Sve sretne države nalik su jedna drugoj; svaka nesretna, nesretna je na svoj način. Ruskog majstora pera, evo, parafraziram, jer hrvatska država nesretna je na jedan osebujan način, civilizacijski i evolucijski raritet; ovako nešto ne pamti se još od dana kad su Adam i Eva bili protjerani s Gospodnjeg kolhoza. Narod kojem je Otac nebeski dao sve što je mogao, od smještaja, mora, ravnica, prirodnih bogatstava, vođen Ocem zemaljskim i njegovom domovinskom ekspoziturom s Trga žrtava fašizma u samo trideset je godina uspio dokazati koliko je ta investicija bila promašena. Sve ono od čega se živi (poljoprivreda, industrija, brodogradnja, školstvo) u Hrvatskoj je propalo, dok sve ono od čega se propada (kriminal, korupcija, nepotizam) živi i cvate. Hrvatska umire naočigled, u gospodarskom, političkom, ljudskom smislu; smrt je ovdje, naprosto, biološka činjenica i taj zadah raspadanja i truleži ne može se više ignorirati. Vladi koja već dugo pleše po ivici zakona umjesto da pleše u marici ovih je dana istekao rok trajanja; to vide svi, osim čovjeka koji je vodi.
Demokratski potentniji i pismeniji narod ne bi se doveo u ovu situaciju, ali Hrvati, nažalost, nisu narod nego nekretnina, kojoj u vlasničkom listu piše -HDZ, 1/1, a u teretnom listu mjesta više nema. Francuzi su nakon Revolucije, u doba vladavine žirondinske buržoazije govorili: "U vrijeme Robespierrea tekla je krv, ali bilo je kruha; danas, kad krv više ne teče nema ni kruha, a trebala bi teći, pa bi ga bilo." U Hrvatskoj ne bi trebala teći krv, ali trebala bi profunkcionirati pravna država, pa se ne bismo dovodili u situacije da ministre hapsi policija i da se u Remetincu formira Vlada u sjeni. Govorim vam, naravno, o bivšem ministru Horvatu, iako on sasvim sigurno nije zadnji. Ako pogledate hrvatsku Vladu, vidjet ćete skupinu ispodprosječnih individua, apsolutno nedoraslih poslu kojim se bave, ali nisu oni tražili taj posao - posao je našao njih. Odnosno, našao ih je premijer koji se panično boji okružiti boljima i sposobnima od sebe. Oni su njegov izbor za koji bi konačno trebao preuzeti odgovornost. Umjesto toga, dobili smo histerični ispad premijera na presici, koji oštrim pogledom i dignutim prstićem pokušava svom izgledu dati zastrašujuću notu. On i inače nastupa kao duhovni vođa svoje sekte - čim progovori, svi se počnu križati. Ovaj put to je bila neurotična tirada čovjeka kojem je neshvatljivo da policija i DORH njega ne onžbavještavaju o svojim potezima. U zemlji u kojoj je vladajuća stranka metastazirala na sve institucije to uistinu jest čudno; Plenkovićeva presica zorni je primjer onoga u što se Hrvatska pretvorila. Gdje to represivni aparat i državno odvjetništvo moraju polagati račune predsjedniku Vlade? U kojoj zemlji EU je to moguće? Za takvu izjavu se leti, za ovo pada Vlada na jen-dva. Zašto je ministar uhićen tako žurno, pita se premijer? Ja mislim da je uhićen prekasno, skupa s onima koje uhićenje tek čeka. Pitate se kad će Vlada napokon početi raditi svoj posao? Ja se pitam kad će ga napokon prestati raditi. Jer, sve granice su pređene; ovo je previše čak i za zemlju kojom vlada pravomoćno osuđena zločinačka organizacija.
Primjećujete li na njima ikakvo kajanje? Barem trag neke isprike? Zapažate li znakove neugode, srama, žaljenja? Može li se to očekivati od čovjeka koji bahato poručuje kako neće mijenjati ministre taman se cijela država postavila na trepavice, pa sutradan mora prihvatiti ostavku ministra? Ne, dragi moji - od čovjeka možete očekivati samo ono što je on sposoban dati. Čovjek koji robuje svom egu više od ovoga nije u stanju dati. Kad bi hrvatska država i pravna država stale u istu rečenicu, ova Vlada postala bi skupina pokajnika brzinom kojom se Gregor Samsa pretvorio u kukca; ovako su, nažalost, još uvijek samo crvi.
Uistinu, Hrvatska po mjeri Franje. Tuđmana ili Tahija - recite vi meni... (Ivan Plantić)