Bilo je to četvrto dijete Davida Perere, treće rođeno u Veloj Luci. Nazvao ga je Izidor. Zašto je ovaj sarajevski trgovac odabrao baš Velu Luku za svoju životnu luku prvog desetljeća 20. stoljeća, možemo tek pretpostaviti. Tih godina bila je to druga luka Dalmacije po izvozu vina i privlačila je brojne trgovce, i ne samo trgovce. U luci su se smjenjivali parobrodi i jedrenjaci, jedan za drugim, a plovila je, poslije najveće komiške, jedna od najvećih ribarskih flota na istočnom Jadranu. Budućnost se činila svijetlom, pa i za doseljeničku židovsku obitelj Perera koja je svoju trgovinu za prodaju manufakturne robe i sitnarija otvorila u prizemlju kuće Malega Jerka. No, rat je promiješao karte, a svoje prste je umiješala i filoksera pa je bolju budućnost trebalo potražiti negdje drugdje. Izidor je bio još dječačić kada su njegovi roditelji i sestre (tri rođene u Veloj Luci) isplovili u veću luku, u Split. U ovom gradu Izidor se školovao i odrastao. Studirao je u Beogradu, diplomirao u Zagrebu, a kao mladi liječnik počeo se seliti iz sredine u sredinu. I ponovno je rat zamiješao karte, sada s ustaškim režimom koji je prihvatio nacističku politiku smrti i ubijanja ljudi bez ikakvog krimena. Bili su „krivi“ samo zato što su bili Židovi. Onima na području talijanske vlasti bilo je ipak znatno lakše i nije im prijetila sigurna smrt. Oko 300 Židova će u Veloj Luci pronaći za vrijeme rata svoju luku spasa. U općoj atmosferi straha za vlastitu i egzistenciju svojih najbližih, tek će se rijetki othrvati i preuzeti sudbinu u svoje ruke. Jedan od njih je bio i rođeni Lučanin dr. Izidor Perera.
U travnju 1942. stupio je u partizanske redove i na Dinari formirao prvu partizansku ambulantu. U improviziranom prostoru, u više nego teškim uvjetima i s malo dostupnog sanitetskog materijala, on je iz dana u dan spašavao živote. Tada je svojem prezimenu dodao i „Matić“ kako bi svoju obitelj poštedio represalija. S razvojem antifašističke borbe, preuzima sve veću odgovornost i dužnosti u sanitetu Narodnooslobodilačke vojske. Vodio je bolnicu u Glamoču, potom u Livnu. Sudjelovao je u bitci na Neretvi, a poslije i na Sutjesci. Poslije se vratio u Dalmaciju, a 25. siječnja 1944. smrtno je stradao od artiljerijske granate na Dinari, gdje je i započeo njegov ratni put. Njegovi su roditelji za vrijeme rata usmrćeni, kao i njegova sestra Mirjam, rođena u Veloj Luci. Ona je skončala u Jasenovcu sa svoje troje male djece. Najmanjem je bila godina dana, a najstarijoj šest godina.
Poslije rata, Izidorovim imenom nazvana je vojna bolnica na Križinama u Splitu. Bilo je to prvi put da je imenom jednog Lučanina nazvan veći javni objekt. Godine 1984. pred bolnicom je otkriveno i njegovo spomen-poprsje. No, već 1990-ih ime mu je uklonjeno iz naziva bolnice, kao i poprsje. Opće preispitivanje nasljeđa II. svjetskog rata i socijalizma u društvenim promjenama, pomelo je i brojne tragove koje je trebalo sačuvati. Tragove herojske borbe i otpora, a jedan od takvih bio je i onaj dr. Izidora Perere.
Danas, s odmakom jednog životnog vijeka i s bremenom odgovornosti prema herojima naše povijesti, potrebno je postaviti pitanje. Je li vrijeme da se odbačeno i neželjeno ime dr. Izidora Perere vrati u njegovu rodnu Luku? (Tonko Barčot)
