Zadnja su vremena, dragi moji, posljednji su dani, Apokalipsa kuca na vrata. Evo neki dan u Grazu, u srcu demokratske EU, na izborima pobijediše komunisti. U Engleskoj, domovini industrijske revolucije, prazne su trgovine, redovi na benzinskim crpkama, voze na par nepar; kao, napredniji od nas, a mi smo to gradivo apsolvirali još kasnih osamdesetih. Poljska, nakon što je obrstila fondove Europske unije, stidljivo poput djevca u bordelu, najavljuje mogući izlazak iz Unije. Iako se ni u čemu ne slažem s politikom Varšave, simpatično mi je gledati kako je zemlja bivšeg Istočnog bloka izmuzla milijarde od Zapada, sviklog da stoljećima muze sve oko sebe. Sve se, dakle, izokrenulo naopačke, što je i inače pouzdani znak skorog dolaska Strašnog suda.
Jedan je drugi sud, međutim, ovih dana otkrio svu strahotu posljednjih tridesetak godina hrvatske državnosti. Iako je Vječni sud ipak kudikamo ozbiljnija institucija nego hrvatsko pravosuđe, tog znamenitog 13. listopada 2021. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio pravomoćnu osuđujuću presudu protiv najhrvatskije i najkršćanskije od svih 166 ili koliko već stranaka je registrirano u zemlji Hrvata. Ono sto se dosad neslužbeno šuškalo po kuloarima, mesnicama i pijacama, što je bilo kristalno jasno i zadnjoj piljarici, napokon je institucionalizirano, potvrđeno i službeno - zemlju s 89% deklariranih katolika vodi zločinačka organizacija. Ajde to, još nekako; ta pisano je - pomozi si i Bog će ti pomoći, a prvaci HDZ-a drže se Svetog Pisma kao da su osobno napisali barem dva Evanđelja. Međutim, ispostavilo se kako ovo društvo vode notorni senilci i hlebinci - nitko od njih, zamislite to, ništa nije znao, slutio ni vidio. Iz svog naslonjača ja sam vidio sve, ali oni koji su bili prvi do Sanadera nisu vidjeli ništa?!
Možete li vi zamisliti taj šok i osupnutost, konsternaciju koja je zavladala na Trgu žrtava fašizma nakon objave presude? Ja ih vidim sasvim jasno kako sjede za stolom, u štofanim hlačama ispeglanima na crtu, naočala zataknutih na korijenu nosa, kako se međusobno gledaju i pitaju - no, kaj sad? Uslijedila su medijska obraćanja, konferencije, objašnjavanja koja nitko razumio nije. Blaženik iz nama susjedne općine, u ono vrijeme mali od bagaja, nosač, što li, tumačio je nešto kako ni sam nije znao što, zapravo, nosi. Doduše, njega je teško razumijeti i kad je najprisebniji, ali ja ga razumijem savršeno. Ma kome se to od vas nije desilo da vas žena šupira u trgovinu po tjesteninu ili ajvar, a vi kući u kesi donesete nešto sasvim deseto, recimo, par desetaka milijuna eura? Ta poznato je da njihovim ministrima podmeću mercedese po dvorištima i podvaljuju im poljoprivredno zemljište pod građevinsko na katastru. Uostalom, tko bi sve vjerovao
medijima; dobro je znano da su novinari u ovoj zemlji slobodni napisati štogod im se naredi.
Šalu na stranu (iako je ovo čemu svjedočimo zadnjih dana uistinu nastrano); ova je presuda demaskirala tlapnje o suverenosti i vladavini prava i opaučila hrvatsku javnost posred čela. Ubojice i varalice, to su Glembayevi, a ta glembajevština zaštitni je znak ovog društva isuviše dugo, a da bi se više mogla glava okretati ustranu i ignorirati zadah truleži i moralne degeneracije. Imenom i krimenom, još od vremena Franje i prvobitne akumulacije kapitala, preko kasnijih njihovih prvaka pa do jutros, priča je to o narodu koji je u trideset godina uspio upropastiti sve što je mogao, pa i više od toga. Grabež i otimačina vrhunac je dosegla u eri Ive Sanadera. Bio je genij i budala; kad se genij ugasio, procvjetala je budala. Pohlepa, ona iskonska, nezajažljiva pohlepa jednog čovjeka i jedne
stranke, glad za vlašću i ego koji probija stratosferu koštali su sve nas. Uostalom, i bogatstvo i siromaštvo imaju to zajedničko prokletstvo da čovjeka pretvaraju u roba, svako na svoj način. On kao rob svog karaktera, a 4 milijuna Hrvata kao njegovi i njihovi robovi ovih su dana doživjeli bolno otrežnjenje.
U svakoj iole normalnoj državi, nakon ovakve presude, osuđena stranka prestala bi biti ikakav politički faktor. Objašnjenja tipa nismo znali, nismo mislili, nismo htjeli, primjerenija klincima vrtićke dobi nego zrelim ljudima izazivala bi samo podsmijeh i porugu. Jeste, i znali ste, i mislili ste i htjeli ste; itekako ste htjeli, ali ste sami sebe prometnuli u božanstva hrvatskog političkog Panteona, uvjereni da se presuda poput ove u zemlji poput Hrvatske ne može donijeti, da ste nedodirljivi, da nikad nećete pasti, da ste propisno zabili slamku u krvotok države i da ćete dovijeka isisavati život iz nje dok ne postane anemična poput vas.
Sad, nakon pravorijeka, konačno se i javno može reći - vi ste, gospodo, sramota i ljaga na povijesti ovog naroda, ali teško to može pojmiti onaj tko srama nema. To je sve što mogu reći o vama, a ni toliko zaslužili niste. Ne cveta cveće ni u naše preduzeće, istina, ali učuvaj me Bože da ikad postanemo išta nalik vama.
Isprika? Hvala, ne treba. Za nju, uostalom, nemate ni snage ni obraza. (Ivan Plantić)