Priznat ću vam, ali nemojte nikome reći – najbolje tekstove redovito pišem noću. Bude mir i tišina, budemo tipkovnica, rizling i ja; bude dovoljno kasno da nakon što ugasim laptop više ne idem u krpe, a opet dovoljno rano da se do jutra uspijem razbistriti. Mrak je, uostalom, naše prirodno okruženje već jako dugo i mrak je pritom, razumije se, psihološki, a ne vremenski pojam. Mračno je, međutim, ovih dana i u najhrvatskijoj od svih stranaka, onoj kojoj imate zahvaliti što ovoj zemlji nikako da svane. To što oni podnose za ovo društvo, to ni Onaj na križu podnio nije. Postao sam toga posvema svjestan neki dan nakon prosvjetljenja koje želim podijeliti s vama.

Dani su sve kraći, a suknje su sve duže; mea culpa, priznajem da sam u posljednja doba pomalo zapostavio kolumnu i svoje vjerne čitatelje. Ljeto iza nas, međutim, kao da se glupost cijelog univerzuma odlučila ujediniti i utjeloviti se između Drave i Jadrana, upravo u vrijeme kad sam promišljao temu rujanskog teksta. Inače s tematikom nemam problema, jer hrvatska je stvarnost nepresušno vrelo inspiracije - vratile su nam se ospice, vjerski fanatici ionako su tu, spaljuju se knjige, ekipa kojoj iz zvučnika trešte isključivo madrigali i kantate selektira Bajagine koncerte, javna televizija sve više nalikuje na Laudato TV, biskupske poslanice iščekuju se kao nekoć uvodnici u moskovskoj Pravdi, mrak se širi brzinom svjetlosti, a zakonodavstvo nam se suštinski može svesti na članak 3. Augsburškog vjerskog mira iz 1555. (cuius regio, eius religio - čija je zemlja, njegova je i vjera); još samo da se vrate kuga i kolera i slika srednjeg vijeka bit će potpuna.

Još je Winston Churchill demokraciju definirao kao vrlo loš sustav, ali najbolji mogući, dok je Art Spander istu opisao kao sustav koji svakom glasaču nudi jednaku priliku da napravi glupost. Od vremena do vremena možete čuti i neka druga mišljenja, primjerenija hrvatskim prilikama, poput onog da je politika zapravo, ku ... I uistinu, ako se čovjek prisjeti na koji su način vladajući iz desne koalicije nakon šupiranja Mosta snubili lijevo orijentiranu Hrvatsku narodnu stranku, sve u cilju famozne stabilnosti Vlade (koja je danas stabilna koliko i barska dama u sitne sate, kad je centar za ravnotežu pred otkazivanjem), ne može se oteti dojmu da su HDZ i njegovi partneri pritom silno nalikovali na braću koja nastoje povaliti istu ženu. Kad je, međutim, o ženama riječ, složit će se čitateljice, nije lako biti žena u današnjem, tradicijom opterećenom, hrvatskom društvu.

... gospoda su velika samo zato jer vi klečite (Matija Gubec, 1573.)

Još su stari Latini dokučili kako je povijest učiteljica života. Ravnajući se prema toj maksimi, vladajući su u Hrvatskoj očigledno zaključili kako nam nove generacije trebaju ne samo dobro poznavati povijest (onu koju propišu domaći revizionisti, razumije se), nego i živjeti u njoj, i to prema receptu koji je prepisao vodeći mastermind hrvatske desnice, dr. Hasanbegović i njegov halter - ego, Bruna Esih: spalite povijesne knjige, sjetio sam se kako je bilo. Kao odgovor, mladost im je masovno uputila osmjeh marke odj..., i svoju budućnost odlučila graditi s onu stranu Alpa, gdje raznorazne redikule možete naći na društvenim marginama, a ne u Vladi. U zemlji u kojoj samo Hajduk, fašizam i Joža Manolić žive vječno (potonjih dvoje čak proživljavaju i drugu mladost) iz povijesti se, očito, ništa naučilo nije. Jer, kad bi netko uzeo povijesne zemljovide iz, recimo, 16. stoljeća, uvidio bi da se granice turskih osvajanja u Hrvatskoj gotovo u pedalj poklapaju s područjima na kojima već četvrt stoljeća ciklički, iz izbora u izbore, pobjeđuje HDZ. I u slučaju Turaka; u slučaju najdržavotvornije od svih stranaka rezultat je isti - iza njih ostaje pusta i prazna zemlja. Zato se, dragi moji, uči povijest - da se određene greške ne ponavljaju. Da li je kod Hrvata riječ o pothranjivanju nacionalnog mita o mučeništvu naroda ili samo o stockholmskom sindromu, teško je reći...

Govorio je tako svojedobno veliki dr. Sanader, tadašnji premijer ove zemlje i predsjednik najhrvatskije od svih stranaka, dok je sustavno gurao zemlju koju je toliko volio u propast. I dok se domovina nalazila već na rubu provalije, oni su, jednom rukom visoko na srcu, a drugom duboko u džepu (vašem, dakako), nastavili po svom - idemo dalje, dok nisu prešli rub. Hrvatska je danas, tako, tu gdje jest, a i oni su, nažalost, još uvijek tu - neki ministri te Vlade gulili su krumpire zbog počinjene štete (umjesto da gule tri doživotne), ista stranka i dalje vodi zemlju istim kursom, isti ljudi koji su bili zaštitni znak i ukras privatizacije devedesetih, kao Škegro, danas su idejni tvorci lex Agrokora (možete zamisliti na što je moralo sličiti ono čemu je Škegro ukras), a domovina je postala zemlja čija ekonomija ovisi o lijepom vremenu (turizmu), budući da je njen mitski utemeljitelj oživotvorio tisućljetni san Hrvata o dvjesto bogatih obitelji.