Poštovani čitatelji, vi koji ste ljubitelji dobrog teksta, ili se barem sjećate lektire iz srednje škole, zacijelo ste se odmah dovinuli kako je spomenuti naslov veliki Dante u svojoj Božanstvenoj komediji postavio na ulazu u pakao. Majstor iz Firenze nesumnjivo je bio vizionar jer ovaj naslov upravo besprijekorno opisuje hrvatske prilike početkom 2019. godine, u koju smo upravo zakoračili. Umjesto onog klasičnog "Dobro došli" mogao bi se postaviti na Breganu, sa zapadne strane, a sasvim pristojno bi stajao i na ulazu u bilo koju instituciju ove mitske države. Možda najprikladnije bi ga ipak bilo zakucati poviše ulaza u središnjicu vladajuće stranke, valjda jedinog mjesta u cijelom univerzumu na kojem se ljudi svađaju čiji je manji (dosje, dakako, nemojte biti zločesti) ili njihovih koalicijskih partnera iz HNS-a, čisto da se narodnjaci od vremena do vremena podsjete koga je Dante sunovratio u najdublji, deveti krug pakla...

Jesam li vam dosad u nekom tekstu pričao o prijatelju iz vojničkih dana i teroru kojem je bio izložen, on i ostatak obitelji? Ako nisam, pratite me pozorno, jer to kako se nesretnik zlopatio uvelike simbolizira križni put Hrvata kroz ovu suznu dolinu kojom, evo, kročimo zadnjih kvarat stoljeća. Moj je prika, naime, imao babu, a ta je baba pak imala opaku navadu da cijelu kuću maltretira s Dnevnikom. Petkom i svetkom, u pola osam prekidali bi se filmovi, prebacivale bi se utakmice, hodalo bi se na prstima ako se hodati baš moralo jer bi se stara parkirala u naslonjač ispred televizora kao da joj se gadi i sama pomisao na ustajanje. Ukućani su taj zulum trpjeli dok su mogli, a kad je mahnitost prešla sve granice, odlučili su staru zajebati tako što su joj nasnimili jedan Dnevnik i puštali joj ga svaki dan, u vrijeme kad je njima odgovaralo. Trajalo je to neko doba, dok baba nije otkrila varku - postalo joj je, naime, sumnjivo što uporno, deset dana zaredom, daju krivu vremensku prognozu! Hrvatska je povijest, od kad smo svoji na svom (iako je pitanje što je to u ovoj zemlji još naše osim dugova) otprilike na istom tragu, a svaka sličnost s rečenom babom je, razumije se, sasvim slučajna! No, krenimo redom.

Nova su doba, poštovani čitatelju; debelo smo zagrabili u 21. stoljeće, barem kalendarski, a ekonomski smo još, izgleda, u feudalizmu. Vladajuća nas je stranka u samo tri desetljeća uspjela vratiti u predindustrijsko doba – postali smo zemlja čije gospodarstvo ovisi o lijepom vremenu (turizmu), u hrvatskim vlakovima prije ćete umrijeti od starosti nego stići na cilj, Crkva i država povezane su kao da je Šeks osobno napisao barem dva evanđelja, a tvornice možete vidjeti još samo u povijesnim čitankama; radnika i proletera nema odavna, pa se i poznata Marxova deviza iz naslova morala, razumljivo, prilagoditi prilikama u Hrvatskoj. Svijet je u posljednjih četvrt stoljeća evoluirao, dok je domovina, vođena sokolovima i vitezovima, nažalost, degenerirala. Tko to ne vidi, trk u prvi Ghetaldus, dok još ima zdravstveno osiguranje...

Priznat ću vam, ali nemojte nikome reći – najbolje tekstove redovito pišem noću. Bude mir i tišina, budemo tipkovnica, rizling i ja; bude dovoljno kasno da nakon što ugasim laptop više ne idem u krpe, a opet dovoljno rano da se do jutra uspijem razbistriti. Mrak je, uostalom, naše prirodno okruženje već jako dugo i mrak je pritom, razumije se, psihološki, a ne vremenski pojam. Mračno je, međutim, ovih dana i u najhrvatskijoj od svih stranaka, onoj kojoj imate zahvaliti što ovoj zemlji nikako da svane. To što oni podnose za ovo društvo, to ni Onaj na križu podnio nije. Postao sam toga posvema svjestan neki dan nakon prosvjetljenja koje želim podijeliti s vama.

Dani su sve kraći, a suknje su sve duže; mea culpa, priznajem da sam u posljednja doba pomalo zapostavio kolumnu i svoje vjerne čitatelje. Ljeto iza nas, međutim, kao da se glupost cijelog univerzuma odlučila ujediniti i utjeloviti se između Drave i Jadrana, upravo u vrijeme kad sam promišljao temu rujanskog teksta. Inače s tematikom nemam problema, jer hrvatska je stvarnost nepresušno vrelo inspiracije - vratile su nam se ospice, vjerski fanatici ionako su tu, spaljuju se knjige, ekipa kojoj iz zvučnika trešte isključivo madrigali i kantate selektira Bajagine koncerte, javna televizija sve više nalikuje na Laudato TV, biskupske poslanice iščekuju se kao nekoć uvodnici u moskovskoj Pravdi, mrak se širi brzinom svjetlosti, a zakonodavstvo nam se suštinski može svesti na članak 3. Augsburškog vjerskog mira iz 1555. (cuius regio, eius religio - čija je zemlja, njegova je i vjera); još samo da se vrate kuga i kolera i slika srednjeg vijeka bit će potpuna.

... gospoda su velika samo zato jer vi klečite (Matija Gubec, 1573.)

Još su stari Latini dokučili kako je povijest učiteljica života. Ravnajući se prema toj maksimi, vladajući su u Hrvatskoj očigledno zaključili kako nam nove generacije trebaju ne samo dobro poznavati povijest (onu koju propišu domaći revizionisti, razumije se), nego i živjeti u njoj, i to prema receptu koji je prepisao vodeći mastermind hrvatske desnice, dr. Hasanbegović i njegov halter - ego, Bruna Esih: spalite povijesne knjige, sjetio sam se kako je bilo. Kao odgovor, mladost im je masovno uputila osmjeh marke odj..., i svoju budućnost odlučila graditi s onu stranu Alpa, gdje raznorazne redikule možete naći na društvenim marginama, a ne u Vladi. U zemlji u kojoj samo Hajduk, fašizam i Joža Manolić žive vječno (potonjih dvoje čak proživljavaju i drugu mladost) iz povijesti se, očito, ništa naučilo nije. Jer, kad bi netko uzeo povijesne zemljovide iz, recimo, 16. stoljeća, uvidio bi da se granice turskih osvajanja u Hrvatskoj gotovo u pedalj poklapaju s područjima na kojima već četvrt stoljeća ciklički, iz izbora u izbore, pobjeđuje HDZ. I u slučaju Turaka; u slučaju najdržavotvornije od svih stranaka rezultat je isti - iza njih ostaje pusta i prazna zemlja. Zato se, dragi moji, uči povijest - da se određene greške ne ponavljaju. Da li je kod Hrvata riječ o pothranjivanju nacionalnog mita o mučeništvu naroda ili samo o stockholmskom sindromu, teško je reći...