Govorio je tako svojedobno veliki dr. Sanader, tadašnji premijer ove zemlje i predsjednik najhrvatskije od svih stranaka, dok je sustavno gurao zemlju koju je toliko volio u propast. I dok se domovina nalazila već na rubu provalije, oni su, jednom rukom visoko na srcu, a drugom duboko u džepu (vašem, dakako), nastavili po svom - idemo dalje, dok nisu prešli rub. Hrvatska je danas, tako, tu gdje jest, a i oni su, nažalost, još uvijek tu - neki ministri te Vlade gulili su krumpire zbog počinjene štete (umjesto da gule tri doživotne), ista stranka i dalje vodi zemlju istim kursom, isti ljudi koji su bili zaštitni znak i ukras privatizacije devedesetih, kao Škegro, danas su idejni tvorci lex Agrokora (možete zamisliti na što je moralo sličiti ono čemu je Škegro ukras), a domovina je postala zemlja čija ekonomija ovisi o lijepom vremenu (turizmu), budući da je njen mitski utemeljitelj oživotvorio tisućljetni san Hrvata o dvjesto bogatih obitelji.