Ako imate nedoumica po pitanju seksa, nogometa ili povijesti, na pravom ste mjestu; od Mure do Jadrana nećete naći krštene duše koja nije ekspert za bijelu točku ili G-točku. Ako, međutim, prosječnog Hrvata zamolite da verbalizira svoje poimanje države on će, s prstom na čelu i naočalama na korijenu nosa, nalakćen na lokalni šank, zapasti u stanje duboke unutarnje introspekcije. Nije se tome za čuditi; ta i veći umovi, od Platona, Hobbesa, Lockea, Rousseaua, Webera do Ćipeta i Đakića nastojali su proniknuti u taj otajstveni misterij zvan država, ali, čast svakome, HDZ je ipak postavio standarde koje je nemoguće nadići – nakon tisuću godina čekanja, u samo trideset godina državu stvoriti i do temelja raskrasti, rasprodati, raseliti i otrovati nije uspjelo nikad nikome i nigdje. Naš Ustav pisao je tip s jetrom od rosfraja i obrazom od teflona. Naš prvi predsjednik narod svoj izabrani smatrao je stokom sitnog zuba, što djeluje prilično laskavo u usporedbi sa statusom koji taj narod uživa kod aktualnog premijera. Društveni talog postao je društveni vrh. Domovina je svedena na rang protektorata Bruxellesa i Washingtona. Drugi svjetski rat u nas još uvijek traje. Vlade drugih država raspravljaju o umjetnoj inteligenciji; u našem kabinetu očajnički nedostaje one prirodne. Inflacija probija stratosferu, turistička sezona šteka, sve poskupljuje, samo su ljudi sve jeftiniji. Hrvatska sponzorira Ukrajinu, Bosnu i Vatikan, ali za Hrvatsku nema; za liječenje bolesne djece ili povratak mladića s moždanim udarom iz Irske organiziraju se dobrotvorne akcije. Hrvatski umirovljenici svojim bi mirovinama lakše na Mjesec nego do kraja mjeseca, ali premijer poručuje da on može što hoće.
Kultura dijaloga na razini je saloona; koju god temu da dotaknete, od rata na Bliskom istoku, onog na istoku Europe, Thompsona, Dinama i Hajduka, u komentarima po portalima umjesto argumenata frcaju uvrede, frustracije, agresija i analfabetizam; ljudi su prazni iznutra, ogorčeni i nesretni. Akademska i intelektualna zajednica, ta društvena svijest svakog naroda, gromoglasno šuti jer je čine kukavice, neznalice, oportunisti, prodane duše ili svi zajedno. Iz proračuna Požeške županije nedokučivo ispari 700 tisuća eura, županica si je pozlatila ured, ali za asistente u nastavi novca nema. Vlakovi nam voze sporije nego prije 80 godina, voze kroz crveno, horde u crnom premlaćuju po slobodnom izboru; domoljublje je u nas umjesto vrline postalo dijagnoza. Zatvori i umobolnice su, kanda, širom otvoreni, ali Markov trg širom je zatvoren jer se ljubljeni vođa boji vlastita naroda. Po diktatu mlađarije iz Davosa Vlada vam nameće digitalni euro, digitalne otiske, digitalni identitet, digitalne tekuće račune… algoritamska egzistencija, digitalni feudalizam naša je budućnost do te mjere da se pitam je li Orwell bio vizionar ili im je samo dao ideju? Kažu vam da je Hrvatska demokratska država, a nešto bi na tu temu za reći imala i preambula Ustava. Međutim, ako je tako, kako je moguće da je Hrvatska ušla u NATO bez referenduma? Kako je moguće da nam je nametnut euro bez referenduma? Kako je moguće da je hrvatski parlament one man show, groteska u režiji prvog ega Banskih dvora? Kako je moguće da stranka s pravomoćnom presudom za zločin protiv domovine i dalje bude ne na vlasti nego da bude uopće, da postoji? Reći ćete – da, ali imamo izbore? Nemojte mi reći; imamo i više birača nego stanovnika i fiktivnih prebivališta nego Cosa nostra. Uostalom, izbori sami po sebi nisu nikakav indikator demokracije; izbore je imala i bivša država, ima ih i Kuba i Sjeverna Koreja. Smijete javno kritizirati vlast? Jest, smijete; znate li zašto smijete? Zato jer je to uzaludno, jer ova i ovakva vlast ni kritike nije vrijedna; ne baca se biserje pred svinje. I sad, kad ste pročitali do ovog dijela, vraćam se na drugu rečenicu iz uvoda – znaju li Hrvati uistinu što znači država?
O državi je još u 5. stoljeću pisao i sv. Aurelije Augustin u svom djelu „De civitate Dei“, potaknut vizigotskom pljačkom Rima; zamislite što bi tek pisao potaknut hdz-ovom pljačkom Hrvatske. U tom kapitalnom djelu u tri toma iznosi poznate premise – ljubav prema Bogu, dovedena do mržnje prema sebi, rađa nebesku državu, dok ljubav prema sebi, dovedena do mržnje prema Bogu, rađa zemaljsku državu. Promislite te riječi – ljubav prema sebi, dovedena do mržnje, prezira, bahatosti prema Bogu, narodu, neistomišljenicima – na koga vas to podsjeća? Kakvu državu može stvoriti takav hipernarcisoidni egomanijak? Ako baš inzistirate da poentiram do kraja, reći ću vam i ovo – njemački ministar obrane Karl-Theodor zu Guttenberg podnio je 2011. ostavku nakon afere s plagiranjem doktorske disertacije. Nizozemski premijer Mark Rutte (nije baš neki uzor, ali poslužit će za ovo što vam želim reći) i cijela njegova Vlada 2021. podnijeli su ostavke nakon što je porezna uprava tisuće obitelji lažno optužila za utaju. Austrijska ministrica Christine Aschbacher iste 2021. podnijela je ostavku nakon optužbi za plagijat. Estonski premijer Juri Ratas također je 2021. podnio ostavku nakon što je njegova stranka završila pod istragom (samo istragom, bez pravomoćne presude) za korupciju. Aferu Toblerone u Švedskoj (švedska ministrica pala je jer je službenom karticom platila dječje pelene i dvije čokoladice Toblerone) ili aferu Mani pulite u Italiji da ne spominjem; ova potonja dovela je do propasti tzv. Prve talijanske republike, a dvije vodeće stranke onog doba ugašene su i brisane iz Registra stranaka. Možete li zamisliti da zbog pelena i dvije čokoladice padne Plenkovićev ministar? Nezamislivo, ha? E, jednako tako je, vidite, nezamisliva, upravo sakrosanktna, svaka paralela hrvatske političke (ne)svijesti i one švedske. Povijest pamti rimskog seljaka Cincinata koji je u ratu spasio Rim, nakon čega se povukao i prepustio vlast sposobnijima; povijest će, nažalost, pamtiti i čovjeka koji nakon svih nebrojenih afera i 30-ak smijenjenih ministara i dalje odbija podnijeti jedino što ovom narodu još može ponuditi – vlastitu ostavku. Uostalom, davnih je dana Marx nadopunio Hegela zapisavši u svom „Osamnaesti brumaire Louisa Napoleona“ kako povijest ima tendenciju da se ponavlja; prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.
Nešto drugo sam, međutim, promišljao pišući ovu kolumnu i ta promišljanja htio podijeliti s vama – najfriškiju i vjerojatno najodvratniju aferu vladajuće kleptokracije, ekocid u Lici. Nije to jedini slučaj agresije spram prirode; pamtimo Biljane Donje, u susjedstvu imamo nešto blaži primjer na Dubovu, ali lička epizoda samo je logični nastavak afera vladajućih – nakon što su zatrovali političku scenu i društvenu atmosferu, bilo je pitanje dana kad će doći red na okoliš i građane. HDZ naprosto toliko voli Ukrajinu da je odlučio od Like napraviti Černobil; nakon što je tog toplog 26. travnja 1986. u 1:23:45 ujutro nebo nad Pripjatom postalo ljubičasto, a zrak sjajan od radijacije, sovjetska država negirala je kataklizmu – tragediju je otkrio švedski nuklearni inženjer Cliff Robinson u NE Forsmark. U slučaju Like, tragediju je otkrio EUROPOL, dok su domaće institucije radile ono što najbolje znaju – šutjele. Da bi se oprala država i Partija, krivica zbog greške s RBMK reaktorima pala je na druga Djatlova; u našem slučaju ceh će platiti, po svemu sudeći, nekakav Šincek. Sovjetske vlasti građane su u početku uvjeravale da je sve u redu i opasnosti nema; hrvatska vrhuška, stasala mahom iz partijskih redova, postupa prilično slično. Premijer u nadrealnoj atmosferi na presici govori o nepotrebnoj histeriji banalizirajući situaciju, kao stari grof Voroncov u XIX. stoljeću koji nenadano dolazi kući i zatekavši mladu ženu s ljubavnikom, kaže dotičnome – gospodine, niste prikladno odjeveni, i odlazi na verandu pušiti. Ništa ozbiljnije prilikama ne pristupa ni notorni Capak koji uvjerava Ličane kako opasnosti nema i kako bi on rado pio čistu gospićku vodu; ako se slučajno pitate, da – to je isti onaj Capak koji je svojedobno Hrebaku dao COVID propusnicu kako bi u Saboru bila izglasana Plenkovićeva Vlada. Govorimo o 37 tisuća tona opasnog otpada; pratite li me – 37 tisuća tona! Da vam to plastičnije približim, za prijevoz tolikog tereta potrebno je, otprilike, 1500 šlepera. Ako uzmemo da je prosječni šleper dužine oko 15 metara, to vam dođe oko 22.5 km šlepera u koloni, kao od Vele Luke do Čare. Ta količina tereta i kamiona prošla je hrvatsku granicu, a da institucije ne primijete ništa? To mi hoćete reći? Preko istih tih granica izašli su Kutle, Mamić i Pavlek, a ušlo 37 tisuća tona smeća i nitko nema pojma? Gdje su sad profesionalni rođoljubi? Gdje su braniteljske udruge? Jeste li jednu čuli sa službenim priopćenjem? Gdje su šatori i plinske boce? Zar je najavljeno povećanje mirovina od jeseni dovoljno da kupi šutnju? Jeste li ubrali koji proglas na službenoj stranici HDZ Vela Luka, koji inače redovito i u proglasima i na Općinskom vijeću zdvaja nad Sitnicom i problemom skupljanja otpada u Luci? U Luci i u Lici; koliko farizejski različit pristup. Zaboga, govorimo o krškom tlu – koliko tog otrova je iscurilo u tlo, u rijeke, u podzemne vode? Koliko toga još ne znamo; koliko nam je prešućeno? Zašto sve mlađi ljudi obolijevaju od raka? Jedemo zatrovanu hranu iz uvoza jer smo vlastitu poljoprivredu ubili, pijemo zatrovanu vodu, udišemo zatrovani zrak, truju nas lažima vladajućih…gdje je tome kraj? Što se još treba dogoditi, koliko vam još puta moraju pljunuti posred lica da kažete – dosta je? Ne trebaju nam laži ministara, njihova lažna briga, lažni osmjesi i iskren prezir spram naroda. Ti ljudi su praznih glava i praznih duša u kojima nema ničega osim vlastita JA i vlastitih fotelja za koje su spremni prodati svakog.
Jednog dana, ljudi koji su uništili ovu zemlju na svaki način na koji se jedno društvo može uništiti, bit će vam spremni oprostiti. Vi njima nemojte, jer znali su što rade. (Ivan Plantić, ilustracija: Portal Slobodna Lika)