Živimo u postčinjeničnom vremenu, dragi svi koji me još čitate, i to je neupitna činjenica; od zadnje moje kolumne izbio je jedan rat, afera u Skijaškom savezu, rast inflacije i vladajuće saborske većine pokazali su se čvrsto međusobno povezanima (sve je poskupilo, samo su ljudi sve jeftiniji), a uvaženi zastupnici pokazali su da ne znaju pokazati Iran na karti što ih, razumije se, ne priječi da vode učene rasprave o iranskoj krizi i otvaranju Hormuza. Neka vas to ne brine; Sabor ionako ne odlučuje ni o čemu bitnom, a hrvatska politika vodi se, uglavnom, u Bruxellesu. Međutim, sve do sad navedeno upućuje na, manje-više, jednoznačan zaključak - svjedočimo neviđenoj idiotizaciji politike.
Politiku se, znate i sami, obično naziva najstarijim zanatom na svijetu, međutim, sve do nedavno nekakvi kriteriji ipak su morali postojati. U antičkoj Grčkoj, primjerice, čak su i prostitutke, hetere, bile obrazovane; jedna od njih, Aspazija, postala je Periklova žena. Dvije i po tisuće godina kasnije, nešto što se odaziva na ime Josip Dabro biva potpredsjednik Vlade i drži štangu vladajućoj koaliciji, a medijski najeksponiraniji postolar u Hrvata, Stipo Mlinarić, u slobodno vrijeme i član parlamenta, naučava kako je Stjepana Radića ubio Gavrilo Princip; ono što moraju znati moji učenici, klinci od 14 godina, ne moraju znati ljudi koji odlučuju o vašoj egzistenciji. Mogao bih nabrajati dok se pakao ne zaledi - ministar Šušnjar koji vam poručuje da kruh doma kuhate ako vam je preskup u trgovini, Anušić koji ulazi u složene geopolitičke rasprave s predsjednikom Milanovićem iako je kineziolog po struci (ako je u petom desetljeću života konačno uspio diplomirati), i čitava divizija mediokriteta koji ne samo da ne znaju nego i ne znaju da ne znaju; Plenković se, naprosto, voli okružiti takvima jer među tom bukovinom može stršati kao gordi hrast intelekta i racija, što je njegovom egu biološki minimum. Puno se ovih dana u vojnim i obavještajnim krugovima govori o Vučićevim novim hipersoničnim projektilima, međutim, očigledna balvanizacija domaće politike veća je prijetnja po Hrvatsku od bilo kakve rakete; razara društvo i njegove strukture ubojitije od najubojitijih raketa.
Čudite se Zurovcu, Vuletiću ili Boški Ban što su tako besramno javno istaknuli cjenik?
Idite, molim vas; ta zar niste gledali Kuma? Kad vidite kako Michael Corleone kupuje senatore i kardinale po sitan kusur jasno vam biva da svaka roba nađe svog kupca, čak i tako kvarna kao menage a trois dvije rečenice prije.
Kakogod, kad je o banalizaciji politike riječ, dužnu pažnju svakako se treba posvetiti aktualnoj američkoj administraciji. Držali smo da od bivšeg predsjednika teško može beznadežnije i, naravno, bili u krivu. U jednom od prošlih tekstova obrazložio sam to na primjeru Europe; Stari kontinent nekad su vodili ljudi poput Metternicha, Bismarcka, Adenauera, Brandta, Kohla, da bi danas spao na Von der Layen i Kallas - moralna, duhovna i, nažalost, materijalna pauperizacija Europe više je nego očita. Očito je, međutim, još nešto - nekad je Amerika bila europska kolonija, dočim je danas obratno. Potpuno promašena europska politika prema Rusiji danas, nakon eskalacije sukoba na Bliskom istoku i drastičnog rasta cijena energenata život građanima Europe čini nepodnošljivo skupim, a stalno plašenje Europljana nekakvim baukom iz ruske stepe u direktnoj je koliziji s medijskim izvještajima prema kojima je Rusija slomljena i pred bankrotom; kad čitate portale stječe se dojam da će Putin udariti toliko zapadno da će okružiti planetu i sam sebe napasti s druge strane, u Sibiru. Naravno, ne tvrdim da je EU trebala podržati Putina ni agresiju na Ukrajinu, ali da je trebala prvenstveno voditi računa o interesima svojih građana, to apsolutno. Kome je u interesu potpuni prekid diplomatskih odnosa s Moskvom, kad, primjerice, Washington i Moskva cijelo vrijeme uredno komuniciraju, i to ne na razini otpravnika poslova? Pritom treba imati na umu još jednu činjenicu - istočni utjecaj silom se širio na ono što su smatrali svojom sferom utjecaja, na Poljsku, Mađarsku, Čehoslovačku, ali Rusija nikad nije napala Zapadnu Europu. S druge strane, Zapad je dva puta napadao Rusiju, i 1812. i 1941., i sjećamo se kako je završilo - prvi put Kutuzov je ušao u Pariz, a drugi put Žukov u Berlin. Uostalom, ako Rusija jest neprijatelj Europe, stara narodna mudrost prilično je jasna - prijatelja drži blizu, a neprijatelja još bliže. Dakle, uz pomaganje Ukrajini trebalo je razgovarati i s Rusijom (kako će usijana situacija deeskalirati ako su komunikacije prekinute); tek sad, kad je cijena te promašene politike Bruxellesa počela dolaziti na naplatu, Macron, čak i Merz, postali su bolno svjesni ovoga o čemu pišem.
Međutim, držim da je na stvari nešto drugo, što malo tko otvoreno komunicira, iako dosta njih razumije igru. Kako rekoh, dva put je Zapad kretao na Rusiju i dva puta gubio. Zato je sad pokušan drugi pristup - slanjem enormne financijske i vojne pomoći Kijevu pokušalo se Ukrajinu iskoristiti kao sredstvo iscrpljivanja Rusije, prvenstveno u financijskom smislu, ne bi li se izazvao njen raspad i, posljedično, "ostavinska rasprava" nad ruskim resursima, prijeko potrebnima europskoj, prvenstveno njemačkoj, industriji. Sjetite se da se velika carstva kroz povijest nikad nisu rušila izvana nego redovito iznutra; ta ni SSSR se nije raspao zbog vanjske prijetnje, nego zbog unutarnjih problema, ekonomskih na prvom mjestu.
Nije to nešto imanentno isključivo našem vremenu; temelje geopolitičkih teorija Hartlanda kao baze za globalnu dominaciju postavio je Halford John Mackinder još 1904., inspiriran radovima Kjellena i Ratzela, da bi ga nadopunio Spykman teorijom Rimlanda. U nas je o tome, primjerice, često govorio predsjednik Milanović, admiral Domazet Lošo ili prof. Slavko Kulić, uz podsmjeh velikih znalaca iz Banskih dvora (koji, sjetimo se, ne znaju ubicirati Iran na karti svijeta).
Ni s onu stranu Velike bare nije puno veselije; administracija predsjednika Trumpa, na poticaj iz Tel Aviva, pokrenula je jedan od (naj)besmislenijih ratova suvremenog doba. Iako, kako kaže Balašević, u ratu pobjednika nema, za pametnog čovjeka svaki rat je izgubljen, ratovi i destrukcija svojstveni su ljudskoj vrsti kao demokracija HDZ-u. Casus belli nije lako definirati, budući da kod prvog stanara Bijele kuće ono što jutros jest, uvečer nije; sva sila opinion makera i glasnogovornika često nije u stanju zaroniti u dubinu njegovih misli. Nakon junačka podviga u Venezueli, a prije kubanske epizode, junak našeg doba bacio se na Iran; zbog prijetnji Izraelu, zbog vjerskog režima ajatolaha, ljudskih prava ili zbog nafte, moguće da ni sam nije siguran. Daleko od toga da je iranski režim cvijeće, ali iranski režim unutarnja je stvar Irana i iranskog naroda; nijedan članak međunarodnog prava ne daje za pravo SAD-u da manirom kauboja upada u saloon i pravi reda u tuđoj kući.
Uostalom, zar u Izraelu nisu na vlasti vjerski fanatici? Što su, recite mi, Itamar Ben-Gvir, Israel Katz ili Gideon Saar? Zar se doza vjerskog fanatizma ne osjeća i u Washingtonu, gdje ministar obrane, Pete Hegseth, tijekom molitve u Pentagonu moli da nijedan metak ne promaši svoju žrtvu ili brani Križarske ratove dok na sastanku s pastorima jedna od njih Trumpa uspoređuje s Kristom? Protestantske denominacije Sjeverne Amerike često bivaju sklone militantnom kršćanstvu u duhu Eudesa de Lageryja (pape Urbana II., pokretača Prvog križarskog rata), ali po čemu je to suštinski i moralno ispravnije ili drugačije od teheranske teokracije?
Iranski režim ubija vlastiti narod?
Ubija, ali zadnji koji imaju pravo držati moralke na tu temu su Amerikanci obzirom na sudbinu Indijanaca ili crnih robova; uostalom, ovih dana svjedočili smo masovnim prosvjedima u Minneapolisu tijekom kojih su antiimigracijski agenti pucali po prosvjednicima.
Kako objasniti najavu brisanja s lica Zemlje čitave civilizacije ili povratka u kameno doba? Zar je to vokabular vođe "slobodnog svijeta"? Od koga i od čega je taj svijet slobodan, ako okreće glavu i pravi se da ne čuje i ne vidi?
Kako objasniti izraelsku zabranu latinskom patrijarhu Jeruzalema, kardinalu Pierbattisti Pizzaballi da na Cvijetnicu uđe u baziliku Kristova groba, što se nije dogodilo unazad nekoliko stoljeća? Sigurnosni razlozi?
Moguće, dopuštam, ali ipak je znakovito. Uopće, ako čitate Stari Zavjet puno toga saznajete o židovskoj povijesti, tradiciji, zakonima i običajnom pravu; kad usporedite izraelsku politiku danas lako možete uočiti sličnu dozu vjerske prepotencije, samodostatnost i netoleranciju unatoč protoku nekoliko tisućljeća. Kad je naša župa prošle godine organizirala hodočašće u Poljsku, u Varšavi sam u jednom trgovačkom centru o tome razgovarao s našom vodičkom; kako je specijalizirana za vjerska putovanja pitao sam je za iskustva iz Svete zemlje. Govorila mi je kako je ne jednom na vlastite oči doživjela bacanje Biblije na tlo od strane izraelske policije i zaštitara, uz neskriveno uživanje u tom činu. Ne, dragi moji, nisam antisemitskih uvjerenja - kao povjesničar svjestan sam jezivih zločina počinjenih nad Židovima u prošlosti, kao čovjek imam i razumijevanja i suosjećanja za njihove patnje i stradanja, ali ne prihvaćam današnju praksu da se svaka, pa i najblaža kritika ili propitivanje njihove politike automatizmom proglašava antisemitizmom. Konačno, činjenica je da je Netanyahu na međunarodnoj tjeralici zbog optužbe za ratni zločin kao i Putin.
Upravo tu, na ovom mjestu, ponovno ću kritičkom promišljanju podvrgnuti politički credo EU. Sveto Pismo nam svjedoči kako Krist za vrijeme svog hoda ovom suznom dolinom nije najviše šibao grešnike nego farizeje, a politika EU i zapadnih institucija prema agresijama i agresorima današnjice obična je farizejština. Uoči američkih predsjedničkih izbora gro europskih čelnika javno je podržavao Kamalu da bi, nakon objave rezultata, jedan po jedan odlazili u Washington na proskinezu i rukoljub Trumpu, što rječito govori o globalnim odnosima moći.
Zašto Bruxelles rusku agresiju na Ukrajinu i anglo-izraelsku agresiju na Iran ne tretira jednako? Čemu ta hipokrizija i dvostruki kriteriji? Iran razvija nuklearno oružje? A zašto to, po kojem kriteriju, neke države smiju imati nuklearno oružje, a druge ne smiju? Jedina zemlja ikad koja je bacila atomske bombe na civile pozvana je prosuđivati o tome? Nije li i agresija na Irak bila pravdana time da Saddam navodno razvija oružje za masovno uništenje, da bi se u konačnici pokazalo nešto sasvim drugo? Gdje je sad 19 paketa sankcija? Uostalom, nije li Merz nedavno javno izgovorio - Izrael odrađuje prljavi posao za nas? Tko smo to MI? Uz izuzetak Pedra Sancheza, Zorana Milanovića ili španjolskih zastupnica Podemosa malo tko u EU načinje ove teme. Da, Francuska, Italija ili Poljska odbile su poslati brodove u deblokadu Hormuza, ali to su više odluke nacionalnih država, a manje institucija Unije, iako cijenu ratnog besmisla Europa jako skupo plaća.
Nemalu cijenu plaćaju i Hrvati, ali pored ovakve Plenkovićeve Vlade nama drugih skrbnika i ne treba. Afera u Skijaškom savezu i činjenica kako je glavni vinovnik uredno zbrisao, ovaj put ne u Bosnu nego u Kazahstan (lako moguće i da je navrijeme upozoren) više od bilo koje presice vladajuće kleptokracije govori kako ova država (ne)funkcionira. O tome govori i Laura Covesi koja je ovih dana jasno upozorila kako je najveći otpor borbi protiv korupcije na razini EU upravo u Hrvatskoj, čime je izazvala onaj cinični smiješak premijera Plenkovića za koji nikad nisi siguran radi li se o smiješku, facijalnom grču ili mu je kamenčić upao u cipelu. Korupcije, razumije se, ima svuda, nije ona samo naš specifikum, ali u kulturnim zemljama kulturno se i krade, u rukavicama i sa smiješkom; domaći kokošari puno bi mogli naučiti iz, recimo, afere Pfizergate. U nas je, međutim, riječ o onoj primitivnoj, sirovoj pohlepi koja ne poznaje granica, koja je neutaživa i autodestruktivna, od Sanadera, Vidoševića do Gabi Žalac - imaš visoku funkciju, enormnu plaću, sve moguće privilegije, ali nije dovoljno.
Nikad nije dovoljno.
Ukradeš sto tisuća - zašto ne bi milijun?
Zamračiš 10 milijuna - hoćeš 50.
Opatinaš milijardu, ali daj mi deset milijardi.
Ako si tek na početku zavidne karijere i treba ti institucionalna podrška, tu je vladajuća stranka; stranka te prati od torbara-početnika do člana kabineta. Kad već glavni državni odvjetnik ne govori puno, svoje su ovih dana rekle institucije Unije - Hrvatska je među pet članica koje narušavaju vladavinu prava i klize u autokraciju. Ja bih rekao da ne klizimo nego grabimo preskačući po tri stepenice odjednom, ali dopuštam da je to samo moj osobni dojam.
Tek, jedno se pitam - kako to da je u nas kriminal tako organiziran i učinkovit, a država tako neorganizirana i neučinkovita; ta i jedno i drugo vode, uglavnom, isti ljudi? (Ivan Plantić)