Svaki pravi kolumnist mora držati do svojih čitatelja, a ja, evo, priznajem, raskajan - malo sam vas, dragi moji, zapostavio ovih dana. Od zadnjeg teksta, krajem srpnja, do danas izbio je novi rat, u Izraelu, dva friška Plenkovićeva ministra su u procesu opoziva u Saboru, inflacija raste geometrijskom progresijom, a otvaranje luškog pomorsko-putničkog terminala odgođeno je još jednom, do izborne godine; ako je išta ostalo isto i nepromijenjeno, to su enciklopedijski i vizionarski referati istaknutih grla naše luške opozicije na sjednicama Općinskog vijeća. Dapače, oni i ne nastupaju kao vijećnici nego kao duhovni oci, kao gurui - čim izađu za govornicu, ljudi se počnu križati. Stvari se, dakle, odvijaju svojim tokom, svijet nezaustavljivo srlja u ambis grabeći po tri stepenice odjednom i zato je dobro, priznat ćete, da Hrvatska, vođena očinskom figurom Voljenog, Izvrsnog ili kojeg već vođe iz Banskih dvora, stoji na mjestu ili čak vozi u rikverc, ovisno o kutu gledanja.

U Navarri se umiralo od srama; barem je tako pjevao Federico Garcia Lorca, dok ga nisu ubili Francovi fašisti u pokušaju da ubiju istinu. Od čega se u Hrvatskoj umire, ne znam; možda je bolje pitanje od čega se u Hrvatskoj živi, ali od srama se ne umire sasvim sigurno. Prvi ego Banskih dvora, njegova svita, njegov kabinet, njegovi sitni stranački gaulajteri i provincijski kabadahije s plavom iskaznicom u novčaniku i knjižicom Saveza komunista negdje po škafetinu srama nemaju, za sram ne znaju i sram im je nepoznata kategorija; u susretu s njima i sram bi vjerojatno pocrvenio od srama. U državi poput Hrvatske (polu)svijetu poput njih vjerojatno ništa osim kolesterola ne može doći glave i toga su savršeno svjesni.

Davnih dana XVIII. stoljeća Denis Diderot, analizirajući društvene procese, rekao je: "Ima ljudi koji od svog bogatstva nemaju ništa osim straha da će ga izgubiti." Budući da je onih dana feudalizam još bio živ, kao i feudalno zakonodavstvo, duh vremena u kojem su politička prava uživali isključivo odabrani po imovinskom cenzusu možda je najvjernije dočarao jedan od najimućnijih ljudi prosvjetiteljske Francuske, vojvoda de Castries, koji je, govoreći o jednom od najumnijih ljudi iste te prosvjetiteljske Francuske, D'Alambertu, izjavio: "Taj želi o svemu rasuđivati, a nema ni tisuću talira prihoda."

Kad pišem neki tekst, kolumnu, osvrt, obično mi najteže pada početak; uvesti čitatelja u tekst i zainteresirati ga da u njemu ostane prilično je izazovno. S pisanjem vam je, međutim, slično kao i sa seksom; važniji je svršetak nego početak. Ako nešto, međutim, loše počne, teško da će imati happy end, a Hrvatska je školski primjer navedenog; što bi Maček rekao, lajbek je krivo zakopčan još ranih devedesetih, kad su Škegro i ekipa postali zaštitni znak i ukras privatizacijske elite, i sve do danas ova zemlja kroči mračnom stazom kaosa i beznađa. Uostalom, možete li zamisliti na što mora sličiti ono čemu je Škegro ukras? Mnogi nisu mogli, htjeli ili znali zamisliti, odnosno posvijestiti si realitet društva koje samo sebe izjeda, u kojem je talog na vrhu, koje je kojekakve sociopatske devijacije institucionaliziralo, ali upravo ovih dana to društvo, ta država proživljava agoniju i zadah truleži toliki je da je sve manje onih koji mogu okrenuti glavu u stranu, suspregnuti nagon za povraćanjem i reći kako ih se sve ovo što se događa naprosto ne tiče. Naravno, govorim vam o najfriškijim aferama stranke na vlasti, o izopačenom i amoralnom grabežu koji simboliziraju ta tri slova, H, D i Z, o obescjenjivanju pravde, istine, morala i samih temelja države koja bi na tim kategorijama trebala počivati.

Predragi, nalazimo se u najljepšem dijelu godine, svečarskom, blagdanskom, kad se obično svode računi i podvlači crta pod proteklih tristo šezdesetak dana; što smo bliže zimskom solsticiju, atmosfera biva nekako sve pozitivnija i toplija. U tom božićnom duhu pozitive i vedrine, ako analizi i retrospekciji podvrgnemo samo posljednjih nekoliko mjeseci, jasno nam biva kako su stvari u Hrvatskoj postavljene ukrivo, ali mi smo i apsurd doveli do apsurda. Pamtimo tako, primjerice, žderonje iz vladajuće stranke, koji su, nebaždareni kakvi već jesu, uspjeli kroz jednjak kanalizirati puste milijune iz europskih fondova (napamet mi pada, ne bez razloga, ex-ministrica Žalac i njeni lukulovski podvizi i apetiti), pamtimo avione Ratnog zrakoplovstva koji padaju češće nego Vlade u Nikaragvi, pri čemu su krivi svi osim resornog ministra; vokabulara na nivou tepsije i modnog izričaja na razini Gojka Šuška, ministar Jaglac pravo je cvijeće Plenkovićeve Vlade, ali to vam je, naprosto, tako - tko živi u tegli, njemu je poklopac nebo. Političkim zbivanjima godine na izmaku svakako treba pridodati i ulazak u Schengen, što je prvom egu Hrvatske koji vodi Vladu došlo kao naručeno da skrene pažnju s INA-e ili Fortenove, s galopirajuće inflacije i još jedne godine koju građani Banovine provode po kontejnerima. Sam kraj godine obilježen je i prosvjedom invalida i roditelja djece s teškoćama pred Vladom, a što je izvjesna istaknuta članica stranke na vlasti verbalizirala rijetko viđenim moždanim lupingom odlijepivši - ja sam na toplome s ministrom, a ova djeca su vani na studeni zahvaljujući svojim roditeljima?! Od vladajućih, koji u najvećoj većini djeluju kao da su i sami oduzeti od vrata prema gore, očekivao bi čovjek barem trunku one elementarne, temeljne ljudske empatije i humanosti, ali ni empatija ni humanost ne stanuju u Banskim dvorima; samo ego i opijenost prvim licem jednine. Sitni interesi i jednako takve duše ozbiljan su hendikep, ali nisu specifikum isključivo hrvatskih bogova i volova; po svemu sudeći i mlađahna potpredsjednica Europskog parlamenta, Eva Kaili, Božić bi mogla dočekati onkraj brave, a ne mogu se pteti dojmu da po briselskim uredima i hodnicima ima još materijala za aps. Ne poželi ništa tuđe - svi smrtni grijesi u tom su grijehu; lekcija koju mnogi, nažalost, nauče prekasno.

Neka vas ne zbuni biblijski naslov najnovije moje kolumne koju upravo čitate; očito, konac je vremena, posljednji su dani - ako još niste, trk u ispovjednika i olakšajte grešne duše, svratite i do pogrebnika da vam uzme mjeru, kod bilježnika ovjerite testament, a potom lezite i čekajte neizbježno. Jer, upravo to Hrvati rade već trideset godina - demokratski potencijal ne dobacuje im dalje od vlastita kauča, leže i čekaju da milostivi Jahve, priroda ili neumoljivi zakoni evolucije odrade posao umjesto njih. Posljedično, u rečenih trideset godina ima nas kojih milijun Hrvata manje (tolika je, otprilike, razlika utvrđena popisom 1991. i ovim zadnjim, 2021.), po Dublinu ili Dortmundu hrvatski je, maltene, službeni, a onima koji su ostali u domovini prijeti posvemašnja pauperizacija, kakvu ne bi bili u stanju percipirati ni Dickens ili Zola. Hrvatska je, naprosto, došla do ruba, do ekonomskog, demografskog, političkog, moralnog, materijalnog i kakvog god hoćete ruba, a onda su je Plenković i njegova ekipa, koja odavna pleše po ivici legaliteta, kad već ne pleše u marici, gurnuli preko tog ruba.