Se bum vas tužil (kolumna Ivana Plantića)

Rastave su obično, znaju oni koji su probali, neugodne, bolne, a znaju biti i prilično skupe. Svjedočili smo tome početkom ove godine, kad je bivša predsjednica, zbog nepremostivih razlika (par sto tisuća glasova) bila prinuđena okončati svoj petogodišnji brak iz interesa s Republikom Hrvatskom, i posljedično, iseliti se iz zajedničke nekretnine na Pantovčaku. Njena olovna sudbina i to koliko se, jadna, zlopati podsjetilo me na nevolju jedne druge plavuše, naime, Anne Nicole Smith koja se sa 27 udala za tada 89-godišnjeg naftnog magnata J. Howarda Marshalla, dakako, iz ljubavi. Na ljubavi je, međutim, i ostalo, budući su njegovi nasljednici podnijeli tužbe i osporili oporuku. Poučena njenim iskustvom i znajući da se od ljubavi ne živi, naša je bivša odmah nakon rastave podnijela zahtjev za uzdržavanjem, koji uključuje vozača, ured i dvoje zaposlenika tog ureda, razumije se, o trošku Republike Hrvatske, koju toliko voli...

Kako smo konstatirali na početku, rastave su, jelte, skupe, a naša junakinja i bivša nas košta. Njeni pravni aksli i lupinzi kojima traži ured neobično mi nalikuju na francuskog plemića koji je nakon izbijanja revolucije izbjegao u Englesku i na ponudu engleskog kolege koji mu je riječima - želite li zaraditi - iznio poslovnu ponudu, zgrožen uzvratio - ne, želim da drugi zarade i onda mi daju, kao što je bilo i dosad! Gospođa, naime, zaslužuje više funkcija nego zbirka iz matematike, a budući da je u svom mandatu bila iznimno uspješna i zadužila generacije, ja predlažem da joj se kao rezidencija dodijeli baraka bivšeg ministra Crnoje. Čak štoviše, budući da se ovih dana u njenoj bivšoj stranci jako zaziva povratak korijenima, ne mogu se oteti dojmu da bi najbolje za sve nas bilo kad bi se cijeli HDZ vratio svojim korijenima, tamo odakle su i krenuli - u baraku!

U međuvremenu, tužbe lete oko nas kao štikle u narodnjačkom klubu. Ima par dana da je upriličena inauguracija novog hrvatskog predsjednika koja je toliko teško pala na stomak hrvatskoj desnici da im upravo pjena izlazi na usta. Zoran Milanović, svjetski čovjek, ali očito ne iz njihova (polu)svijeta, naprosto je crvena krpa pred očima ljudi kojima je crveni mentalitet još uvijek u glavi, ma koliko se pozivali na domoljublje i hrvatstvo. Naprosto nema što im na inauguraciji nije smetalo, ali treba ih razumjeti - u njihovom okljaštrenom vrijednosnom univerzumu državništvo i domoljublje biva svedeno na lente i zastave, kao da su iskočili s nekog kičastog platna Otona Ivekovića. Uostalom, molim vas - kakova je to inauguracija bez Mamića ili Bujanca? Ekipi desno od zdravog razuma očito imponiraju epska događanja naroda, imanentni su im janjci i šatori, u skladu s njihovim viđenjem Hrvata kao Izabranog naroda. Taj dan, međutim, janjci su bili spušteni na pola ražnja. Ubrali su ipak kako sinovi novog predsjednika nisu ustali prilikom rukovanja s predsjednicom na odlasku, kao da već i sam čin rukovanja nije bio dovoljno pogibeljan - kad se rukuješ s nekim od članova zajednice, nikad ne znaš hoćeš li ostati bez ruke! Vrhunac krika i bijesa, međutim, predstavlja tužba protiv Josipe Lisac zbog navodnog izrugivanja himni. Sve sami glazbeni virtuozi, uvjereni da Händel ili Vivaldi igraju u Barceloni, uha naviknutog na frekvencije majstora iz Čavoglava koji kao da je progutao kutiju žileta uoči koncerta, a da ih pitaš tko je autor himne konzultirali bi prijatelja Googleta. Uostalom, još uvijek je ugodnije slušati Josipu nego, recimo, potpredsjednicu Europske komisije iz redova vladajuće stranke, inače profesoricu engleskog, dok govori engleski ili ministra obrane dok natuca hrvatski. Tužba k'o tužba, zadnji krik pameti - iz Vlade bi na ovo trebali lupiti šakom o stol tako da bi seizmograf iskočio iz skale. Umjesto reakcije, iz Banskih dvora gromoglasna tišina; većina ministara ionako ne smije međusobno komunicirati zbog utjecaja na svjedoke. Zbog svih afera Vlada bi, uostalom, odavno pala, ali ne može niže od ovog.

Da oštroumnost hrvatskih desničara naprosto ne možete precijeniti dokazuje i slučaj iz Imotskog, prijestolnice hrvatske kulture i uljudbe, a koji, pogađate već, također implicira sudske tužbe i procese. Nakon ove posljednje manifestacije ograničenosti i plitke provincijske zadrtosti ništa više neće biti isto, ali, nažalost, ni dovoljno različito - mržnja je naša nematerijalna kulturna baština, a u kombinaciji s imbečilnošću naprosto je ubojita. Imotski auto da fe nešto je nad čim se zgražaju i lokalne čistačice dok peruškom brišu paučinu s Tuđmanove slike u nekoj općinskoj zgradi tri brda iza Vinjana - njihova ideološka bratija kasnih je tridesetih godina prošlog stoljeća spaljivala knjige, ali u nas taj film nećete gledati; hrvatska desnica zazire od knjiga kao vrag od tamjana. Dok je svijet odavna zakoračio u 21. stoljeće, u doba umjetne inteligencije, mi smo eonima daleko od umjetne inteligencije; od inteligencije uopće. Imamo spaljivanja, lomače, tajna bratstva, vitezove po Saboru... Još samo da se vrate kuga i kolera i slika srednjeg vijeka bit će potpuna. Organizatori ove bljuvotine pozivaju se, međutim, na svoju tradiciju i konzervativne vrijednosti i, zapravo, nije im za zamjeriti - oni upravo i jesu slika i prilika pravih, autentičnih Hrvata; kao da su sad na došli iz sedmog stoljeća. Poznati su njihovi stavovi o seksualnim manjinama; oni neobično vole sisu, naročito državnu. Vrlo je utješna spoznaja kako pravi Hrvati nepogrešivo detektiraju odakle prijeti najveća ugroza - njihove brakove, njihove obitelji i njihov način života dovodi u pitanje i sama činjenica kako u hrvatskom društvu postoje istospolni parovi. Potvrdu svojih stavova nalaze u kršćanstvu, iako je i sam papa Franjo, govoreći o homoseksualcima, jasno rekao - tko sam ja da im sudim?! Uostalom, kakvi su vam to brakovi, kakve su vam to obitelji i kakvim to životima živite ako ih u pitanje dovode osobe homoorijentacije, dok istovremeno zdušnu podršku dajete stranci koja je ovom narodu napravila više zla nego ijedna od Pacte Convente naovamo? Očekivano, podršku ovom govoru mržnje dalo je desno krilo HDZ-a. Na kraju krajeva, ova epizoda govori puno o organizatorima imotskog karnevala, dok o desnom krilu HDZ-a ionako nismo imali iluzija.

Rečeno desno krilo na predstojećim unutarstranačkim izborima nada se preuzeti kontrolu u stranci i nadajmo se iskreno da ta epizoda neće dobiti sudski epilog jer ionako prljavo rublje svakodnevno izlazi u javnost i kontaminira medijski prostor. Na sam spomen pravosuđa, parničenja ili, učuvaj Bože, Odvjetničke komore, većini Hrvata spuste se rolete i pada mrak na oči; uistinu nema potrebe opterećivati ih još i marifetlucima unutar najhrvatskije od svih stranaka. Kako bilo da bilo, lijepo je doći na posao u Vladu i mirno prespavati radni dan; uostalom, gdje biste izbrojali toliko ovaca kao u Banskim dvorima? To su unutarnje stvari vladajuće stranke i tamo se trebaju rješavati, a meni za kraj napamet padaju stihovi Panonskog mornara:

"Kad zakon metlom zamane
Ili ih pusti da se međusobno tamane
Što ima svojih prednosti".


O, još kako!