Predragi, nalazimo se u najljepšem dijelu godine, svečarskom, blagdanskom, kad se obično svode računi i podvlači crta pod proteklih tristo šezdesetak dana; što smo bliže zimskom solsticiju, atmosfera biva nekako sve pozitivnija i toplija. U tom božićnom duhu pozitive i vedrine, ako analizi i retrospekciji podvrgnemo samo posljednjih nekoliko mjeseci, jasno nam biva kako su stvari u Hrvatskoj postavljene ukrivo, ali mi smo i apsurd doveli do apsurda. Pamtimo tako, primjerice, žderonje iz vladajuće stranke, koji su, nebaždareni kakvi već jesu, uspjeli kroz jednjak kanalizirati puste milijune iz europskih fondova (napamet mi pada, ne bez razloga, ex-ministrica Žalac i njeni lukulovski podvizi i apetiti), pamtimo avione Ratnog zrakoplovstva koji padaju češće nego Vlade u Nikaragvi, pri čemu su krivi svi osim resornog ministra; vokabulara na nivou tepsije i modnog izričaja na razini Gojka Šuška, ministar Jaglac pravo je cvijeće Plenkovićeve Vlade, ali to vam je, naprosto, tako - tko živi u tegli, njemu je poklopac nebo. Političkim zbivanjima godine na izmaku svakako treba pridodati i ulazak u Schengen, što je prvom egu Hrvatske koji vodi Vladu došlo kao naručeno da skrene pažnju s INA-e ili Fortenove, s galopirajuće inflacije i još jedne godine koju građani Banovine provode po kontejnerima. Sam kraj godine obilježen je i prosvjedom invalida i roditelja djece s teškoćama pred Vladom, a što je izvjesna istaknuta članica stranke na vlasti verbalizirala rijetko viđenim moždanim lupingom odlijepivši - ja sam na toplome s ministrom, a ova djeca su vani na studeni zahvaljujući svojim roditeljima?! Od vladajućih, koji u najvećoj većini djeluju kao da su i sami oduzeti od vrata prema gore, očekivao bi čovjek barem trunku one elementarne, temeljne ljudske empatije i humanosti, ali ni empatija ni humanost ne stanuju u Banskim dvorima; samo ego i opijenost prvim licem jednine. Sitni interesi i jednako takve duše ozbiljan su hendikep, ali nisu specifikum isključivo hrvatskih bogova i volova; po svemu sudeći i mlađahna potpredsjednica Europskog parlamenta, Eva Kaili, Božić bi mogla dočekati onkraj brave, a ne mogu se pteti dojmu da po briselskim uredima i hodnicima ima još materijala za aps. Ne poželi ništa tuđe - svi smrtni grijesi u tom su grijehu; lekcija koju mnogi, nažalost, nauče prekasno.
Godina na izmaku, međutim, ipak nije toliko mračna, dapače; radost i nadu Hrvatima su ipak probudili Vatreni svojim odličnim partiturama u Kataru (očekivano) i, pazite sad, radije sjednite - Sabor (sasvim neočekivano). Riječ je, razumije se, o obuci ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Nakon što je rečeno pitanje izazvalo poprilično disonantnih tonova diljem Europe (Austrija ili Mađarska, primjerice, s kojima smo četiri stoljeća bili u zajednici odbile su obuku na svom teritoriju), Stvoritelj svega vidljivog i nevidljivog odlučio je i Hrvatima pružiti priliku da pokažu jesu li suverena država ili protektorat Unije. Nakon što je Pantovčak rezolutno odbio izložiti Hrvatsku dodatnom riziku (nakon bacanja drona na Zagreb mislim da je prulično jasno o čemu je riječ), stvar se preselila u saborske klupe. Da je pritom bila riječ o silovanju Ustava jasno je i političkim analfabetima, ali Ustav je u nas ionako precijenjen; kad su još Ustav i zakoni trebali onima na vlasti? Danima uoči saborske rasprave nametao se narativ diktiran iz ureda premijera - svatko tko ne podrži prijedlog vladajućih unaprijed je predestiniran biti ruskim igračem, proruskom oporbom, kremljenkom, skupa s cijelom paletom epiteta kojima su se razbacivali ljuti bojovnici vladajuće garniture, pri čemu je, zlu ne trebalo, prednjačio i jedan geografski blizu Luci (doduše, budući da je potreban titl kad on govori dopuštam da sam ponešto i krivo razumio). Pozivalo se na pripadnost Hrvatske zapadnom civilizacijskom krugu, zaboravljajući pritom da su Hrvati bili zapad prije zapada (Trpimirova darovnica, Baščanska ploča, tri pisma u upotrebi u periodu srednjovjekovlja, Vinodolski zakonik, Misal po zakonu rimskog dvora, obrana zapada od osmanlija, antemurale christianitatis, nažalost, uvijek s pogrešne strane zida...), samo, i tada smo u Europi bili mali kao i danas, kad nas vode loši sluge još gorih gospodara. Ne treba imati provincijski mentalitet i patiti od kompleksa manje vrijednosti; uostalom, što bi o današnjoj EU rekli Matoš ili Krleža? Bitno je, međutim, što kaže premijer, a Njegovo je Apostolsko Visočanstvo, ne mogavši se othrvati vlastitoj skromnosti, među ostalim odlijepio i ovo - oni koji ne dignu ruku za obuku trebali bi se bojati?!
Davnih je dana Aurelije Augustin zaključio kako ljubav prema Bogu, dovedena do mržnje prema sebi i ovozemaljskome rađa nebesku državu, dok ljubav prema sebi, dovedena do mržnje prema Bogu rađa zemaljsku državu. Što je dovelo do toga da Hrvatska postane državom u kojoj izvršna vlast najnormalnije prijeti i vrši pritisak na izabrane narodne zastupnike, procijenite sami. Ako mene pitate, upravo ljubav prema samome sebi i svome JA, začinjena karijerističkim planovima i dodvoravanjem europskim filistrima, ali tko sam ja da o tome prosuđujem? Pritom se jasno želim odrediti prema meritumu stvari - Ukrajina u svakom slučaju jest žrtva jedne sulude agresije i treba joj pomoći. Hrvatska upravo to i radi od početka rata, jer je i sama bila u sličnoj situaciji, ali pomaže u okviru svojih mogućnosti. Mi nemamo globalni utjecaj niti možemo presudno utjecati na geopolitičke procese, ali napravili smo ono što smo mogli - svrstali smo se na stranu slabijeg, napadnutog, jasno se odredili prema ruskoj agresiji i pomažemo Ukrajini logistički i diplomatski maksimalno koliko možemo. Više od toga ne možemo; dosta su Hrvati ginuli za europske interese nauštrb vlastitih. Ne radi se tu ni o kakvom utjecaju Moskve, kako ovih dana lupeta ministar obrane, nego o činjenici da Sabor prvenstveno mora brinuti o hrvatskim interesima i hrvatskim građanima, a ne o premijerovoj europskoj karijeri. Dosta je toga da nam likovi koji su u životu progutali više samoglasnika nego janjetine dociraju o pravim stranama povijesti, o žrtvovanju ili hrvatstvu; imali su devedesetih prilike pokazati koliko vole ovu zemlju, pa su i pokazali, sa sigurne distance, iz Bruxellesa.
Upravo zato, ovo glasovanje u Saboru nešto je što u političkom smislu svakako obilježava 2022. Nakon dugo vremena parlament je napokon postupio državnički umjesto trgovački i donio jednu promišljenu odluku. Činjenica da vladajući u dva tjedna od rasprave do glasovanja nisu uspjeli (s)kupiti dovoljno žetoniziranih zastupnika za svoj prijedlog pokazuje da i politička prostitucija ima granica, čak i u Hrvatskoj. Istina, našlo se saborskih klubova, čak i prilično brojnih, koji su stali na stranu HDZ-a i pokazali da suštinski pripadaju istom političkom plemenu; ako bi od takvih u političkim kronikama ostalo išta više od fusnote bila bi to travestija. Na kraju krajeva, priznajte i sami da vam je milo vidjeti kako čovjek koji je sama sebe prometnuo u božanstvo, čiji duh lebdi ovom zemljom čak i u onim rijetkim trenucima kad je tijelo odsutno, prima onakvu šamarčinu u Saboru, onakav politički poraz i fijasko za kraj godine. Ako taj zvonki NO PASARAN pomogne da u ovo božično vrijeme napokon spozna što je to skromnost, bit će to višestruko korisno, i za njega i za Hrvatsku.
A vladajuća stranka? Za njih ne brinite; poput urinarne infekcije, i oni se uvijek vraćaju.
Ne vjerujete?
Pričekajte utorak i finalnu sjednicu Općinskog vijeća... (Ivan Plantić)