Ko to tamo peva (kolumna Ivana Plantića)

Predizborno je vrijeme, dakle, onaj dio političke sezone kad raznorazni wanabee analitičari u televizijskim studijima, naočala zataknutih na korijenu nosa, učeno raspravljaju o izborima kao o prazniku demokracije. Ako malo pratite predizbornu kampanju i ne uspijevate se othrvati dojmu kako je zapravo riječ o prazniku mediokracije, da ne kažem o festivalu gluposti, ne brinite, dojam vas ne vara. Dojam sasvim sigurno učvršćuje osvrt na mandat na isteku aktualne predsjednice; polusvijet amputiranog ukusa sasvim sigurno priželjkuje i novi, a ostale je sram. Osoba koja tendira na novi predsjednički mandat ovih dana autobusom poput Glembajevih gazi sve pred sobom iako je upravo autobus savršeno pogođen trademark cijele njene kampanje; riječ je, naime, o osobi koja i djeluje kao da je ispala iz autobusa u popularnom filmu iz naslova. Doduše, plejadu likova kakvi je u tom busu prate ne bi uspio ovjekovječiti ni veliki Šijan; samo još fali Taško Načić na mjestu, štajaznam, direktora kampanje da apsurd bude potpun, ali hrvatska je desnica i apsurd uspjela dovesti do apsurda. To vam je, naprosto, tako - vladajuća stranka pravi je kadrovski ružičnjak; taj korov teško bi oplijevilo i puno učinkovitije pravosuđe od hrvatskog, ali od političkog dna teško se može očekivati neki intelektualni vrh.

Pred nama su, dakle, još jedni izbori, oni predsjednički. Možete birati između jednog normalnog i kvalitetnog predsjedničkog kandidata koji se zalaže za isto takvu Hrvatsku, i ostalih koji, blago rečeno, s pojmom "normalno" teško da stanu u istu rečenicu. Nudi se tako jedan nesuđeni magistar znanosti kojeg politički kredibilitet zaobilazi u širokom luku iako ga je lakše preskočiti nego zaobići, mladac koji je iz sabornice bio iznesen više puta nego Šeks nakon fajrunta, a i ostatak ekipe prije je materijal za promatranje nego za razmatranje. Od "ozbiljnijih" pretendenata ističu se gospodin koji, iako sudac, očito nije proučio Ustav jer pokazuje potpuno nerazumijevanje trodiobe vlasti kao i predsjedničkih ovlasti, čovjek koji je devedesetih ratovao s onu stranu Atlantika, pobjednik privatizacijskih ostavinskih rasprava, što ga, razumije se, automatski čini prirodnim kandidatom ljute hrvatske domoljubne desnice, te, kao šlag na torti, gospođa koja je predsjedničku funkciju srozala na razinu barske dame. Taj politički tercet nameće se kao glavna konkurencija kandidatu SDP-a, iako biste prije pronašli G-točku nego imalo smisla za realnu politiku u ikog od njih troje; sve to izgleda kao veliko ništa, a karakterno je i manje od tog. Uistinu, društvo u kojem su takvi orijentir ne može doli da ode dođavola.
Uvjeravajući vas ovih dana zašto bi upravo ona trebala biti vaš prirodni odabir, još uvijek aktualna predsjednica kao svoje velike uspjehe ističe, među ostalim, susrete s Trumpom ili Putinom, manifestirajući time očiti deficit državništva i provincijski mentalitet. Uistinu, ukoliko biste izašli na izbore za predsjednika mjesne zajednice ili lokalnog vatrogasnog društva, gospođa bi još i bila kakav-takav izbor. Promatrajući njen mandat unatrag pet godina, mogu se složiti da je dala sve od sebe (kamo sreće da je dala i manje) da Hrvatsku učini veoma prepoznatljivom na svjetskoj karti gluposti. Od naslikavanja pored ograde Bijele kuće poput kakove školarke, terevenčenja s likovima na zlu glasu, pjevanja na Bandićevom rođendanu kao i njenog pjevanja uopće, upadanja u svlačionice, grljenja sa znojavim sportašima, lupetanja čim bi nanjušila mikrofon; čovjek se zaista upita nije li zamijenila svetu vodu za vatrenu vodu?! Popis tih budalaština i promašaja duži je od crte života Jože Manolića! Uistinu, ja mogu sasvim lako zamisliti, recimo, niškog fudbalera kako u narodnjačkom klubu u sitne sate pada na koljena oduzet stihovima kafanske pevaljke, ali zamisliti pritom hrvatsku predsjednicu kako ulijeće na podij i baca mu se u zagrljaj, to me dovodi do sasvim logičnog pitanja - ima li Hrvatska predsjednicu ili Jeljcina?
Zato je važno izaći u nedjelju na izbore i pokazati zrelost; država s karakterom treba i zaslužuje predsjednika s karakterom. Uostalom, Hrvatska jest, ili bi trebala biti, država s karakterom, a ne autobus iz Šijanovog klasika, koji vozi mutavi Miško. Usto, krajem ove godine ulazimo u izborni ciklus i rezultati predsjedničkih izbora itekako će utjecati na parlamentarne koji slijede; krajnje je vrijeme da se brak HDZ-a i HNS-a pošalje tamo kamo i spada - na politički otpad (politolozi to inače zovu koalicija, a narodski bi se reklo - kurvarluk)! Ta neprirodna veza specijalitet je, ne šefa nego cijele balkanske političke kuhinje. Znakovit je u tom smislu netom završen najveći štrajk u hrvatskom školstvu - kad je i tradicionalno pasivna i impotentna hrvatska prosvjeta ustala na zadnje noge, očito je da su i premijer i njegovi ministri prilično jak afrodizijak koji hrvatsku inteligenciju potiče na otpor. Tijekom štrajka postavljalo se pitanje ponaša li se Vlada nezrelo. Ja bih ipak rekao da je Vlada zrela. Za pad. Prezrela. Upravo trula. Da joj je, kao i svoj lako pokvarljivoj robi, istekao rok trajanja. Ako ste osjetljivog želuca, složit ćete se da je vrijeme za detuđmaniz., pardon, za detoksikaciju.
Prvi korak u tom smjeru moraju biti predstojeći predsjednički izbori. Želite li i dalje osjećati sram zbog osobe koja tako očito nije dorasla funkciji koju obnaša? Koja bruka i sebe i državu svakim potezom, svakom izjavom? Da se poslužim njenom devizom - Hrvatska mora bolje! Ali, za to bolje treba se izboriti. Vjerujte, lakše je izaći na izbore nego otići u Irsku. Uostalom, molim vas - kakva bi to inauguracija bila bez Mamića i Bujanca? Stranka koja stoji iza aktualne predsjednice sebe uporno nastoji prikazati kao moralnu vertikalu hrvatskog društva. Istina je, međutim, ponešto drugačija - jedini spas za ovu državu jest položiti vertikalu u horizontalu. Počnimo u nedjelju!