Sad već davne 1888. godine, upravitelj zatvora rekao je tada mlađahnom Branislavu Nušiću – bolje je za tebe, mladiću, da ne pišeš. Pisanje te i dovelo do apsa; da si ostao nepismen, ti bi danas bio valjan i čestit čovjek, a ovako se poput kockara vučeš po apsanama. Onda, kao i danas, vlast je voljela da je narod, pogotovo njegovi ugledni i čestiti sinovi i kćeri, nemisleći i nepismen; u suprotnom, vlast postaje nervozna i nesigurna. Srećom, u nas prepiske valjanih i čestitih ljudi, glavnog državnog odvjetnika i njegove halter-ego prijateljice, recimo, djeluju toliko nepismeno da vlast može biti (s)pokojna; poput novovjekih Abelarda i Heloise, javnost se danima pitala hoće li i on zbog otkrivenog dopisivanja ostati bez jaj…pardon, bez funkcije, ali na kraju svršilo se dobro.

Svaki pravi kolumnist mora držati do svojih čitatelja, a ja, evo, priznajem, raskajan - malo sam vas, dragi moji, zapostavio ovih dana. Od zadnjeg teksta, krajem srpnja, do danas izbio je novi rat, u Izraelu, dva friška Plenkovićeva ministra su u procesu opoziva u Saboru, inflacija raste geometrijskom progresijom, a otvaranje luškog pomorsko-putničkog terminala odgođeno je još jednom, do izborne godine; ako je išta ostalo isto i nepromijenjeno, to su enciklopedijski i vizionarski referati istaknutih grla naše luške opozicije na sjednicama Općinskog vijeća. Dapače, oni i ne nastupaju kao vijećnici nego kao duhovni oci, kao gurui - čim izađu za govornicu, ljudi se počnu križati. Stvari se, dakle, odvijaju svojim tokom, svijet nezaustavljivo srlja u ambis grabeći po tri stepenice odjednom i zato je dobro, priznat ćete, da Hrvatska, vođena očinskom figurom Voljenog, Izvrsnog ili kojeg već vođe iz Banskih dvora, stoji na mjestu ili čak vozi u rikverc, ovisno o kutu gledanja.

Davnih dana XVIII. stoljeća Denis Diderot, analizirajući društvene procese, rekao je: "Ima ljudi koji od svog bogatstva nemaju ništa osim straha da će ga izgubiti." Budući da je onih dana feudalizam još bio živ, kao i feudalno zakonodavstvo, duh vremena u kojem su politička prava uživali isključivo odabrani po imovinskom cenzusu možda je najvjernije dočarao jedan od najimućnijih ljudi prosvjetiteljske Francuske, vojvoda de Castries, koji je, govoreći o jednom od najumnijih ljudi iste te prosvjetiteljske Francuske, D'Alambertu, izjavio: "Taj želi o svemu rasuđivati, a nema ni tisuću talira prihoda."

U Navarri se umiralo od srama; barem je tako pjevao Federico Garcia Lorca, dok ga nisu ubili Francovi fašisti u pokušaju da ubiju istinu. Od čega se u Hrvatskoj umire, ne znam; možda je bolje pitanje od čega se u Hrvatskoj živi, ali od srama se ne umire sasvim sigurno. Prvi ego Banskih dvora, njegova svita, njegov kabinet, njegovi sitni stranački gaulajteri i provincijski kabadahije s plavom iskaznicom u novčaniku i knjižicom Saveza komunista negdje po škafetinu srama nemaju, za sram ne znaju i sram im je nepoznata kategorija; u susretu s njima i sram bi vjerojatno pocrvenio od srama. U državi poput Hrvatske (polu)svijetu poput njih vjerojatno ništa osim kolesterola ne može doći glave i toga su savršeno svjesni.

Kad pišem neki tekst, kolumnu, osvrt, obično mi najteže pada početak; uvesti čitatelja u tekst i zainteresirati ga da u njemu ostane prilično je izazovno. S pisanjem vam je, međutim, slično kao i sa seksom; važniji je svršetak nego početak. Ako nešto, međutim, loše počne, teško da će imati happy end, a Hrvatska je školski primjer navedenog; što bi Maček rekao, lajbek je krivo zakopčan još ranih devedesetih, kad su Škegro i ekipa postali zaštitni znak i ukras privatizacijske elite, i sve do danas ova zemlja kroči mračnom stazom kaosa i beznađa. Uostalom, možete li zamisliti na što mora sličiti ono čemu je Škegro ukras? Mnogi nisu mogli, htjeli ili znali zamisliti, odnosno posvijestiti si realitet društva koje samo sebe izjeda, u kojem je talog na vrhu, koje je kojekakve sociopatske devijacije institucionaliziralo, ali upravo ovih dana to društvo, ta država proživljava agoniju i zadah truleži toliki je da je sve manje onih koji mogu okrenuti glavu u stranu, suspregnuti nagon za povraćanjem i reći kako ih se sve ovo što se događa naprosto ne tiče. Naravno, govorim vam o najfriškijim aferama stranke na vlasti, o izopačenom i amoralnom grabežu koji simboliziraju ta tri slova, H, D i Z, o obescjenjivanju pravde, istine, morala i samih temelja države koja bi na tim kategorijama trebala počivati.