Ako vam je, dragi moji, poznat opus Aurelija Augustina, poglavito njegovo kapitalno djelo "De civitate Dei", zacijelo ćete se sjetiti njegove poznate premise: "Ljubav prema Bogu, dovedena do mržnje prema sebi, rađa nebesku državu, dok ljubav prema samome sebi, dovedena do mržnje prema Bogu, rađa zemaljsku državu". Prilagođeno jeziku današnjice, očito je mržnja i prema Bogu i prema čovjeku pretvorila hrvatsku državu u ovo što jest. U povijesti svijeta iznimno je malo primjera da je u određenim prijelomnim trenucima evolucijski proces krenuo u suprotnom smjeru; da je epoha koja prethodi bila kulturološki i civilizacijski superiorna onoj koja je uslijedila nakon nje. Jedan od takvih primjera propast je Rimskog Carstva; u stoljećima koja su uslijedila u Europi je zamro urbanizam i gradski život, trgovina i gospodarstvo, higijenske i uljudbene navike - nakon propasti Rima Europa nije više imala kanalizacije sve do 19. stoljeća. U hrvatskom slučaju, takav veliki lom dogodio se 1991. U nametnutom krvavom ratu Hrvati su nakon pustih stoljeća napokon dobili svoju državu, međutim, očito je da do dandanas ne znaju što bi s njom.
Onaj gore zažmirio je na jedno oko, institucije pravne države ovdje dolje na oba; u udžbenike i u čitanke ušle su bitange, kako je to verbalizirao moj omiljeni kantautor i tu smo gdje smo. Polusvijet s dna kace bio je pripušten s ognjišta na centralno grijanje, iz opanaka u lakirane cipele i to rastakanje države i njenih institucija traje do dan-danas. Uostalom, davno je Krleža pitao Hrvate - ja ne znam kakvo je to prokletstvo da se ne možete oteti opanku?! Ubojice i varalice, to su Glembajevi, a takvim Glembajevima smo dopustili da postanu 200 bogatih obitelji, vlasnici Hrvatske, vlasnici vaših života i stečajni upravitelji onoga što je od države ostalo. Jedinstven je primjer u svijetu da je neka država u samo tri desetljeća ovako planski i organizirano upokojila samu sebe, a ovaj put za to ne možemo kriviti ni Mlečane, Osmanlije, Ugre, Habzburgovce, nikoga doli sami sebe. Država nije samo teritorij i stanovništvo; država je puno više od toga, a to puno više mi smo temeljito razorili. Hrvatska je država sistematski i planski uništena i opljačkana, institucionalizirano. Kad kažem institucionalizirano onda mislim - kroz institucije. Iste one koje su to trebale spriječiti. Osvrnite se oko sebe, pogledajte, analizirajte i postavite si pitanje - zašto u nas talog redovito ispliva na površinu? Zašto je u ovoj zemlji božica pravde postala obična kurva, dok su mnoge kurve obogotvorene? Zašto smo nemoral, nesposobnost, ograničenost, primitivnost pristali tolerirati kao nešto normalno i društveno prihvatljivo? Zašto smo tako pomireni s činjenicom kako su u hrvatskom društvu plava iskaznica ili plava koverta nešto što otvara sva vrata? Likovi koji ne barataju sa svih sedam padeža barataju ministarstvima, županijama, agencijama, institucijama, upravljaju milijardama.vašim milijardama, a dobacuju vam mrvice dočim im se vi pokorno klanjate, kastorski zahvalni ako vas primijete, ako vam dobace koju usputnu riječ, ovjekovječujete selfije i rukovanja s njima po društvenim mrežama. Upravo zato jer toliko malo cijenite sebe, toliko puno cijenite one koji ne cijene nikog i ništa od čega nemaju koristi, a cijenu toga u konačnici plaćamo svi.
Cijena o kojoj vam govorim je strahovita. Godinu dana nakon potresa u glavnom gradu još nije obnovljena nijedna kuća, nijedna zgrada. Na opustošenom području Banovine ljudi i danas žive bez struje i vode; da nije bilo pomoći ljudi velikog srca i široke ruke, da su ovisili isključivo o trulim institucijama ove zemlje stanovnici Banovine ne bi dobili ni toliko. Nezaposlenost raste, a promašenim i besmislenim epidemiološkim mjerama ubijaju se ostaci ostataka hrvatskog gospodarstva; ako ne razumijete o čemu vam govorim, najesen, kad ubiju turističku sezonu, reći će vam se samo. Mi poput prosjaka ovisimo o europskim fondovima i milostinji iz Bruxellesa jer smo vlastitu proizvodnju uzemljili; da tamo zatvore pipu, plaće i mirovine u Hrvatskoj postale bi arhaizam. Od 27 zemalja te iste EU od nas je siromašnija samo Bugarska, iako smo prije tridesetak godina bili, uz Sloveniju, u samom vrhu razvijenosti tranzicijskih zemalja. O sposobnosti vladajuće kleptokracije da zaštiti svoje građane u vrijeme pandemije i osigura dovoljne doze cjepiva govori činjenica kako se Hrvati u velikom broju odlaze cijepiti u - Srbiju! Nekad smo imali Imunološki zavod koji je mogao proizvoditi cjepivo i za hrvatske potrebe i za izvoz; danas je za Hrvate dobro i ono cjepivo koje razvijene zemlje europskog Zapada odbacuju. Iako uredno plaćate obvezno i dopunsko zdravstveno osiguranje zdravstvene usluge i liječenje dostupni su vam kao i građanima subsaharske Afrike - lijekova, naime, nema zbog duga veledrogerijama od preko 6 milijardi kuna. Umjesto da riješi problem, premijer poručuje veledrogerijama da se strpe jer nisu kruha gladne, dok njegova Vlada, besramna kao i njen predsjednik, građanima tepa kako se dugovi moraju vraćati?! Ovakve izjave može davati ili netko bolestan, ili netko bahat ili netko bolesno bahat! Isti taj premijer, nastavljajući sipati svoje medijske fekalije, građanima dobacuje kako su svi oni koji podržavaju predsjednika države talog, nakon što im je prvi predsjednik iste te države svojedobno poručivao kako su stoka sitnog zuba! Istovremeno, u toj državi djeca umiru jer ih institucije preplavljene mediokritetima sa stranačkim pedigreom vladajuće stranke nisu u stanju zaštititi od roditelja divljaka. Hrvatska je, blago rečeno, mrtvija nego Mrtvo more i barem jednako tako depresivna; ovolika depresija i beznađe nisu vladali ni tijekom Domovinskog rata jer je postojala nada i vjera kako će ovo jednom biti država normalnog života i prosperiteta. Nada, međutim, odavna ne stanuje ovdje. Tko nema novca, bježi u Irsku; tko ga ima, bježi u BiH. Vladajuća stranka i njeni fanovi, međutim, ostaju ovdje; takvi da prijeđu granicu i vide pravnu državu umrli bi od kulturološkog šoka.
Ništa manje zanimljivo ovih dana nije ni kod nas doma, u Veloj Luci. Režiseri i scenaristi iz luške filijale HDZ-a, u nemogućnosti da u predizbornoj kampanji ponude ikakav suvisli i smisleni sadržaj, šire toksičnu atmosferu i nude jedino što znaju - laž, crnilo i negativu. Na ovom mjestu vratite se na uvodni dio, na mržnju i njene posljedice. Nekome tko nije dorastao, tko u političkom djelovanju nije sazrio, tko ne samo da ne zna nego i ne zna da ne zna, mržnja je naprosto modus operandi; moćan osjećaj i pogonsko gorivo destruktivizma. Ako ste u proteklom mandatu poslušali samo dio neke od sjednica Općinskog vijeća, onda znate o kojem i kakvom destruktivizmu vam govorim. Mržnja je, međutim, autodestruktivna; razara njih same. Oduzmi im mržnju i oduzeo si im smisao političkog i društvenog djelovanja. To su ljudi koji žive u paklu vlastite frustracije i autodestrukcije i žele i sve oko sebe uvući u taj pakao. Oni sumnjiče, optužuju, sude i presuđuju; kako je krenulo, HDZ Vele Luke do lokalnih će se izbora vratiti na tvorničke postavke - na SKH. Umjesto da se razgovara o budućnosti Vele Luke, o projektima i investicijama, da se sučele argumenti, da se u jednoj uljuđenoj atmosferi svedu računi i analizira protekli mandat općinske vlasti, razgovara se o nečijim suludim optužbama i besmislenim konstrukcijama. Jer kad vas za bezakonje optužuje stranka koja ima sudsku presudu za bezakonje i zločin epskih razmjera, kako to opisati doli suludo i besmisleno? Majstori apsurda su, međutim, već i apsurd doveli do apsurda. U takvoj apsurdnoj atmosferi prva violina opozicijskog orkestra ovih me dana u jednoj raspravi optužila za, pazite sad, mržnju prema članovima njene stranke. Ne, draga moja - ja se trudim, maksimalno koliko mogu, živjeti tako da ne mrzim nikoga. Nije uvijek lako, svaki dan novo je iskušenje, ali trudim se i nastojim. Ja volim ljude, ali ih u vrhu HDZ-a jako teško nalazim.
