Zašto se potrebno prisjećati? Zato što je prošlo već previše godina i naše sjećanje blijedi. Sve je manje živih svjedoka, a priče koje smo prenosili s koljena na koljeno više nisu tako stamene, tako čvrste. Obavija ih magla jer više nemamo koga pitati, ni potvrditi, razriješiti naše nedoumice. Ne služi podsjećanje da bi se raspirivala stara vatra, podgrijavale niske strasti i produbljivale naše ideološke razlike. Upravo suprotno, ono služi da se u moru dezinformacija i izvrnutih teza, zaštiti žrtva naših predaka i njihov temeljni doprinos današnjoj slobodi. Ne zaboraviti znači i doživjeti katarzu, naučiti lekciju iz povijesti, ali ponajprije oživiti lica naših predaka koji su u jednom strašnom času ponijeli veliko breme na svojim leđima, i za nas danas. To nije samo preporuka, to je naša obaveza, sačuvati uspomenu i predati je sljedećim generacijama.
Tu 1943., prije točno 80 godina, a što čini jedan čitav životni vijek, zvali su prijelomnom. Na ratištima se preokrenula ratna sreća, i kod Staljingrada, i u Africi, ali i na našim prostorima. Ono što je u početku rata izgledalo bezizlazno, sada je davalo jasnu naznaku ne samo obrata već i kraja. Rat je toliko već bio iscrpio i ponizio čovjeka, obezvrijedio ljudskost i život, ali je čovjeku nasreću potrebno toliko malo i 1943. mu je razbuktala nade u kraj, nade u mir.
Bila je to slobodarska godina u punom smislu te riječi. Upravo prvog njezinog dana, više nego jasno izražena je volja većine Velolučana, njihov poklik za slobodom. Podizanje crvene zastave na Pinskom ratu jedan je od takvih najranijih slobodarskih poklika na širem prostoru. A održavanje tradicije podizanja zastave do današnjeg dana isto je toliko nadlokalni kuriozitet i fenomen koji Veloj Luci služi samo na čast.
Godina 1943. bila je i najturbulentnija, najdinamičnija godina, ne samo u II. svjetskom ratu, već i u čitavoj povijesti Vele Luke. U mjestu su se izmijenile tri vlasti, napravljen je puni krug, od talijanske do njemačke okupacije. Te je godine kapitulirala Italija, oslobođena Luka i zavedena narodna vlast, ali se i doživio težak poraz na samom kraju. Taj će poraz dugo boljeti, unijet će sumnju u vlastite sposobnosti i godinama poslije još će se preispitivati razlozi neuspjeha. No, da nije bilo njega, ne bi niti uslijedilo oslobođenje sljedeće 1944.
U ovoj je godini naše mjesto postalo centrom aktivnosti na širem prostoru. Upravo je u Veloj Luci smješteno sjedište V. pomorskog obalnog sektora Mornarice Narodnooslobodilačke vojske. Gotovo uvijek na periferiji, u zaleđu, Luka je po prvi puta i jedini u njezinoj povijesti, središte šireg djelovanja. Kroz tih sto dana slobode, po talijanskoj kapitulaciji, Vela Luka je bila prava košnica. Tada je djelovalo i brodogradilište Mornarice NOV u Bobovišćima, bolnica VIII. Korpusa, a Vela Luka je bila i glavni logistički punkt za okolni prostor. Nikad toliki promet roba i ljudi u tako kratkom vremenu nije bio zabilježen.
Bila je to i godina iskoraka, dotad nezamislivih. Dana 14. studenoga održani su prvi izbori u povijesti na kojima su glasovale i žene. A bilo je to pune dvije godine prije nego što će to pravo iskoristiti ostale žene u Hrvatskoj i Jugoslaviji. U Veloj Luci se, dakle, nisu samo prelijevali događaji s njihovim posljedicama iz okolnih centara, u Veloj Luci se i stvarala povijest. I to je jedan od elemenata našeg luškog identiteta kojeg moramo dodatno osvijetliti i afirmirati u vremenu pred nama, kao što moramo poraditi i na prepoznavanju Vele Luke kao važne točke u židovskoj povijesti.
Jer bila je to i godina migracija, godina izbjeglica. Doseljeni Židovi, koji su upravo u Veloj Luci pronašli svoje utočište, svoju 'Luku spasa', odlaze po talijanskoj okupaciji. Malo koja sredina može se podičiti takvom gostoljubivošću prema tada prezrenom narodu koji je proživljavao najveću kalvariju u svojoj povijesti. U Veloj Luci, gdje ih je bilo smješteno ponajviše na istočnoj jadranskoj obali (njih oko 300), oni su ne samo sačuvali svoj život već i povratili svoje ljudsko dostojanstvo. No, nisu to bile jedine izbjeglice koje je Vela Luka ugostila za vrijeme rata. U studenom 1943. Lučani će u svoja domaćinstva smjestiti 350 izbjeglica s Pelješca, a sudbina će htjeti da pred i za vrijeme njemačke okupacije i sami Lučani krenu u izbjeglištvo, što će se naročito intenzivirati sljedeće 1944.
Godina 1943. bila je i slobodarska, dinamična, godina prijelomnice i iskoraka, ali će prvenstveno ostati u kolektivnoj memoriji kao godina smrti i uništenja, kao godina u kojoj je rat pokazao svoje najružnije lice. Pokazivao je on brutalnosti i u prvim godinama rata. Nije se ginulo samo izvan otoka, već i u samom mjestu. No, 1943. sve je to toliko kulminiralo da je većina obitelji bila zahvaćena u vrtlogu nasilja. Te je godine smrtno stradalo najviše luških partizana i aktivista (ukupno njih 67), te se godine dogodila strašna Sutjeska, te je godine započelo i sustavno bombardiranje mjesta. U jednom takvom napadu njemačkih aviona porušena je kuća Padovan Kantar i njezinih 5 ukućana je poginulo.
Jedan od najsurovijih i najtraumatičnijih trenutaka u samoj Luci bilo je strijeljanje civila u šestom mjesecu. Osam života za jedan talijanski. Ukupno njih 13 u Veloj Luci. Tek su u tom strašnom času svi u Luci mogli osjetiti koliko je rat nepravedan i koliko je besmislen. U strašnom ratnom ruletu stradali su nevini i dugo će odjekivati jauk njihovih najbližih. Nikad više za njih život poslije toga neće biti isti, jer bili su to pucnjevi u najbolnija mjesta ljudske egzistencije.
Godinu će obilježiti i 'narodni sud', sa svim svojim posljedicama do danas. Pokazalo se pogrešnim sakriti se iza osvetničkog bijesa mase. Jer bez pravednog suđenja koje se nije provelo, nemoguće je razlučiti one koji su bili stvarni zločinci od onih čija je krivica ostala tek u domeni spekulacije. Danas iz jedne sasvim druge perspektive u ideološki podijeljenom društvu, te su smrti bacile sjenu i unijele sumnju u ispravnost i pravednost podizanja oružanog otpora.
A taj otpor nije bio svet, ako se uopće može koristiti takav termin, i nije bio bez mana, ali je bez sumnje u svojoj osnovi bio ispravan i pravedan. Ostvariti slobodu kao najveću vrijednost čovjekova postojanja, jest i mora biti imperativ svakog pojedinca i kolektiva. I zato neka Dan oslobođenja bude ponajprije trajni memento na hrabrost naših Lučana, naših predaka, na čistoću njihovih ideala, na žrtvu, na živote ugrađene u slobodu, našu, današnju, u kojoj nećemo i ne smijemo biti ni gordi ni isključivi. Jer njihova žrtva ne zaslužuje licitiranje, ona je velika i nemjerljiva. (Tonko Barčot)
