Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu (Ivan Plantić)

Poštovani čitatelji, vi koji ste ljubitelji dobrog teksta, ili se barem sjećate lektire iz srednje škole, zacijelo ste se odmah dovinuli kako je spomenuti naslov veliki Dante u svojoj Božanstvenoj komediji postavio na ulazu u pakao. Majstor iz Firenze nesumnjivo je bio vizionar jer ovaj naslov upravo besprijekorno opisuje hrvatske prilike početkom 2019. godine, u koju smo upravo zakoračili. Umjesto onog klasičnog "Dobro došli" mogao bi se postaviti na Breganu, sa zapadne strane, a sasvim pristojno bi stajao i na ulazu u bilo koju instituciju ove mitske države. Možda najprikladnije bi ga ipak bilo zakucati poviše ulaza u središnjicu vladajuće stranke, valjda jedinog mjesta u cijelom univerzumu na kojem se ljudi svađaju čiji je manji (dosje, dakako, nemojte biti zločesti) ili njihovih koalicijskih partnera iz HNS-a, čisto da se narodnjaci od vremena do vremena podsjete koga je Dante sunovratio u najdublji, deveti krug pakla...

Domaći bi dužnosnici, naime, i inače trebali više čitati klasike svjetske književnosti; sjećam se živo zgode od prije koju godinu kad je uvaženi gospodin K., u slobodno vrijeme ondašnji splitski gradonačelnik novinarima u jednoj prilici ispalio kako je satrao šest tanjura kaštradine i potom isto toliko puta opalio svoju družicu, gđu F., poput Hektora! Na ljubaznu novinarsku opasku kako je Hektor u antičkoj književnosti ostao upamćen kao veliki ratnik, a ne ženskar, učeni je gradonačelnik odgovorio na sebi svojstven način, koji ovdje ne mogu vjerno prenijeti, ali možete pretpostaviti i sami. Eto vam božanstvene komedije na hrvatski način; ne zna čovjek samo bi li se više smijao K.-u ili njegovu biračkom tijelu! Gospodin Alighieri, aktivni sudionik borbe gvelfa i gibelina u Firenzi, svjedok sukoba papinstva i carstva u borbi za investituru, puno manje nadaren za politiku nego za pero, neshvaćeni ljubavnik i prognanik, zasigurno centrifugira u grobu; da je imao manolićevske gene i poživio još kojih sedamstotinjak godina da doživi aktualni hrvatski politički trenutak, njegov bi Pakao, jedan kroz jedan, imao barem par sto stranica više... 

U Novu smo godinu, naime, ušli, ali sve drugo ostalo je po starom. Početak godine obilježila je, tako, farsa s nabavom stare krame, u stručnim krugovima poznate kao F-16 Barak. Vladajući krugovi uporno bombardiraju javnost s nebrojenim ugrozama koje prijete lijepoj njihovoj, znajući dobro kako je hiperprodukcija neprijatelja najbolji način održavanja na vlasti. Uostalom, molim vas lijepo - tko bi bio toliko blesav da napadne zemlju poput Hrvatske? Pa Hrvati sami bježe iz nje glavom bez obzira. Koju, usto, brani pola milijuna do zuba naoružanih vitezova, koji se ionako nasmrt dosađuju po kladionicama i krčmama, jedva čekajući novi belaj. Hrvatima očito ne trebaju nove škole i bolnice, starački domovi (koji su rijetko isplativa investicija u ovoj zemlji), ne treba stabilan i održiv mirovinski sustav, ali su im prijeko potrebni ražalovani američki avioni jer, Bože moj, dobro se zna tko je gospodar, a tko je sluga. Čitam ovih dana stručne ekspertize kafanskih analitičara po kojekakvim opskurnim desničarskim i nacionalističkim portalima i iskreno suosjećam s tipkovnicom kad vidim što pišu. Likovi kojima je ratovanje fetiš u depresiji su dubljoj od Mrtvog mora, jer ih je ekipa s Mrtvog mora izradila k'o šmrkavce; zamislite samo kolike provizije su pritom propale! Tako to bude kad se ne zna izabrati strateški partner; drže se Amera k'o Šeks šanka. Da strateške partnere traže na istoku (nema tome dugo u službenom posjetu Hrvatskoj boravio je katarski šeik Al Thani), mogli bi po povoljnoj cijeni za potrebe ratnog zrakoplovstva nabaviti eskadrilu letećih tepiha i dvije-tri nove metle za potrebe Pantovčaka, što je pritom i ekološki prihvatljivije od američkog poluproizvoda. To bi savršeno dobrodošlo zemlji koja ekoloških problema uglavnom nema jer je uspješno uništila kompletnu industrijsku infrastrukturu bivše države. Neki naivniji teoretičari zabrinuli su se kako bi ovaj fijasko mogao nanijeti političku štetu HDZ-u, iako su strahovi takve vrste posve neutemeljeni. Naime, biračko tijelo najdržavotvornije od svih stranaka do te je mjere betonirano da što HDZ ima više afera, proporcionalno im raste popularnost. To, razumije se, vladajućima u budućnosti otvara još veći potencijal budući da je kod njih broj afera neograničen. Pisano je - tko ne ulaže u obrazovanje, ulagat će u zatvore. Hrvatska ne ulaže ni u obrazovni sustav ni u zatvore, pa sama pati od zatvora. Ne trebaju domovini avioni da bi se bolje osjećala - treba joj dobar klistir!

U međuvremenu, iako je Nova godina iza nas, u hrvatskom parlamentu i dalje je rasprodaja. Kupuju se ruke, prodaju se obrazi; na sniženju je ne politički svijet, nego polusvijet. Štangu vladajućoj koaliciji drže likovi s kojima bi i barske dame pazile da ne budu viđene. Sve je na prodaju ovih dana, iako više digniteta ima na stočnom sajmu nego na Markovu trgu. Što se uopće može reći za vladajuću većinu u kojoj se sasvim fino slažu Stevo Culej i SDSS? Osjećaj odvratnosti i beskrajnog gađenja oduzima svaki dar govora. U klubu Milana Bandića ovih je dana kao na kolodvoru, a znamo kakve po kolodvorima možemo naći; politička je prostitucija u Hrvata ionako odavna legalizirana. Kad nakon izbora voljom građana dobijete jednog zastupnika da bi nakon polovice mandata došli na trinaest, onda je jasno da se zastupnici u hrvatskom parlamentu, kao i bakterije, umnažaju dijeljenjem. Ostaje upitno, međutim, radi li se tu o klubu zastupnika ili kontejneru za reciklažu političkog otpada. Podosta zastupnika odlučilo je napokon izaći iz ormara i pokazati pravo lice. Nije ni čudno, jer pored svih kostura u tom ormaru je bila prevelika gužva; ova je država, naime, svakim danom sve manje država, a sve više groblje. 

Zašto je tome tako, rječito ilustrira i slučaj koji se zbio ima tome neki dan. Ništa neobično; Hrvatska ionako živi od slučaja do slučaja. Glavni antijunak ovog posljednjeg mlađahni je sin uvaženog HDZ-ovog saborskog doajena i hrvatskog viteza Josipa Đakića. Viteški je sin, mali od buzdovana, naime, na blago rečeno osebujan način uputio putem svog fejs-profila božićnu čestitku pravoslavnim vjernicima i izazvao skandal. Dešava se to kad su mobiteli pametniji od svojih vlasnika; provukli su konačno kablove i do njegove špilje, pardon, hotela, dečec se umrežio k'o jeftina šunka iz Konzuma i ugrozio stabilnost koalicije. Čačkajući po njegovoj veleumnoj objavi, mediji su prisilili njenog tvorca da se iščlani iz HDZ-a (u koji se inače savršeno uklapa), rečenu stranku da ga se odrekne javno, a njegova vlastita oca da se (napokon) pospe pepelom i ispriča javnosti. Ispostavilo se još ponešto, primjerice, da je dotični 22-godišnji mladac vlasnik hotela i zavidnog voznog parka. Nema druge; mora da se ovaj napaćeni trudbenik od vrtićke dobi odricao, otkidao od marende i štedio e kako bi u dvadesetima njegov poslovni genij došao potpuno do izražaja. Hvala Ti, Svevišnji, što si ovu zemlju napučio takvima i skupio ih sve u Izabranu stranku koja nas vodi.

Hrvati, zahvalni kakvi već jesu, cijeneći istinske vrijednosti, odlučiše u znak zahvalnosti diljem domovine podići ulice i spomenike velikanu koji ih je zadužio u tolikoj mjeri da to ni unuci naših unuka neće moći isplatiti. Krajem prošle godine i Zagreb je tako dobio grandiozni spomenik mitskog utemeljitelja hrvatske države, Franje Tuđmana s traversom, pogleda uprta u svjetlu budućnost koju nam je omogućio. Spomenik, doduše, nema pretjeranu umjetničku vrijednost, ali prilično je djelotvoran u slučaju opstipacije. Kao što vidimo ovih dana, pokojnika mora policija čuvati od naroda kojem je napravio toliko dobra, i dežurati pored njegova spomenika; i mrtav nas košta. Neke druge spomenike, razumije se, nema potrebe čuvati - Rade Končar tako je nedavno sam obračunao s debilom koji je došao obračunati s njim, ali se malo preračunao. Štovatelji lika i djela pokojnika ultimativno zahtijevaju za njega obvezujuću divinizaciju i vječno poštovanje budući da je bio prvi hrvatski predsjednik. Nije to ništa neobično; ta komunisti su bili prvi i u svemiru (Gagarin 1961., Vostok 1). Čovjek, međutim, koji je oživotvorio tisućljetni san Hrvata o dvjesto bogatih obitelji i proveo pretvorbu i privatizaciju u svakom slučaju zaslužuje spomenik u glavnom gradu, ako ništa drugo kako bi svi oni koji danas napuštaju ovu zemlju prije nego odlete s aerodroma koji nosi njegovo ime imali kamo doći i zahvaliti se. Sljedbenici njegove partije privatizirali su cijelu zemlju, ali po svemu sudeći drže kako imaju autorska prava i na nebeska dobra; oni daju autentična tumačenja Sv. Pisma, za njih su rezervirana prva mjesta u crkvama, oni rasuđuju tko je dobar kršćanin i istinski Hrvat. Kod nas u Veloj Luci čak si uzimaju za pravo da određuju tko može čitati na nedjeljnim misama, iako nisam siguran koliko se takvih do '91. znalo pošteno prekrižiti. I sad, recite da to nije komedija, i to božanstvena?! Kako bi rekao veliki poznavaoc Dantea, legendarni dotur Luigi - che crettino, che imbecili. A ja? Ja mogu samo ponoviti još jednom, i to u originalu - voi ch'entrate, lasciate ogni speranza! (Ivan Plantić)