Listajući knjigu "Pali Velolučani u narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945" pred nama se nižu lica iz nekog drugog vremena. Njihove frizure, odjeća koju nose, sve je drukčije i pripada prošlosti. Sad već dalekoj. Prošle su 82 godine od Dana oslobođenja 1944. Jedan čitav život. Neka su lica nasmiješena i puna vedrine gledaju u budućnost, što god im ona nosila. Meni jedno od najdražih je lice Marina Vlašića Zeca, strojarskog tehničara kojega je toliko toga čekalo u životu. Uz ovu njegovu fotografiju prisjećam se i riječi učiteljice Tonke Zec koja je više od 60 godina čuvala pisma upućena njezinoj sestri, a njegovoj djevojci. Pričala mi je o sjajnom mladiću koji je svirao violinu i o jednoj svetoj ljubavi. O djevojci koja je čekala i čekala, i o pismima koja su bila zakopana u zemlju da ih ne pronađu talijanski karabinjeri. Nema više Marina, stradao je u paklu Sutjeske i nije dočekao Dan oslobođenja, nema više ni pisama. Učiteljica Zec ih je spalila pred smrt, zatvarajući jedan krug i noseći njihovu tajnu sa sobom u grob. Sakrila ih je od nas, današnjih generacija, koje smo toliko daleko od rata da to jednostavno ne bi razumjeli. Sakrila ih je od površne znatiželje suvremenog svijeta koji nema dovoljno vremena ni volje da zastane.
Većina lica u ovoj knjizi je ipak ozbiljna, kao da su svjesni težine trenutka u kojem žive i nesklone im sudbine. Neki opet kao da su zatečeni, a neki odsutni, negdje već daleko. Teško i tromo, ali i svečano se listaju ove fotografije nama sve manje poznatih ljudi. I kod poznatih nam imena možda ćemo uočiti kakvu poznatu obiteljsku crtu, ali to će biti više-manje sve. Vrijeme je zacijelilo rane i ožiljke roditelja, djece koja su izgubila očeve i majke, ali i ispralo emocije, specifične slike i priče. Sve je to postalo toliko daleko i nevažno. I ima nečeg oslobađajućeg u toj spoznaji i u želji današnjeg čovjeka da se okrene onom sutra. No, postoji nešto što nas i danas ipak veže i obvezuje da barem na trenutak zastanemo. Sloboda. Nagluha i ćorava, šepava, ali ipak sloboda.
Ne znam da li ste ikada imali osjećaj da ljudi na fotografijama i vas promatraju, da njihove nepomične oči ipak prodiru u vaše i da se, htjeli mi to ili ne, razvija neka čudnovata interakcija s prošlošću. Danas, s tolikom vremenskom distancom, možemo zbaciti okove patetike i ideološke isključivosti, i zagledati se u njihova lica kao ljudi. Čovjek pred čovjekom. I to će biti dovoljno. (Tonko Barčot)