Oni koji me redovito čitaju znaju da gotovo nikad ne reagiram na prvu; moji tekstovi, u pravilu, odleže nekoliko dana u lužini razuma prije nego budu ponuđeni vama na čitanje jer jutro je pametnije od večeri. Ni ovaj nije iznimka - nekoliko dana promišljao sam kako verbalizirati, kako kontekstualizirati najveću aferu u modernoj povijesti hrvatskog zdravstva i nakon rečenih nekoliko dana osjećaj gađenja, gnušanja i prezira jednako je intenzivan kao i prvog dana; pišući novu kolumnu morao sam začepiti nos i suspregnuti nakon za povraćanjem jer od najfriškije koruptivne eskapade vladajuće stranke svakom čestitom čovjeku želudac centrifugira na najjače. Možda bi oportunije za mene bilo da šutim, vjerojatno bih bolje prošao u životu jer šutnja je u Hrvata zlato; danas, kad raste cijena zlata, raste i cijena šutnje. Međutim, netko u ovom društvu napokon mora početi govoriti istinu; cijenu šutnje, one servilne, kastorske šutnje i okretanja glave plaćamo već 30 godina.

Vrijeme u kojem živimo nije lako opisati ni prispodobiti; možda ću najbliže istini biti ukoliko ga definiram kao vrijeme borbe između Boga, koji je postao čovjekom i čovjeka, koji misli da je Bog. Jedan od takvih, koji je sam sebe divinizirao, obožavan od svojih sljedbenika poput božanstva i jednako tako nepogrešiv u svojim postupcima koliko i nezabludiv na svojim putevima, naime, premijer ove zemlje, donio je ovih dana odluku zbog koje će se koljena njegovih laskavaca, onako kastorski, još malo spustiti (kičma se ionako savija prema potrebi); odluku, naime, o povećanju primanja državnih dužnosnika, ministara, zastupnika, državnih tajnika, nadtajnika i kojekakvih savjetnika za kojih 60% u netto iznosu. Možete li zamisliti ushićenje koje je zavladalo po hodnicima Banskih dvora, tihu radost po ministarstvima, one mile poglede na stranačke iskaznice kad su ti vrijedni i harni ljudi, toliko revni u sebedarju za ovu zemlju i sve nas, posvijestili sebi da je, nakon učitelja i profesora, liječnika i medicinskih sestara, socijale i kulture, umirovljenika i povratnika, milost svetog Andreja napokon i njih obasjala?

EU izbori su za nama; i drugi od tri izborna ciklusa u ovoj superizbornoj godini, kad je Vela Luka u pitanju, otišao je na stranu Socijaldemokratske partije. Što da vam kažem - dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, a kad su naši politički oponenti u Luci u pitanju, njima, sirotama, nikako da svane; mrak se brzinom svjetlosti širi među njima i od njih u svim smjerovima, mrak, crnilo i nihilizam. Ljubav je slijepa, ne kaže se bez vraga: općinska ćelija HDZ-a Vele Luke, zaslijepljena silnom ljubavi prema općinskoj načelnici, ljubavi koja takoreći opipljivo isijava s njihove web-stranice, koja nadilazi okvire vremena, prostora i zdravog razuma, poput srednjovjekovnih minezingera, na tjednoj bazi posvećuje načelnici i Bijeloj kući sonete i motete, kantate i fuge, tekstove i fotke, otkrivajući, stidljivo kao junferica na prvom spoju, svoje duboke i neskrivene emocije.

Nema tome dugo, pojedinci iz redova HDZ Vela Luka u pobjedničkoj ognjici javno su me pitali kad će iduća kolumna, obećavajući kako će je s užitkom pročitati. Teško da bih sam ikad pomislio kako među njima ima mojih čitatelja, ali kao što je kratak put od velikih ateista do još većih vjernika, od velikih komunista do najvećih Hrvata, tako je valjda kratak i put od mojih kritičara do mojih čitatelja, a oni su taj put prošli grabeći po tri stepenice odjednom, već prema potrebama i interesima. U životu se, pisano je, treba zadovoljavati malim stvarima, a najmanje što ja mogu učiniti kako bih zadovoljio njihove sinapse i ganglije jest ponuditi svoje mišljenje o nedavnim parlamentarnim izborima i rezultatima istih, s aspekta nekoga tko te rezultate analizira više kao čovjek po definiciji nego po stranačkoj pripadnosti. Naime, i biračko tijelo očito je sviklo zadovoljavati se malim, pa su milostinja i mrvice bačene sa stola vladajućih bile dostatne za, po svemu sudeći, novi mandat u Banskim dvorima.

Sad već davne 1888. godine, upravitelj zatvora rekao je tada mlađahnom Branislavu Nušiću – bolje je za tebe, mladiću, da ne pišeš. Pisanje te i dovelo do apsa; da si ostao nepismen, ti bi danas bio valjan i čestit čovjek, a ovako se poput kockara vučeš po apsanama. Onda, kao i danas, vlast je voljela da je narod, pogotovo njegovi ugledni i čestiti sinovi i kćeri, nemisleći i nepismen; u suprotnom, vlast postaje nervozna i nesigurna. Srećom, u nas prepiske valjanih i čestitih ljudi, glavnog državnog odvjetnika i njegove halter-ego prijateljice, recimo, djeluju toliko nepismeno da vlast može biti (s)pokojna; poput novovjekih Abelarda i Heloise, javnost se danima pitala hoće li i on zbog otkrivenog dopisivanja ostati bez jaj…pardon, bez funkcije, ali na kraju svršilo se dobro.

Svaki pravi kolumnist mora držati do svojih čitatelja, a ja, evo, priznajem, raskajan - malo sam vas, dragi moji, zapostavio ovih dana. Od zadnjeg teksta, krajem srpnja, do danas izbio je novi rat, u Izraelu, dva friška Plenkovićeva ministra su u procesu opoziva u Saboru, inflacija raste geometrijskom progresijom, a otvaranje luškog pomorsko-putničkog terminala odgođeno je još jednom, do izborne godine; ako je išta ostalo isto i nepromijenjeno, to su enciklopedijski i vizionarski referati istaknutih grla naše luške opozicije na sjednicama Općinskog vijeća. Dapače, oni i ne nastupaju kao vijećnici nego kao duhovni oci, kao gurui - čim izađu za govornicu, ljudi se počnu križati. Stvari se, dakle, odvijaju svojim tokom, svijet nezaustavljivo srlja u ambis grabeći po tri stepenice odjednom i zato je dobro, priznat ćete, da Hrvatska, vođena očinskom figurom Voljenog, Izvrsnog ili kojeg već vođe iz Banskih dvora, stoji na mjestu ili čak vozi u rikverc, ovisno o kutu gledanja.