Ili se pokloni, ili se ukloni (Ivan Plantić)

Recite, onako iskreno i po duši, prije nego što ste počeli čitati ostatak, ima li prikladnijeg naslova koji bi bolje mogao opisati svakodnevicu društva koje je postalo karikatura države koja je karikatura sama po sebi? Civilizacija i sifilizacija (moralna, materijalna, društvena, obrazovna, vi recite) od samog začetka moderne hrvatske državnosti išle su ruku pod ruku, rezultirajući sistematskom idiotizacijom društva kojoj danas svjedočimo na svim razinama. Društveni ugovor ovjeren devedesetih već dugo gura domovinu u klerikalizam, konzervativizam, revizionizam i sve slične -izme koji se mogu svesti pod zajednički nazivnik primitivizacije i kolektivne degeneracije koja je uzela toliko maha da, kad je stavite u kontekst aktualne vlasti i reformi koje provodi, teško je više razlučiti što je uzrok, a što posljedica. Kojekakve bitange i probisvijeti koji su nekad krali šarafštuke po tvornicama devedesetih su privatizirali iste te tvornice, spustili se s brda i postali vlast; sve što imaju su ukrali, samo su diplome kupili. Kakva sjetva, takva i žetva - sve ono od čega se živi (poljoprivreda, industrija, brodogradnja, obrazovni sustav) propalo je, a sve ono od čega se propada (kriminal, nepotizam, korupcija, politička prostitucija) u nas živi i cvate...

"Elita" koja danas u Hrvatskoj odlučuje o svemu ozbiljno pleše po ivici zakona, umjesto da pleše u marici. Sve ono što se ne uklapa u njihov okljaštreni vrijednosni univerzum, u oktroirane kalupe političkog hrvatstva koje su nametnuli bježi glavom bez obzira; svjedočimo egzodusu kakav se ne pamti od turskih vremena. Ili se pokloni, ili se ukloni; sve ono mlado, obrazovano i čestito koje misli napraviti nešto od svog života gleda u Breganu kao u rajska vrata...

Nekoliko momenata koji su se zbili ovih dana rječit su egzemplar ovoga o čemu vam pričam. Stranka koja stane u lift skupa sa svojim glasačima (o HNS-u je riječ, pogađate) mjesecima već bombardira hrvatsku javnost konfabulacijama oko kurikularne reforme. Budući da reformu obrazovnog sustava ne lajka nitko osim HNS-ovih on-line hordi, ministarstvo je prisiljeno reklamirati je toliko agresivno i šuplje da vam ih dođe bit žao. Pod krinkom modernizacije školstva mahnito se gura digitalizacija obrazovanja, kao da nam klinci ionako ne bulje preko svake mjere u ekrane mobitela, laptopa, televizora. Moderna pedagogija zaboravlja da se glave ne pune preko wi-fi kabela, već dobrim starim čitanjem, učenjem i pisanjem. Ono što vam iz ministarstva, međutim, neće reći, ali reći ću vam ja, zločest kakav već jesam - kurikularnom reformom svi su na dobitku. Hrvatska narodna stranka dobiva navlakušu za sljedeće parlamentarne izbore, određeni krugovi involvirani u reformu dobivaju materijalnu satisfakciju, nastavnici dobivaju dodatni besmisleni posao (tako, naime, u ministarstvu shvaćaju rasterećenje), učenici dioptriju, a glupost dobiva novi smisao. O kolikoj je gluposti riječ jasno se vidi na primjeru kurikula hrvatskog jezika i izbacivanja iz popisa lektire dobrog dijela klasika na kojima su odrastale generacije; čak i Ježeva kućica predstavlja prijetnju onima koji donose ovakve sulude odluke, a od Ježeve kućice dalje očito došli nisu. Ako je, međutim, gore navedeno školski primjer gluposti, onda je situacija s kurikulom povijesti ne dno dna, nego Marijanska brazda hrvatskog školstva. Iz svog naslonjača ja sam sasvim jasno vidio, kad sam iščitao pojedina imena koja o ovom dokumentu odlučuju, kako će stvar završiti. U pristojnim zemljama, naime, učeći povijest učenici uviđaju kako su povijesne teorije obojane različitim vrijednosnim tonovima, rasuđuju kako postoje manipulacije povijesnim činjenicama, kritički propitkuju povijesne izvore i izvlače zaključke; riječju, uče kritički promišljati i biti odgovorni građani koji aktivno sudjeluju u društvenom i političkom životu. Budući da u nas vladajuće strukture od kritičkog promišljanja i bilo kakvog građanskog aktivizma bježe k'o vrag od tamjana, dobili smo dokument u kojem su povijesne istine propisane odozgo, a nastava povijesti u zadanom bi okviru trebala prije svega afirmirati konzervativni narativ političkog hrvatstva koji se ne propitkuje. Uz određene početničke greške (renesansa i barok strpani su u srednji vijek), ne mogu se ne zapaziti određene deluzije koje sasvim sigurno nisu plod slučajnosti; riječ je prije svega o ubikaciji i razradi holokausta na području Jugoslavije umjesto na teritoriju NDH. Ponovit ću - u hrvatskim bi se školama trebalo učiti kako se zločin holokausta nije događao u NDH nego u Jugoslaviji (iako je ta Jugoslavija njemačkom okupacijom 17.4.1941. prestala postojati)! Daleko od toga da konc-logora i strahota holokausta nije bilo i izvan NDH, ali ovdje nije riječ o tome. Ovdje je riječ o smišljenom državotvornom lupingu koji za cilj ima reviziju povijesti i relativizaciju ustaških zvjerstava. Ovdje, naime, svatko ima svoju verziju povijesti, ali malo tko ima budućnost, a s ovakvom reformom Hrvatska budućnosti sasvim sigurno nema. Radi se o sustavnoj indoktrinaciji i falsificiranju povijesnih činjenica kako bi se buduće generacije odgajalo desno od zdravog razuma, u duhu koji nameće vladajuća garnitura. Sasvim normalno u zemlji u kojoj polusvijet amputiranog ukusa s petka na subotu raširenih ruku pada na koljena oduzet libretom Mile Kitića, da bi u nedjelju u domoljubnoj ognjici progonio po Splitu vaterpoliste s krivim domovnicama, u zemlji vitezova u kojoj minezinger iz Čavoglava godinama pjeva o mesarima iz kuće Maksove prkoseći i preambuli Ustava i zdravom razumu, dok se klinci po školama iz razbibrige žigosaju fašističkom ornamentikom. Tko tebe kamenom ti njega kruhom, međutim, u domovini kruha je sve manje, pa je tako ovih dana i fasada jedne splitske osnovne škole osvanula išarana parolama iz junačkih starih oratorija. Ili se pokloni ili se ukloni, jer glupost je neuništiva. Nije, kao što se obično drži u stručnim krugovima, krucijalni problem Hrvatske odljev mozgova - mozgovi bi se rado vratili kad bi idioti otišli. 

Kad smo već kod toga, svoj je doprinos historiografskim polemikama ovih dana dao i predsjednik Europskog parlamenta, Antonio Tajani, izjavom o talijanskoj Istri i Dalmaciji. Vidjevši da s ove strane Jadrana antifašizam više nije nešto na cijeni, svoj je govor u Basovizzi završio u duhu iredentizma, svojstvenog Salvinijevoj Vladi. Dežurni domoljubi iz kvote HDZ-a, koji se inače za Hrvatsku bacaju naglavačke, reagirali su ovaj put dosta mlako, a nisu osvanuli ni šatori na Piazza Navoni. Treba ih razumijeti - nije ovih dana lako biti HDZ-ovac u Hrvatskoj. To je kruh sa sedam nula; nije ni čudno da premijer u parlamentu puca po šavovima, a ni ministri mu se ne mogu kontrolirati. Ipak je Tajanijeva stranka, Forza Italia, članica Europske pučke stranke, kao i HDZ. Kao i Vučićevi radikali, ili mađarski Fidesz, a ni Jobbik nije daleko, i svi oni iskazuju određene pretenzije prema Hrvatskoj. Iluzorno je očekivati da će na Tajanijeve izjave ozbiljnije reagirati stranka čija ekspozitura u BiH zajedno s Miloradom Dodikom slavi Dan Republike Srpske. Propustila je, također, poentirati predsjednica, pogotovo što se krajem ove godine održava prvi krug predsjedničkih izbora. Kad se čovjek, međutim, sjeti nekih njenih ranijih bisera, možda je tako i bolje. Dati drugi predsjednički mandat nekome tko je izvalio kako je za korupciju u Hrvatskoj kriva Austro-Ugarska, ili tko svoje opservacije o starohrvatskim pozdravima pripisuje greškama svojih savjetnika otprilike je jednako kao drugi put poslati slona u staklanu, i to istu - tipično hrvatski.

Kad vidi sve ovo, pokojni prvi predsjednik zacijelo centrifugira u grobu. Mitskog utemeljitelja hrvatske države ni u najboljim danima nije krasila osobita razboritost, a pod kraj života bio je šumast do kraja, pa je u takvom stanju crtao granice po salvetama ili vapio - kome da ostavim Hrvatsku? Koliko su mu Hrvati zahvalni zbog te ostavinske rasprave pokazuje već treći nasrtaj na njegov kip u nekoliko mjeseci od kad je postavljen. Nakon što je lociran i k licu pravde transferiran diverzant koji je spomenik nadopunio srpom i čekićem, Zoran Erceg je zbog verbalnog delikta dobio uvjetnu zatvorsku kaznu i zabranu približavanja kipu (nije, doduše, precizirano odnosi li se zabrana samo na zagrebački kip ili bilo koji kip pokojnika bilo gdje u zemlji). Ne ispunjava li vas, međutim, osjećajem sigurnosti i spokoja spoznaja kako su udruženi organi hrvatskog pravosuđa onemogućili zahvalnim građanima približavanje spomeniku, dok su jednom Daruvarcu itekako omogućili približavanje žrtvi?! Jedini organ koji nije sudjelovao u ovome bio je, po svemu sudeći, mozak! Posljednji u nizu napada unutarnjeg neprijatelja na spomenik zabilježen je ovih dana, kad je zasad nepoznati počinitelj oskvrnuo kip naoružan - jajima. Jaja su, doznali smo, oštetila spomenik do te mjere da mu je potrebna restauracija. Ironije li života, da otac pljačkaške privatizacije posthumno i sam postane žrtvom mutikaša koji su koristili najjeftiniji materijal za njegov spomenik! Kako reče veliki Vlado Gotovac: "Umrli bi davno da imaju i traga čovjeka u sebi. Umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onog od čega svaki pošten čovjek umire kad je pogriješio". Pali bi kao ljudi, pa makar ih digli kao spomenike. (Ivan Plantić)