U se, na se i - ZNA SE (Ivan Plantić)

Desilo vam se zasigurno (a kome nije) da se kadgod malo opustite s prijateljima, pa vas boli glava drugi dan? Složit ćete se, vjerujem - kad se posvađate s centrom za ravnotežu, osjećaj je otprilike ekvivalentan onome kad pogledate večernji Dnevnik ili sjednicu Vlade - ne možete se oteti mučnini i nagonu za povraćanjem, a glava vam puca momentalno, a ne tek drugi dan. U Hrvatskoj je danas mutno kao u pijančevoj glavi; stvar je pošla po zlu još pri porodu devedesetih godina, kad su i temelji i utemeljitelji ove zemlje udareni ukrivo. U međuvremenu, domovina je odavna postala punoljetna, ali je i dalje ostala blesava - imamo dementne ministre koji zaboravljaju produžiti vozačke dozvole, imamo anemičnog premijera, riječju, imamo Vladu s posebnim potrebama. Jednostavno rečeno, ono što je u Hrvatskoj državni vrh, u normalnim bi zemljama bilo državno dno. Ne čudi stoga da sve što može bježi odavde glavom bez obzira; u Hrvatsku se vraća jedino Klepetan, i to samo radi seksa...

Ovih je dana objavljena studija o mentalnom stanju nacije, iz koje se može iščitati kako je u Hrvatskoj registrirano, primjerice, četvrt milijuna alkoholičara; jedan od njih, kamen zaglavni vladajuće stranke, čak je koautor hrvatskog Ustava. U se, na se i - zna se, jednom rukom na srcu, a drugom duboko u vašem džepu, čelom naprijed u svjetlu budućnost. Dio te budućnosti, vrlo skore, ali ne baš svijetle, trebala je biti i ovogodišnja komemoracija na Bleiburgu, čiji je pokrovitelj Hrvatski sabor. Trebala, kažem, ali biskupija Klagenfurt očito je imala drugačije viđenje ovog obilježavanja nego saborski pokrovitelji, pa je zabranila održavanje svete mise s obrazloženjem da taj skup nanosi štetu ugledu Katoličke crkve. Obzirom na sve ono što se prošlih godina događalo na Bleiburgu i ikonografiju koja je tamo bila itekako prisutna, jedino je čudno što austrijske vlasti nisu reagirale i prije. Ne može se pritom ne zamijetiti razlika između austrijske konzervativne Vlade koja je jasno pozicionirana prema rezultatima Drugog svjetskog rata i vrijednostima na kojima se temelji moderna europska zajednica i hrvatske konzervativne Vlade koja nikako da se pomiri s povijesnim činjenicama; ukoliko se činjenice na uklapaju u okljaštreni vrijednosni univerzum hrvatske desnice, utoliko gore po činjenice. A činjenice govore kako je poražena vojska i nakon završetka rata u Europi odbijala predaju i pružala oružani otpor pobjednicima. Činjenice govore kako je, primjerice, jedan de Gaulle nakon rata oštro obračunao s francuskim kolaboracionistima, s jednom razlikom u odnosu na Tita - sudio im je (poznato je, uostalom, kako je i u Jasenovcu djelovala divizija odvjetnika koja je danonoćno skrbila o ljudskim pravima logoraša). Činjenice govore kako je svih ovih godina uz pijetet prema nevinim žrtvama, kojih je svakako bilo, na Bleiburgu bila evidentna glorifikacija režima koji predstavlja najsramotniji period hrvatske povijesti. Elementarna činjenica koja je mnogima u Hrvatskoj još uvijek jednadžba s dvije nepoznanice jest i svijest o tome kako je sveta misa prije svega vjerski, a ne politički ili državnički čin, a zbroj svih tih činjenica doveo je u konačnici do odluke austrijske biskupije koja predstavlja civilizacijsku i kulturološku šamarčinu određenim krugovima u Hrvatskoj. Da sramota bude potpuna, košaricu vladajućima, osim Guggenbergera i Schönborna udijelila je i hrvatska židovska zajednica skupa s antifašistima i zajednicom Roma Hrvatske koji će i ove godine u odvojenim kolonama komemorirati žrtve Jasenovca. Ponudit ću s ovog mjesta i rješenje ove mučne situacije u kojoj smo se našli - komemoraciju s Lojbaškog polja trebalo bi preseliti pred Banske dvore. Tamo su, naime, odgovorni za posljednji egzodus Hrvata! 
Banski su dvori ujedno i pravo mjesto za jedan pošteni politički egzodus, upravo stampedo, kad bi u vladajućoj stranci bilo toliko političke odgovornosti i elementarnog osjećaja za mjeru da se kuvertiraju ostavke. I najoštroumniji čitatelji moje kolumne teško da bi se bili kadri sjetiti ministra koji se nije spominjao u kontekstu raznoraznih afera ili suspektnih situacija, od ministra obrane (situacija s nabavkom borbenih aviona i histeriziranje po Saboru), ministrice obitelji i socijalne politike (defenestracija djece na Pagu i kolaps sustava socijalne skrbi), ministra zdravstva (birajte po volji), ministra rada (mirovinska reforma kakve se ne bi postidjeli ni na Borneu) pa do jednostavne činjenice da bi zbog isforsiranog donošenja zakona o financiranju političkih stranaka dva mjeseca uoči izbora za europski parlament cijela Vlada morala odstupiti. O ukusima se, međutim, ne raspravlja, rekli su još stari Latini; o neukusu onda valjda možemo? Vrhunac političkog neukusa, da ne kažem nakarade, situacija je s aktualnom (još uvijek) ministricom regionalnog razvoja i europskih fondova koja je u razmaku od tjedan-dva uspjela akumulirati čak dvije afere zbog kakvih se u zemljama istančanije političke kulture leti iz Vlade prije nego se uopće stigne i napisati ostavka. Nakon što je izazvala prometnu nesreću vozeći s vozačkom koja je istekla prije tri godine (okladio bih se da jedan Joža Manolić, iako mrvicu stariji od ministrice, svoju nije zaboravio produžiti) u središtu skandala našla se i zbog Mercedesa u dvorištu o kom, po vlastitom priznanju, nije znala ništa. Ajte, molim vas, kao da se vama nikad nije desilo da u dvorištu nađete mečku, a ne znate ni kako ni odakle?! Čak ni to nije toliko problematično; ne bi bila ni prva ni zadnja koja se ne zna nositi s teretom vlasti i funkcije. Problematično je, međutim, to što cijenu spašavanja ministara plaća redovito netko drugi - u slučaju ministrice obitelji smijenjena je bila ravnateljica zadarskog centra za socijalnu skrb, dok je u slučaju ministrice regionalnog razvoja ceh platila njena kuma, koja je pijana skrivila prometnu nesreću i nestala s mjesta havarije dok si rekao - HDZ! U se, na se, i - ZNA SE. Kuma je ovih dana ljubazno zamoljena da istupi iz stranke zbog narušavanja ugleda iste. Kad ne biste imali uši, nasmijali biste se, priznajte, oko cijele glave - ugleda? Ugleda??? Ne znaju voditi državu, ne znaju voziti, ali zato su šaljivđije bez premca. Provlači se po medijima ovih dana pitanje jesu li sve te afere i svi ti ministri preveliki teret za HDZ? Istina je sasvim suprotna - da je riječ o drugačijem tipu ljudi, HDZ bi bio teret njima. Riječ je, naprosto, o skupini ljudi koji pojedinačno nisu u stanju učiniti ništa, ali svi zajedno mogu odlučiti da se ne može poduzeti ništa i to, otprilike, i rade. Mi ništa ne obećavamo i to ispunjavamo; alanfordovska deviza i više je nego primjenjiva u alanfordovskom tipu države u kakvom, očito, živimo. 
Opterećena je ovih dana i jedna druga zajednica, ona akademska, i to pitanjem počasnog doktorata zagrebačkom gradonačelniku, što zdušno podržava rektor sveučilišta, isti onaj koji se zalaže za uvođenje biblijskih vrijednosti na sveučilište; kao što znate, zagrebački je gradonačelnik utjelovljenje tih vrijednosti. Nema tome dugo, zagrebačko je sveučilište počasni doktorat dodijelilo još jednom intelektualnom kolosu, naime, Draganu Čoviću. Nekako mi diplome ne idu uz njihovu facu; sudeći po Bandićevim medijskim nastupima i vokabularu rekao bi čovjek da je prije riječ o kočijašu ili štalskom momku nego gradonačelniku metropole. S vrha brda svaka staza vodi nizbrdo; put od ognjišta do centralnog grijanja u nas je bio kraći od tri desetljeća, a posljedice konzervativne rekonkviste vidljive su i na sveučilištu. Uostalom, još je Krleža, opisujući hrvatske prilike, upitao - kakvo je to prokletstvo da se ne možete oteti opanku? Teško je ne zapaziti ironiju u činjenici da počasni doktorand titulu prima od sveučilišta koje nije ni među prvih 600 na rang-listi svjetskih sveučilišta, dok ista ta ustanova naslov dodjeljuje osobi protiv koje se vodi tko zna koliko sudskih procesa (nakon desetog prestali smo brojati). Osim jednog prosvjeda, hrvatska akademska javnost na sve je ove slučajeve nasilja nad zdravim razumom ostala nijema; nikad u povijesti tolika hrpa kokoši nije imala toliko malo jaja! Poremećen sustav vrijednosti i jednako takvi poluinteligenti koji ih nameću sveli su ovu zemlju na razinu provincije, i to prije u psihološkom nego u geografskom smislu. U se, na se i - znate i sami. Jednog dana, kad naši potomci budu stajali nad razvalinama ovog društva, reći će - ovdje počiva hrvatska država. Ona nikad nije postala uspješna jer joj to njeni najveći sinovi nisu dopustili!