Predsjednički izbori su za nama; politički analitičari i komentatori izrekli su svoj pravorijek pa bi red bio da vam i ja podastrem svoje viđenje stvari - iz svog naslonjača ja sam vidio sve. Vidio sam tako, prije nego je ples i počeo, da Dragan (jer, da se ne lažemo, iako je bilo osam kandidata jasno je bilo otpočetka da je ovo ples za dvoje) pleše, kao i većina članova Hrvatske demokratske zajebnice, po taktovima voljenog vođe i da je otplesao svoje; vidjeli su to svi koji imaju naviku ili luksuz biti racionalni, vidjeli su to i u samom HDZ-u, samo nisu rekli Primorcu.
Jer, u njegovom životopisu stoji, među ostalim, da je bio ministar obrazovanja. Brojim 20 godina staža u obrazovnom sustavu i vjerujte mi kad vam kažem - ministri obrazovanja u Hrvatskoj mahom postaju ljudi bez ikakve političke težine, kao, štajaznam, veleposlanici u Nikaragvi ili Kazahstanu; bivaju pripušteni na neku funkciju, ali da, po mogućnosti, ne smetaju previše.
K tome, držao sam kako se nedokučivi Jahve jednom mora i Hrvatima smilovati, otvorivši im oči da napokon shvate, kad su kandidati vladajuće stranke u pitanju, da godinama daju sve onima koji nisu zaslužili ništa. Naprosto, netko tko egzistira od vlastita rada teško da može dati glas stranci koja egzistira od zastare i nedostatka dokaza; Plenkovićevim ministrima i dužnosnicima glave može doći jedino kolesterol ili Laura Covesi, za sve ostalo tu je Ivan Turudić.
Znamo, uostalom, tko godinama drma i kadrovira domaćim sudstvom ili tko vedri i oblači Ustavnim sudom; od pravosuđa priznajem jedino zepter. K tome, skepsa unutar samog HDZ-a glede njihova predsjedničkog kandidata, verbalizirana, primjerice, javnim istupom Andrije Hebranga, jasno je pokazivala da ni sami nisu zadovoljni Primorcem, ali tko se od njih smije suprotstaviti Njemu i ostati politički živ; šutnja je u vladajućoj stranci zlato, a znamo koliko oni vole zlato. Čast iznimkama; bilo je među članovima HDZ-a i takvih koji su postojano kano klisurine vjerovali u Primorca, recimo, dvoje lokalnih članova stranke iz susjednog Blata koji su mu uplatili više donacija nego kompletna Vlada skupa s premijerom (jesu li bili široke ruke zbog vjere u njega ili u svoju buduću karijeru procijenite sami, nema smisla da vam otkrivam baš sve).
Međutim, već sama činjenica da iz prvog ešalona stranke nitko od kapitalaca nije imao petlje izaći na megdan Milanoviću jasno otkriva mentalitet krda - HDZ će dobiti izbore kreiranjem izbornih jedinica sukladno svojim potrebama, izbornim inžinjeringom ili kupovanjem žetončića nakon izbora, ali kad je cijela Hrvatska jedna izborna jedinica i kad narod bira neposredno, tu su prilično kratki. Koliko su okratili najbolje ilustrira činjenica da se njihov kandidat na jedvite jade uspio ugurati u drugi krug (da je sve bilo riješeno u prvom državni proračun sačuvao bi nekoliko milijuna eura, a Dragan Primorac, koliko-toliko, obraz i dostojanstvo), dok je u drugom doživio fijasko kakav se ne pamti od kneza Trpimira do cara Drpim...,pardon, do naših dana jer nikad pobjednički kandidat u samostalnoj Hrvatskoj u drugom krugu nije ostvario bolji rezultat ni gubitnički lošiji rezultat. Doduše, nije jedini takav kandidat u zadnje vrijeme; nešto slično dogodilo se i na američkim predsjedničkim izborima, ali Amerima je ionako lakše izabrati predsjednika svima osim sebi.
Ako ćemo studiozno pristupiti analizi ovih izbora, moramo se zapitati kako je došlo do toga da Zoran Milanović gotovo plebiscitarnom podrškom građana započne drugi mandat. Kao što je i sam istaknuo u pobjedničkom govoru, nitko u Hrvatskoj realno nema podršku od 75%; radi se o tome da su građani uputili jasnu poruku Plenkoviću i njegovom ministrima, političkom (polu)svijetu koji je postao poznat iz nepoznatih razloga, da ovako dalje ne ide. U Hrvatskoj, naime, vlast od naroda prilično dugo već pravi budale, iako treba otvoreno priznati - narod je prvi počeo, kad je od ovakvih budala napravio vlast. Zbog takvih je budala, doduše, moja tipkovnica vrlo zahvalna, ali moj želudac pati, a propatili su dovoljno i građani koji su to jasno artikulirali u nedjelju 12. siječnja. O čemu vam pričam jasno vam biva ako ste pratili sučeljavanje uoči drugog kruga - onaj koji jest predsjednik ogolio je onog koji samo sanja da to postane kao zimsku živicu. Višekratno padanje na stručnom ispitu, članstvo i kandidatura na listi Partije u Splitu, lažiranje životopisa, lažno predstavljanje redovitom profesurom na američkom sveučilištu (a što je potom demantiralo i samo sveučilište), rješavanje stambenog pitanja po Splitu ranih devedesetih, prijateljstvo s genocidnim izraelskim režimom čiji čelnik je na tjeralici Međunarodnog suda pod optužbom za ratni zločin... Milanović se u debati poigravao s Primorcem, članom Generalskog zbora, veleumom, akademikom, wanabee nobelovcem, jer u politici, kao i u životu, možete biti ili igrač ili igračka, dok ubogi Primorac na kraju sučeljavanja više nije znao ni tko je ni što je.
Zato, vidite, su mu građani u nedjelju objasnili i tko je i što je i što nikada neće postati.
Isti ti građani, kako rekoh, rekli su dosta toga i aktualnom premijeru, međutim, iz onog što je premijer rekao njima razaznaje se kako se poruka birača nije baš primila.
Milanović je u svom pobjedničkom govoru pružio ruku suradnje, pače, zatražio od svojih pristaša veliki aplauz i za članove HDZ-a, što je sasvim logično obzirom koliko njih mu je dalo glas.
A što je pružio premijer?
Uobičajeno dociranje svisoka, odricanje bilo kakve osobne odgovornosti za poraz epskih razmjera, optuživanje građana da nisu kadri pojmiti sva dobročinstva i benefite koje uživaju zahvaljujući njemu, uspoređivanje 1.2 milijuna birača koji su dali glas Milanoviću s golubovima; samo je falilo da ih, po uzoru na Tuđmana, nazove stokom sitnog zuba, ali ono što nije izgovorio vjerojatno je mislio. Poruku je imao i za članove vlastite stranke koji su čestitali Milanoviću - neka se usklade sa službenim stavom stranke (čitaj, sa mnom jer stranka, to sam ja).
Stara kineska poslovica kaže - vladati sobom, najveća je vlast. Čovjek koji nije u stanju vladati sobom i svojim egom možda može, po vlastitim riječima, kako hoće, ali sigurno neće dokle hoće; vjerojatno ga je zato toliko izbezumilo novinarsko pitanje o Sanaderu.
Poruku građana, očito, shvatio nije; red bi bio da mu ponovimo što smo željeli reći, ovaj put glasnije.
Ima li bolje prilike za to od lokalnih izbora? (Ivan Plantić)