Ratifikacija kao civilizacijski minimum (Ivan Plantić)

Još je Winston Churchill demokraciju definirao kao vrlo loš sustav, ali najbolji mogući, dok je Art Spander istu opisao kao sustav koji svakom glasaču nudi jednaku priliku da napravi glupost. Od vremena do vremena možete čuti i neka druga mišljenja, primjerenija hrvatskim prilikama, poput onog da je politika zapravo, ku ... I uistinu, ako se čovjek prisjeti na koji su način vladajući iz desne koalicije nakon šupiranja Mosta snubili lijevo orijentiranu Hrvatsku narodnu stranku, sve u cilju famozne stabilnosti Vlade (koja je danas stabilna koliko i barska dama u sitne sate, kad je centar za ravnotežu pred otkazivanjem), ne može se oteti dojmu da su HDZ i njegovi partneri pritom silno nalikovali na braću koja nastoje povaliti istu ženu. Kad je, međutim, o ženama riječ, složit će se čitateljice, nije lako biti žena u današnjem, tradicijom opterećenom, hrvatskom društvu.

Iako su politička prava, prvenstveno pravo glasa, stekle još 1945., i danas u našim sredinama postoje zdrave, napredne snage koje žene smatraju štracama, drugotnim bićima, nastalim od rebra Adamova. Ne, ne vara vas dojam - to su isti oni koji se kunu u domoljublje i bogoljubije, iako redovito imaju problema s plaćanjem poreza zemlji koju toliko vole, poštivanjem njenih zakona ili, kako to zorno dokazuje najnoviji proglas naše luške filijale Hrvatske demokratske zajednice, s gramatikom i pravopisom materinjeg jezika. Da, u pravu ste - to su isti oni koji se dive starohrvatskim pozdravima, ali ne znaju da je, recimo, ćirilica starohrvatsko pismo. Iz nekog razloga, hrvatski se vitezovi osjete silno uznemirenima na samu pomisao o ravnopravnosti žena. Govorim vam, dakako, o ratifikaciji Istanbulske konvencije i cirkusu kojem svjedočimo zadnjih tjedana oko pitanja koje bi u 21. stoljeću trebalo predstavljati civilizacijski minimum!...

Ove je subote, tako, u Zagrebu osvanuo lijep i sunčan dan, počeo je vikend, ali na špici je bila nešto veća gužva nego inače. Prema procjeni organa reda, okupilo se nekih pet tisuća građana koji se inače vole oblačiti u crno; neupućenom bi se promatraču moglo učiniti da je riječ o nekom skupu pogrebnika (što, na neki način, i ne bi bilo daleko od istine obzirom da je ta ekipa odlučila sahraniti demokraciju, toleranciju i elementarna ljudska prava u ovoj zemlji; to su oni koji si uzimaju za pravo da određuju što je u Hrvatskoj dozvoljeno reći ili misliti, za koga se smije navijati, koga voljeti, s kim spavati, za koga glasati). Prateći njihove medijske istupe ubrat ćete da je riječ o mrtvački ukočenoj i ozbiljnoj čeljadi; ako se ponekad i uspiju nasmijati nikad čovjek ne može biti siguran je li riječ o osmjehu, facijalnom grču, posljedici moždanog udara ili im je kamenčić upao u cipelu. Zajednica hrvatskih desnoorijentiranih snaga i gurua konzervativne rekonkviste pravi je kadrovski ružičnjak; Hrvatska je demokratska zajednica posadila to cvijeće diljem zemlje, godinama ga uredno zalijevala milijunima iz državnog proračuna, ciklički na izborima brala njihove glasove i omogućila da prerastu u korov koji danas guši demokratske standarde i sve ono što odudara od njihove iščašene i jedino ispravne verzije hrvatstva i domoljublja. Da stvar dovedem do apsurda, još samo čekam da počnu tumačiti kako je, recimo, Pink Panther sotonska, masonskosorosevska gay propaganda koja za cilj ima satrti tradicionalne hrvatske obiteljske vrijednosti i uvjeriti djecu kako je poželjno nositi ružičastu robu. Ako mislite da se sprdam, uzvratit ću vam da nikad nisam bio ozbiljniji - nedavno sam čuo, koliko god nevjerojatno zvučalo, teorije kako su i Štrumpfovi (iako su plave, domoljubne boje) zapravo opskurna podvala dežurnih mrzitelja svega hrvatskoga jer promoviraju socijalističke vrijednosti - svi su jednaki, žive zajedno, sve zajednički dijele, i tako te sheme, koje domovinu čine veoma prepoznatljivom na svjetskoj karti gluposti!

Uistinu, teško je shvatljivo i društveno devijantno da se u glavnom gradu jedne države članice Europske unije skupe tisuće ljudi kojima je neprihvatljiv i suspektan dokument koji promiče zaštitu žena od divljaštva i zlostavljanja, no i to je sastavni dio demokracije (vidi jednu od dvije definicije demokracije u prvoj rečenici, op. a.). Ono čemu, međutim, u demokraciji ne bi smjelo biti mjesta jest svjesno širenje laži i dezinformacija u cilju obmane i skupljanja političkih poena. Riječ je, razumije se, o tvrdnjama kako se Istanbulskom konvencijom na mala vrata u naše društvo uvodi rodna ideologija, koja za cilj ima, sukladno interesima misterioznih vanjskih centara moći, razaranje hrvatskih tradicionalnih vrijednosti, obitelji, braka i vjere. Kao da misteriozni vanjski centri moći nemaju pametnija posla nego razarati društvene strukture države koja je ionako društveno, gospodarski, obrazovno, demografski i kako god želite razorena do temelja, i to zahvaljujući ponajviše takvima koji se iz petnih žila trude minirati ratifikaciju konvencije. Kakvi su im to brakovi ako ih ugrožava jedna Istanbulska konvencija? Kolika je snaga njihove vjere ako joj prijetnju predstavlja jednakopravnost žena s muškarcima? Nije li krajnje licemjerno da isti oni koji su šutjeli kad se ova zemlja pljačkala prvobitnom akumulacijom kapitala devedesetih danas ustaju u zaštitu tradicionalnih vrijednosti? Nije li još licemjernije da na opasnosti od rodne ideologije upozoravaju isti oni koji su u Hrvatskoj oživotvorili rodijačku ideologiju? Da se promotorom demokršćanskih vrijednosti predstavlja jedina stranka u hrvatskoj povijesti sa sudskom presudom, doduše, još nepravomoćnom, za kriminal? Istina je u nas precijenjena kategorija; razvlače je poput žvakaće gume, ali premijer jest bio u pravu kad je rekao kako konvencija ide u proces ratifikacije ne zbog pritisaka koalicijskih partnera ili nevladinih organizacija, već je takva politička odluka njegove stranke. Ono što je pritom propustio obznaniti jest kako su takvu odluku poslovično prornptnog i učinkovitog hrvatskog državnog aparata oblikovali i ubrzali određeni savjeti i smjernice izvana, obzirom da se ipak radi o društvu koje je mjesecima vagalo što napraviti s županom koji u slobodno vrijeme njeguje tradicionalne vrijednosti mlateći vlastitu ženu, dok im ministrica obitelji na takove pojave odlijepi izjavu tipa "to vam je u braku tako"! Razumije se, stoga, da je svaki čestiti hrvatski nasilnik koji imalo drži do sebe i kojem je jedini način da se osjeti kao muško taj da zašarafi dvije - tri odgojne ženi od šoka zaboravio zatvoriti donju čeljust na vijest da stranka od koje to nikad ne bi očekivao pokrene proces ratifikacije, pa makar i pod pritiskom izvana. Uistinu, gorak je osjećaj kad vas zajednica za koju ste kampirali usred metropole i svim silama je dogurali do Banskih dvora ovako sažvače, iskoristi i ispljune; ne pomažu tu ni "must have" interpretativne izjave! To je, naprosto, tako; za potpuno razumijevanje problematike vidi definiciju politike iz druge rečenice!

Sve stranke lijevog spektra prihvaćaju usvajanje Istanbulske konvencije, što ujedno garantira njenu ratifikaciju u parlamentu. Ono što je njena posebna vrijednost jest činjenica kako je pravno nadređena domaćem pravosuđu (što u hrvatskom slučaju može biti samo pozitivna činjenica), te obvezuje zemlju potpisnicu da financijski obešteti žrtve nasilja u slučaju da to propuste učiniti domaće institucije. Najžešći otpori ratifikaciji i jesu, kao i uvijek, financijske prirode - institucije i pojedinci koji su navikli skupo naplaćivati svoje domoljublje zabrinuti su zbog buduće preraspodjele sredstava iz proračuna. Kako kaže ona stara - ljubav je slijepa, zato se zaljubljeni pipaju! Nadajmo se kako će i domaći protivnici konvencije uspjeti napipati put naprijed - u njihovom slučaju, u 21. stoljeće. (Ivan Plantić)