Tajming je vraška stvar, dragi moji, pa se i moje pero ravna sukladno toj zakonitosti – ovaj intermezzo između dva izborna ciklusa pravo je vrijeme za novu kolumnu. Na nedavnim predsjedničkim izborima vladajuća je kleptokracija popila takvu šamarčinu da im još zvoni u ušima, inflacija je u Hrvatskoj i Europi ubacila u šestu brzinu, narativ oko Ukrajine naglo se mijenja, a kako bi izbjegli zvonjavu u ušima i nakon svibanjskih lokalnih izbora, vladajući su krugovi, po svemu sudeći, odlučili izvaditi asa iz rukava, odnosno, privremeno rehabilitirati Marka Perkovića Thompsona, nadajući se da u narednih tri mjeseca neće isplivati još neka afera nekog od članova kabineta.

Predsjednički izbori su za nama; politički analitičari i komentatori izrekli su svoj pravorijek pa bi red bio da vam i ja podastrem svoje viđenje stvari - iz svog naslonjača ja sam vidio sve. Vidio sam tako, prije nego je ples i počeo, da Dragan (jer, da se ne lažemo, iako je bilo osam kandidata jasno je bilo otpočetka da je ovo ples za dvoje) pleše, kao i većina članova Hrvatske demokratske zajebnice, po taktovima voljenog vođe i da je otplesao svoje; vidjeli su to svi koji imaju naviku ili luksuz biti racionalni, vidjeli su to i u samom HDZ-u, samo nisu rekli Primorcu.

Oni koji me redovito čitaju znaju da gotovo nikad ne reagiram na prvu; moji tekstovi, u pravilu, odleže nekoliko dana u lužini razuma prije nego budu ponuđeni vama na čitanje jer jutro je pametnije od večeri. Ni ovaj nije iznimka - nekoliko dana promišljao sam kako verbalizirati, kako kontekstualizirati najveću aferu u modernoj povijesti hrvatskog zdravstva i nakon rečenih nekoliko dana osjećaj gađenja, gnušanja i prezira jednako je intenzivan kao i prvog dana; pišući novu kolumnu morao sam začepiti nos i suspregnuti nakon za povraćanjem jer od najfriškije koruptivne eskapade vladajuće stranke svakom čestitom čovjeku želudac centrifugira na najjače. Možda bi oportunije za mene bilo da šutim, vjerojatno bih bolje prošao u životu jer šutnja je u Hrvata zlato; danas, kad raste cijena zlata, raste i cijena šutnje. Međutim, netko u ovom društvu napokon mora početi govoriti istinu; cijenu šutnje, one servilne, kastorske šutnje i okretanja glave plaćamo već 30 godina.

Vrijeme u kojem živimo nije lako opisati ni prispodobiti; možda ću najbliže istini biti ukoliko ga definiram kao vrijeme borbe između Boga, koji je postao čovjekom i čovjeka, koji misli da je Bog. Jedan od takvih, koji je sam sebe divinizirao, obožavan od svojih sljedbenika poput božanstva i jednako tako nepogrešiv u svojim postupcima koliko i nezabludiv na svojim putevima, naime, premijer ove zemlje, donio je ovih dana odluku zbog koje će se koljena njegovih laskavaca, onako kastorski, još malo spustiti (kičma se ionako savija prema potrebi); odluku, naime, o povećanju primanja državnih dužnosnika, ministara, zastupnika, državnih tajnika, nadtajnika i kojekakvih savjetnika za kojih 60% u netto iznosu. Možete li zamisliti ushićenje koje je zavladalo po hodnicima Banskih dvora, tihu radost po ministarstvima, one mile poglede na stranačke iskaznice kad su ti vrijedni i harni ljudi, toliko revni u sebedarju za ovu zemlju i sve nas, posvijestili sebi da je, nakon učitelja i profesora, liječnika i medicinskih sestara, socijale i kulture, umirovljenika i povratnika, milost svetog Andreja napokon i njih obasjala?

EU izbori su za nama; i drugi od tri izborna ciklusa u ovoj superizbornoj godini, kad je Vela Luka u pitanju, otišao je na stranu Socijaldemokratske partije. Što da vam kažem - dok jednom ne smrkne, drugom ne svane, a kad su naši politički oponenti u Luci u pitanju, njima, sirotama, nikako da svane; mrak se brzinom svjetlosti širi među njima i od njih u svim smjerovima, mrak, crnilo i nihilizam. Ljubav je slijepa, ne kaže se bez vraga: općinska ćelija HDZ-a Vele Luke, zaslijepljena silnom ljubavi prema općinskoj načelnici, ljubavi koja takoreći opipljivo isijava s njihove web-stranice, koja nadilazi okvire vremena, prostora i zdravog razuma, poput srednjovjekovnih minezingera, na tjednoj bazi posvećuje načelnici i Bijeloj kući sonete i motete, kantate i fuge, tekstove i fotke, otkrivajući, stidljivo kao junferica na prvom spoju, svoje duboke i neskrivene emocije.

Nema tome dugo, pojedinci iz redova HDZ Vela Luka u pobjedničkoj ognjici javno su me pitali kad će iduća kolumna, obećavajući kako će je s užitkom pročitati. Teško da bih sam ikad pomislio kako među njima ima mojih čitatelja, ali kao što je kratak put od velikih ateista do još većih vjernika, od velikih komunista do najvećih Hrvata, tako je valjda kratak i put od mojih kritičara do mojih čitatelja, a oni su taj put prošli grabeći po tri stepenice odjednom, već prema potrebama i interesima. U životu se, pisano je, treba zadovoljavati malim stvarima, a najmanje što ja mogu učiniti kako bih zadovoljio njihove sinapse i ganglije jest ponuditi svoje mišljenje o nedavnim parlamentarnim izborima i rezultatima istih, s aspekta nekoga tko te rezultate analizira više kao čovjek po definiciji nego po stranačkoj pripadnosti. Naime, i biračko tijelo očito je sviklo zadovoljavati se malim, pa su milostinja i mrvice bačene sa stola vladajućih bile dostatne za, po svemu sudeći, novi mandat u Banskim dvorima.