U ova čemerna vremena, kad su dani sve kraći, a popis ovršenih kod Fine sve duži, kad se mrak širi brzinom svjetlosti, kad se nešto nenormalno nameće kao novonormalno (doduše, pojam "normalnog" u ovoj je zemlji i inače prilično rastezljiv), pozitivne i optimistične vijesti nasušno su nam potrebne. U tom smislu, prošli petak, 13. studenog, zaslužuje da uđe u sve ljetopise i almanahe još od popa Dukljanina pa naovamo. Tog dana desilo se nešto upravo nevjerojatno; čak dvije nezamislive stvari u jednom danu. Znao sam ja to, dragi moji, u grešnoj duši nepogrešivo sam osjećao da naprosto mora svanuti taj dan, da preci nisu ginuli zaludu, da je oživotvoren tisućljetni san generacija - institucije hrvatske države napokon su profunkcionirale, i donesen je sudski pravorijek vladajućoj stranci...

Vjerojatno ni sami niste sigurni odlazi li cirkus, dolazi li ili pak ostaje jer mi, izgleda, u cirkusu i živimo; kada bi se uzduž granica lijepe naše podigao veliki šator dobili biste najveći cirkus na svijetu. Jer, samo u cirkusu se mogu vidjeti predstave kakvima mi svjedočimo unazad par mjeseci; samo u cirkusu klaunovi mogu biti u glavnim ulogama. U cirkusu i u hrvatskoj Vladi. Prisjetit ćete se, siguran sam, nemile scene u kojoj građanin, običan mali čovjek poput vas ili mene, biva brutalno oboren na tlo i priveden poput zadnjeg kriminalca samo zato jer nije nosio masku u vlaku. Istovremeno, jedan drugi građanin ove zemlje, možda ste i čuli za njega, neki Andrej Plenković, tako nekako, u Zadru ostvaruje bliske kontakte s prvim tenisačem svijeta zaraženim koronom, ali slobodno krstari diljem zemlje bez maske i ne biva brutalno oboren na tlo i priveden iako je prvi čovjek stranke na optuženičkoj klupi jer on, kako sam kaže, može što hoće.

Ako ste se ovih dana prisjetili osamdesetih godina i dana svoje mladosti nije to slučajno; u izolaciji vam je vjerojatno izrasla duga kosa, imate zabranu izlaska iz kuće, a svaki Dnevnik redovito počinje i završava uvijek istim ljudima i uvijek istom prognozom - iduća dva tjedna su presudna. Nakon tjedan dana, koliko obično treba da im pamet sustigne vlastiti jezik, s vrha vlasti, putem Stožera, opet slične ohrabrujuće note; koliko ljudi je umrlo, koliko ostalo bez posla, koliko zatražilo psihološku pomoć, uz neizostavno - iduća dva tjedna su presudna i ostanite doma, dok se istovremeno ministri prigodno ukazuju svaki dan u drugom dijelu Hrvatske. I tako dan za danom, tjedan za tjednom, u narod je usađen strah i panika koja se redovito zalijeva svaki dan u 14 sati novom dozom optimizma iz Stožera. Jer, sad više nema nikakve sumnje, Stožer nije krizni nego predizborni.

Rastave su obično, znaju oni koji su probali, neugodne, bolne, a znaju biti i prilično skupe. Svjedočili smo tome početkom ove godine, kad je bivša predsjednica, zbog nepremostivih razlika (par sto tisuća glasova) bila prinuđena okončati svoj petogodišnji brak iz interesa s Republikom Hrvatskom, i posljedično, iseliti se iz zajedničke nekretnine na Pantovčaku. Njena olovna sudbina i to koliko se, jadna, zlopati podsjetilo me na nevolju jedne druge plavuše, naime, Anne Nicole Smith koja se sa 27 udala za tada 89-godišnjeg naftnog magnata J. Howarda Marshalla, dakako, iz ljubavi. Na ljubavi je, međutim, i ostalo, budući su njegovi nasljednici podnijeli tužbe i osporili oporuku. Poučena njenim iskustvom i znajući da se od ljubavi ne živi, naša je bivša odmah nakon rastave podnijela zahtjev za uzdržavanjem, koji uključuje vozača, ured i dvoje zaposlenika tog ureda, razumije se, o trošku Republike Hrvatske, koju toliko voli...

Neke stvari u životu naprosto su klasika - redovito kad osjetim potrebu napisati novi tekst za kolumnu i pitam se kome ovaj put uzeti mjeru, društveni akteri s desnog spektra ili kakav nevoljni ministar aktualne Vlade pobrinu se da dobijem odgovor. Kad, međutim, ustreba analizirati još jedan izborni debakl elementarne nepogode poznatije kao HDZ, moja je tipkovnica, naprosto, u blaženom stanju. Jer, zamislite načas zemlju u kojoj vrijeme ne da je stalo nego ide unatrag, u kojoj Drugi svjetski rat još uvijek traje, gdje djeca žive s roditeljima do pedesete i u kojoj su antidepresivi traženiji od veze u zagrebačkom holdingu. Zamislite zemlju u kojoj temeljno metafizičko pitanje nije ima li života nakon smrti već prije nje, i u kojoj likovi kakvima su vas tetke s lošim trajnama plašile prije spavanja, oni koji okreću tešku lovu i lake curice, bivaju prihvaćeni kao moralni orijentir društva. Zamislite, probajte barem, zemlju u kojoj su historija i histerija blizanke, zemlju u kojoj samo Hajduk, organizirani kriminal i Joža Manolić žive vječno. Jeste? Fino; sad lijepo otvorite oči i - voila - dobrodošli u najveći cirkus na svijetu; ulaz slobodan, izlaza ionako više nema. Hrvatska nije slučajna država, ali sasvim sigurno jest država-slučaj. I tako, eto, pišem ovaj tekst u sitne sate, kad se vrte samo pornići i horori za perverznjake i poremećene, a takvima se uglavnom i bavim u ovoj kolumni.

Predizborno je vrijeme, dakle, onaj dio političke sezone kad raznorazni wanabee analitičari u televizijskim studijima, naočala zataknutih na korijenu nosa, učeno raspravljaju o izborima kao o prazniku demokracije. Ako malo pratite predizbornu kampanju i ne uspijevate se othrvati dojmu kako je zapravo riječ o prazniku mediokracije, da ne kažem o festivalu gluposti, ne brinite, dojam vas ne vara. Dojam sasvim sigurno učvršćuje osvrt na mandat na isteku aktualne predsjednice; polusvijet amputiranog ukusa sasvim sigurno priželjkuje i novi, a ostale je sram. Osoba koja tendira na novi predsjednički mandat ovih dana autobusom poput Glembajevih gazi sve pred sobom iako je upravo autobus savršeno pogođen trademark cijele njene kampanje; riječ je, naime, o osobi koja i djeluje kao da je ispala iz autobusa u popularnom filmu iz naslova. Doduše, plejadu likova kakvi je u tom busu prate ne bi uspio ovjekovječiti ni veliki Šijan; samo još fali Taško Načić na mjestu, štajaznam, direktora kampanje da apsurd bude potpun, ali hrvatska je desnica i apsurd uspjela dovesti do apsurda. To vam je, naprosto, tako - vladajuća stranka pravi je kadrovski ružičnjak; taj korov teško bi oplijevilo i puno učinkovitije pravosuđe od hrvatskog, ali od političkog dna teško se može očekivati neki intelektualni vrh.