Nema tome dugo, pojedinci iz redova HDZ Vela Luka u pobjedničkoj ognjici javno su me pitali kad će iduća kolumna, obećavajući kako će je s užitkom pročitati. Teško da bih sam ikad pomislio kako među njima ima mojih čitatelja, ali kao što je kratak put od velikih ateista do još većih vjernika, od velikih komunista do najvećih Hrvata, tako je valjda kratak i put od mojih kritičara do mojih čitatelja, a oni su taj put prošli grabeći po tri stepenice odjednom, već prema potrebama i interesima. U životu se, pisano je, treba zadovoljavati malim stvarima, a najmanje što ja mogu učiniti kako bih zadovoljio njihove sinapse i ganglije jest ponuditi svoje mišljenje o nedavnim parlamentarnim izborima i rezultatima istih, s aspekta nekoga tko te rezultate analizira više kao čovjek po definiciji nego po stranačkoj pripadnosti. Naime, i biračko tijelo očito je sviklo zadovoljavati se malim, pa su milostinja i mrvice bačene sa stola vladajućih bile dostatne za, po svemu sudeći, novi mandat u Banskim dvorima.
Nisam o izborima pisao netom po zatvaranju biračkih mjesta iz jednostavnog razloga - postoji, naime, relativni pobjednik izbora (onaj tko osvoji najviše mandata) i realni pobjednik izbora (onaj tko nakon izbora sastavlja Vladu) i između te dvije kategorije ne mora nužno stajati znak jednakosti; slučaj Donalda Tuska u Poljskoj to jasno dokazuje. U hrvatskom slučaju već u izbornoj noći jasno je bilo da će relativni pobjednik biti i realni; dok smo u stožeru SDP-a čekali rezultate jasno sam rekao da je festival gotov. Da, postojale su matematičke kombinacije da i lijeva koalicija sastavi Vladu, da ujedinjena oporba prva dođe do mitskih 76 ruku, ali zakoni hrvatskog političkog realiteta jasno su trasirali put vladajuće stranke na vrh, a Hrvatske s njima na vrhu na dno. Kako sam mogao biti tako siguran, pitate me? Hvala vam na tom pitanju; odgovorit ću. Stvar je vrlo jednostavna - Plenković i HDZ drže blagajnu (vlast) i onog trenutka kad su zgrabili najveći broj mandata bilo je jasno da će kupiti koliko im treba. Ljudi su kvarna roba i većina ima svoju cijenu, a HDZ nema ni skrupula ni moralnog orijentira, a ima čime kupovati; uostalom, mnogi su na jedvite jade prijahali u Sabor i sasvim sigurno nikome od njih ne ide se u nove izbore i mogućnost da drugi put ne prođu. Drugi razlog moje sigurnosti po pitanju mandatara jednako je jednostavan kao i prvi - da bi se srušilo HDZ, bilo je nužno zajedništvo svih ostalih; složniji bi, međutim, bili Zagorci na ostavinskoj raspravi nego ujedinjena oporba. Domovinski pokret nije htio s Možemo, Možemo nije htjelo s desnicom, Most nije htio ni sa kim... Uostalom recite mi, kakva bi to bila Vlada u kojoj bi sjedili, recimo, SDP i krajnja, rigidna desnica? O kojim to pitanjima bismo se mi dogovorili s Miletićem, Penavom i sličnima? Na kojim programskim načelima bismo surađivali? Koliki vijek trajanja bi imala vlast u kojoj bi participirali oni koji njeguju vrijednosti antifašizma i oni koji se otvoreno, bez skrivanja i stida, zalažu za revitalizaciju ustašluka, a kojoj vlasti bi zaštitni znak i ukras bio netko a la Hasanbegović? Čemu, za ime Božje, može nalikovati nešto čemu je Hasanbegović ukras? Bila bi to vlast samo radi vlasti, vlast po svaku cijenu, a cijena te cijene bila bi gubitak identiteta i ono što kolokvijalno nazivamo političkim prostituiranjem. Ne, dragi moji; kao što je rekao Ivica Račan u sličnoj situaciji, kad je mogao sklapati neprirodne saveze i juriti parlamentarnu većinu, ali to nije napravio - vlast, izbori se mogu izgubiti, ali obraz ne.
Govoreći o demokraciji, Platon je u svojoj "Državi" napisao: "Vidiš li, prijatelju, ona tri čobana? Tako dugo dok njih trojica mogu nadglasati Sokrata i mene, ja u demokraciju ne vjerujem." Art Spander definirao je demokraciju kao sustav u kojem svaki glasač ima priliku napraviti glupost, a stavove jednog i drugog možda je najbolje objedinio Churchill opisavši demokraciju riječima - demokracija je loš sustav, ali bolji, nažalost, ne postoji. Hrvatska je, na papiru i u teoriji, demokratsko društvo; koliko je ona stvarno takva, drugo je pitanje. I sam mitski utemeljitelj hrvatske države, Bismarck iz Velikog Trgovišća, bio je, mentalno i karakterno, dijete komunizma, a netko tko je veći dio života proveo kao komunist, teško u poznijoj dobi može postati istinski demokrat, kao što je i pokazao u vrijeme Zagrebačke krize; tko tvrdi drugačije, ne zna ništa ni o životu, ni o demokraciji. U istinski demokratskoj zemlji vladajuća stranka ne bi, poput karcinoma, metastazirala na sve pore i u sve institucije društva. U istinski demokratskoj zemlji bio bi uređen popis birača i ne bi se događalo da imamo više birača nego stanovnika. U istinski demokratskoj zemlji u najviše tijelo sudbene vlasti, Ustavni sud, dolazilo bi se temeljem stručnosti, a ne kumstava i stranačkih
bakanalija. Da bi Hrvatska postala takvom zemljom, nužno je promijeniti Izborni zakon, ukinuti d'Hondtov model koji odgovara onima koji su ga omogućili i zabraniti političko i javno djelovanje pojedincima i strankama koje su pravomoćno osuđene za kriminal. Da je sve to učinjeno, rezultati ovih izbora bili bi suštinski drugačiji, međutim, kako smo već naveli poviše, hrvatski narod pristaje zadovoljavati se malim, mrvicama, mizerijom, pa mu kojekakve moralne i karakterne mizerije i određuju budućnost, a ime prvog od njih, sinonima za narcisoidnost i egomanijački kompleks, u svim medijima zvoni kao katedrala; srednjovjekovnim riječnikom rečeno, to je 'danse macabre' jednog društva na umoru.
Pritom, od odgovornosti za rezultate izbora ne možemo amnestirati ni sami sebe, odnosno SDP; lagao bih i sebe i vas kad bih tvrdio drugačije. SDP je dva puta obnašao vlast na državnom nivou i dva puta imao je priliku mijenjati Izborni zakon, Zakon o radu, srediti popis birača, redefinirati biračko pravo dijaspore, srediti stanje u zdravstvu i mirovinskim fondovima i dva puta to nije učinio. Jednako tako, teme poput prava LGBT osoba ili klimatske promjene i otapanje ledenjaka na Grenlandu jesu važne teme i treba ih otvarati, ali to, naprosto, nisu teme na kojima ćete dobiti izbore u Hrvatskoj. Kao što čovjek treba lijevu i desnu ruku ili lijevu i desnu nogu, i država treba zdravu ljevicu i zdravu desnicu; kad već desnica u ovoj zemlji nije takva, nužno je da SDP bude stožerna lijeva stranka u Hrvatskoj. To, među ostalim, znači otvaranje pitanja odnosa prema kapitalu, radničkim pravima, bankama, poreznom opterećenju, pitanja koja se SDP ne smije bojati dovoditi u pitanje. Kapitalizam je, kratko i jasno, ovakav kakav je danas, najviši oblik robovlasništva i borba za radnička prava znači upravo to; o tome se ne može slati poruke iz saborskog foajea; budi uz te ljude na ulici, budi gladan i žedan s njima, budi s njima na vjetru, kiši i hladnoći ukoliko polažeš prava na njihove glasove. Desnica na razini EU ne postiže ovakve rezultate zbog smislenosti svojih politika nego zato jer je ljevica na razini EU zaboravila što znači biti ljevica. Posljedično, i Hrvatska je, nažalost, izabrala najdesniju Vladu unazad posljednjih nekoliko izbornih ciklusa; iza nas je festival demokracije, a ispred nas je, sudeći po sastavu buduće Vlade, malo više od pedeset nijansi crne. Narod navikao zadovoljavati se malim, upravo toliko će u iduće četiri godine i dobiti - manje od ništa. (Ivan Plantić, foto: Damjan Tadić Cropix)