje i živote, čuvali i njihovu imovinu i živote. Razumijem Dujiće potpuno, kako ne bih; ćaća je sve dao za Rvacku, a sad se dol' guši, dok vatrogasci i policija, ne cijeneći taj kolosalni doprinos, ne daju cisternu u njihovo dvorište. Zakoni fizike kažu kako svjetlost putuje brže od zvuka; zato, valjda, pojedini ljudi izgledaju pametno dok ne progovore. Budući da članovi HDZ-a nisu baš u prisnim odnosima sa zakonima, Dujići su zanemarili ove zakonitosti i dogodilo se što se dogodilo - medijski skandal. Međutim, Nediljko Dujić, sam po sebi, nebitan je za ovu priču; ta u svakom državnom poduzeću imate čitavu armiju mediokriteta sa stranačkim iskaznicama koje su im jedina preporuka pri napredovanju. Bitno je to što ovaj čovjek utjelovljuje, a utjelovljuje onaj tipičan hdz-ovski mentalni sklop - država, to smo mi. To su ljudi koji Hrvatsku smatraju svojim feudom, svojom prćijom, a državne resurse svojom svojinom. Oni su ti koji zapošljavaju, oni su ti koji određuju tko može biti ravnatelj, koga se smije voljeti, za koga navijati, za koga glasati, što čitati i slušati, tko je poželjan, a tko nepoželjan, tko odlazi, a tko ostaje; zamislite sad, okolo gori, a tamo nekakvi vatrogasci i policija ne daju cisternu u njihovo dvorište. Oni su, pojednostavljeno rečeno, koncentrat svih naših promašaja unazad 30 godina, zbirna imenica za uzaludnost. Oni vode ljubav s bezakonjem; oni jesu bezakonje.
Govoreći o tome, zanimljivo je ovih dana bilo u Korčuli. Duhove je (i financije) uzburkala jedna odluka iz osamdesetih (1983., ako ne griješim), naime, deposedacija zemljišta privatnih vlasnika za potrebe turizma. U skladu s dobrim, starim hrvatskim vrijednostima, sudski je proces potrajao sasvim prihvatljivih 40-ak godina, te je, nakon svih žalbi, odgoda i ostalih pravnih lijekova, pravomoćnost i izvršnost presude dočekala aktualnu gradonačelnicu, ni krivu, ni dužnu. Dužan je, međutim, ostao grad Korčula prema obiteljima vlasnika zemljišta, a dug, koji se mjerio u milijunima eura, prijetio je blokadom Korčule. Pritom, kako se stvar raspetljavala, kosturi su počeli letjeti iz ormara kao štikle u narodnjačkom klubu; ispostavilo se da su obitelji vlasnika i prije nudile nagodbu bivšem gradonačelniku (ah, treba li reći - iz HDZ-a), da on o tome nije obavijestio Gradsko vijeće, a trebao je, da je time otežao ionako tešku situaciju, čime se, ako je vjerovati medijima, bavi DORH, da aktualni ministar otočanin kao i Vlada kalkulira s pomoći Korčuli (ipak su dogodine lokalni izbori), rječju, da se netko igra sudbinom grada i ljudi vođen svojim uskim i šupljim stranačkim interesima. Štoviše, neki dan održana je i sjednica Gradskog vijeća na temu rješavanja ove nemile situacije, na kojoj se očekivalo da vijećnici budu u stanju nadrasti osobni ego i stranačke interese u interesu šire zajednice. Gradonačelnica je problem odlučila premostiti dogovorom s obiteljima vlasnika i bankovnom pozajmicom, za što je dobila podršku svih vijećnika, osim onih HDZ-ovih. Drugovi iz bivšeg sistema oduzimanjem privatnog zemljišta otvorili su ovu Pandorinu kutiju, koju su drugovi iz HDZ-a, ne mogavši nadrasti sami sebe, odbili pomoći zatvoriti (oni se pritom masu uvrijede na to "drugovi", ali, pobogu, nismo senilni - da je HDZ resetirati na tvorničke postavke dobili biste oriđiđi SKH, u svakom pogledu) - dugovi i drugovi, tipična hrvatska priča. Pritom je još bivši gradonačelnik, u stilu i vokabularom štalskog momka, a ne gradskog vijećnika, izazvao skandal i kočijaški izvrijeđao pojedine vijećnike. Laki je malo nervozan, rekli bi u Maratoncima, ali hoće to tako; čovjek lako izgubi busolu kad su mu institucije na tragu.
Za kraj, da ne zaboravim - vladajuća stranka finalmente je otkrila ime svog predsjedničkog kandidata, a sudeći po reakcijama javnosti, najbolje bi učinila da ga je odmah pokrila. Riječ je o jednom od lošijih ministara obrazovanja, znanstveniku i misliocu, Draganu Primorcu. Taj je, pak, jučer izjavio kako se kandidira iz altruizma i poniznosti, s ciljem da od Hrvatske napravi europski Izrael. U tom smislu, cijeli je HDZ stao iza njega; oni su, naime, od domovine već napravili pustinju. (Ivan Plantić)
