Od Vardara pa do Triglava i natrag - rekapitulacija jednog stoljeća (Ivan Plantić)

Jesam li vam dosad u nekom tekstu pričao o prijatelju iz vojničkih dana i teroru kojem je bio izložen, on i ostatak obitelji? Ako nisam, pratite me pozorno, jer to kako se nesretnik zlopatio uvelike simbolizira križni put Hrvata kroz ovu suznu dolinu kojom, evo, kročimo zadnjih kvarat stoljeća. Moj je prika, naime, imao babu, a ta je baba pak imala opaku navadu da cijelu kuću maltretira s Dnevnikom. Petkom i svetkom, u pola osam prekidali bi se filmovi, prebacivale bi se utakmice, hodalo bi se na prstima ako se hodati baš moralo jer bi se stara parkirala u naslonjač ispred televizora kao da joj se gadi i sama pomisao na ustajanje. Ukućani su taj zulum trpjeli dok su mogli, a kad je mahnitost prešla sve granice, odlučili su staru zajebati tako što su joj nasnimili jedan Dnevnik i puštali joj ga svaki dan, u vrijeme kad je njima odgovaralo. Trajalo je to neko doba, dok baba nije otkrila varku - postalo joj je, naime, sumnjivo što uporno, deset dana zaredom, daju krivu vremensku prognozu! Hrvatska je povijest, od kad smo svoji na svom (iako je pitanje što je to u ovoj zemlji još naše osim dugova) otprilike na istom tragu, a svaka sličnost s rečenom babom je, razumije se, sasvim slučajna! No, krenimo redom.

Nalazimo se u godini u kojoj, kako znate, obilježavamo neke prevažne obljetnice. Nedavno smo tako obilježili stogodišnjicu završetka Prvog svjetskog rata, dok smo se koliko neki dan prisjetili 29. listopada - navršilo se, naime, stotinu godina od kad je Hrvatski Sabor na svojoj povijesnoj sjednici proglasio raskid svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom, te stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Istaknuto je, doduše, tom prilikom u Saboru i nešto što danas izaziva opstipaciju svakog čestitog hrvatskog domoljuba koji imalo drži do sebe - potreba što hitnijeg ujedinjenja sa Srbijom, koje je, obzirom na ondašnje okolnosti (talijanska okupacija jadranske obale, zeleni kadar, rasulo u novoosnovanoj Državi Hrvata i Srba, kao i činjenica da je Hrvatska do tad bila integralni dio poražene Austro-Ugarske) bilo sasvim razumljivo. Sve to dovelo je do prvoprosinačkog akta, 1.12.1918., kojim je stvoreno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, danas poznatije kao prva Jugoslavija, a koju obljetnicu obilježavamo ovih dana. Smatram da je neophodno stoga ovom povijesnom momentu posvetiti ovu kolumnu i u njoj demaskirati određene mitove koji danas sve više dobivaju na masovnosti u Hrvatskoj. Cilj ovog promišljanja nije društveno-politička raščlamba Jugoslavije kao države, ni monarhističke ni socijalističke, već analiza geneze te države.

Prije svega, treba otvoreno reći - Jugoslavija je bila prvenstveno hrvatska ideja. Od Vinka Pribojevića, dominikanca s Hvara koji je djelovao u 16. stoljeću, preko panslavističkih osnova Jurja Križanića, hrvatskog isusovca iz 17. stoljeća koji je zagovarao jedinstvo slavenskih naroda, doduše, pod ruskim protektoratom, došlo je do detaljnije razrade jugoslavenstva tijekom Ilirskog pokreta u 19. stoljeću. U svojoj Disertaciji, prvom političkom spisu na hrvatskom jeziku, grof Drašković piše o Velikoj Iliriji (područje ujedinjenih hrvatskih zemalja, te današnje Slovenije i Bosne), dok su nešto kasnije biskup Strossmayer i kanonik Franjo Rački podigli projekt jugoslavenstva na političku razinu pregovarajući sa srpskim knezom Mihajlom Obrenovićem i inoministrom Ilijom Garašaninom o mogućem ujedinjenju sa Srbijom u zajedničku državu, te osnivajući mnoge kulturno-znanstvene institucije tipa Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Budući da paralelno Srbija u doba kneza Miloša stječe autonomiju u okviru Osmanskog Carstva, javljaju se i tamo ideje o zajedničkoj državi, ali isključivo na velikosrpskim osnovama: Garašanin je u Načertanijama razradio ideju s političkog, a Vuk Karadžić s filološkog aspekta. Kad je Srbija na Berlinskom kongresu stekla i potpunu neovisnost, njihovi su se nacionalistički nacrti nastojali agresivnije realizirati, prvenstveno u Bosni, što je dovelo do sukoba s austrougarskom imperijalističkom politikom i kasnijeg sarajevskog atentata. Na tim pozicijama dočekali smo kraj Velikog rata, a tad na scenu stupaju hrvatski pravaši. Naime, upravo su starčevićanci činili jezgru Jugoslavenskog odbora koji pregovara sa srpskom vladom o ujedinjenju na osnovama Krfske deklaracije - dok Supilo, Trumbić i Meštrović nastoje u Jugoslavenskom odboru provesti ujedinjenje na konceptu države ravnopravnih naroda, srpski radikali s Pašićem na čelu zajedničku državu vide isključivo kao Veliku Srbiju. Zanimljivo je pritom kako, sudeći prema jednoj rezoluciji iz lipnja 1918., starčevićanci drže kako je "narod Hrvata, Srba i Slovenaca pod tri imena jedan isti narod", što predstavlja unitaristički koncept kakvog se ne bi postidio ni notorni Pribičević u najboljim danima! Kako biste dobili zaokruženu sliku, važnim smatram naglasiti i kako je splitski političar, bivši član vodstva Stranke prava Josip Smodlaka, nezadovoljan tempom cijele akcije ujedinjenja upozoravao kako će, ako se taj proces ne ubrza, Dalmacija sama proglasiti ujedinjenje sa Srbijom! Na kraju, prilikom samog čina ujedinjenja, izjavu o ujedinjenju pred regentom Aleksandrom Karađorđevićem u Beogradu pročitao je predsjednik Starčevićeve stranke prava, Ante Pavelić (stariji), koji je svoje izlaganje završio frenetičnim pokličem "Neka živi slobodna ujedinjena Jugoslavija"! Tako, ako vam je nešto neobično u cijeloj priči ne brinite, dojam vas ne vara - veliki dio zasluga za ulazak Hrvata u jugoslavensku tamnicu naroda imali su upravo svećenici i pravaši! Treba s ovog mjesta naglasiti, međutim, i to da 1918. nijedan relevantan politički čimbenik u Hrvatskoj nije bio protivnik ujedinjenja nego su se lomila koplja prvenstveno oko načina ujedinjenja i koncepta buduće države, naročito Radićeve vizije federativne republike i Pribičevićeve sheme centralističke monarhije. Legendarna Radićeva "Ne srljajte kao guske u maglu" nije, naime, značila njegovo protivljenje zajedničkoj državi, već njegovo zalaganje da se prije ujedinjenja utvrdi kakva će ta država biti. Kako su na cijelu stvar gledali Slovenci možda najbolje otkriva izjava njihovog predsjednika Narodnog vijeća, Antona Korošca: "Mi Slovenci borit ćemo se protiv Srba do zadnje kapi hrvatske krvi"! Ostale se ionako uglavnom ništa nije pitalo. 

Drugi svjetski rat slomio je prvu Jugoslaviju, a dok je još trajao budući su ratni pobjednici, kako to redovito biva, stvorili novu državu, DFJ, pa FNRJ i na kraju, ustavnim promjenama, SFRJ. I gle čuda, među tim pobjednicima najviše je bilo, pogađate, naravno, opet Hrvata, prvenstveno iz Like i Dalmacije (Vela Luka dala je pritom nezanemariv doprinos). I ta obljetnica pada nekako ovih dana, 29. studenoga. Kako kaže moj omiljeni kantautor opisujući balkansku fenomenologiju - svako pleme crta granicu, svi bi hteli svoju stranicu, ej, komandante. Taj je komandant zatekao skoro pa plemena, polufeudalnu i polupismenu državu i od nje stvorio zemlju prepoznatu i poštovanu u svijetu. Dok je u monarhističkoj Jugoslaviji jedini krupniji infrastrukturni projekt realiziran u Hrvatskoj bila izgradnja Ličke pruge (Zagreb - Split) 1925., u socijalističkoj je cijela Hrvatska bila gradilište, a hrvatski BDP nikad prije ni kasnije nije ponovio one stope rasta. Prisnažit ću tu tvrdnju jednim praktičnim primjerom - možete li pojmiti kako je od 28 gradskih kotara koliko ih ima današnji Split njih 21 izgrađeno u bivšoj državi?! Možete li pojmiti traume današnjih dežurnih rođoljuba i njihove unezvijerene krikove tih godina (ah, puštite me, zvijeri jedne, neću u dvosobni, dajte mi četverosobniiiii.)? Revizionističke snage danas tu državu smatraju velikosrpskom tamnicom i stratištem Hrvata, iako je činjenično stanje sasvim suprotno (govore o tome nešto i popisi stanovništva). Međutim, ukoliko se činjenice ne poklapaju s njihovim iščašenim poimanjem stvarnosti utoliko gore po činjenice. Iako se mi povjesničari inače ne bavimo analizama tipa što bi bilo kad bi bilo, učinit ću iznimku ovaj puta i pitati vas ovako - možete li pretpostaviti što bi se desilo da nije bilo maršala i socijalističke Jugoslavije? Reći ću vam, desilo bi se upravo ovo - nakon rata iz Londona bi se vratio kralj Petar, obnovila bi se monarhistička Jugoslavija (koja za Hrvate uistinu jest bila tamnica), Draža bi postao ministar obrane dok bi Hrvati zbog suradnje NDH s Trećim Reichom bili još jednom smatrani gubitnicima svjetskog rata; kakve bi to posljedice imalo po ovaj narod nije potrebno dodatno pojašnjavati. Druga je Jugoslavija zauzdala velikosrpski hegemonizam koji se iznova razulario njenim nestankom sa zemljovida dovodeći do zločina nezabilježenih u suvremenoj povijesti Europe. Na njenim ruševinama stvarana je današnja Hrvatska, šesta po redu država u 20. stoljeću u kojoj smo se našli, i koja me danas uvelike podsjeća na babu iz uvoda koja maltretira svoje ukućane. Neću reći, učuvaj Bože, da je mitski utemeljitelj hrvatske države bio jednako munjen kao i rečena baba ili da je skupa sa svojom strankom terorizirao narod; hoću samo reći da Hrvatima i nakon 27 godina u državi koju je stvorio još uvijek nije jasno da im serviraju krive prognoze, premda je baba to spoznala nakon deset dana! Iako živimo u državi u kojoj život naočigled umire, glavna je domaća zanimacija proteklih dana bila spomenička baština; nije ni to nelogično u zemlji koja je živući spomenik života u prošlosti. Prvo se javnost danima zabavljala bizarnom sudbinom jednog domaćeg viteza koji se pod okriljem tame, u blaženu stanju, odlučio obračunati s bistom Rade Končara, ali je bista očito imala drugačije planove pa je pala nesretniku na nogu i slomila je (da mu je pala na glavu možda bi ga resetirala na normalne postavke); u svakom slučaju mislim da bi zbog navedenog trebalo spomeniku podići spomenik. Ovih se, pak, dana javnost zabavlja najfriškijim uratkom hrvatskog kubizma, spomenikom koji je prvog hrvatskog predsjednika ovjekovječio s frtunom (izraz koji se na sjeveru Hrvatske rabi za pregaču koju žene nose kad, štajaznam, mijese tijesto); po mom skromnom sudu, spomenik je otprilike jednaka nakarada kao i original. Baš kao što je nakaradna i činjenica koju sam nastojao prikazati, kako je političko jugoslavenstvo originalno hrvatska ideja koja danas najviše političkih protivnika ima upravo u Hrvatskoj. Naprosto, u životu morate paziti što želite; moglo bi vam se i ostvariti! Slučaj države u kojoj trenutno živimo to najbolje dokazuje.