Oni koji me redovito čitaju znaju da gotovo nikad ne reagiram na prvu; moji tekstovi, u pravilu, odleže nekoliko dana u lužini razuma prije nego budu ponuđeni vama na čitanje jer jutro je pametnije od večeri. Ni ovaj nije iznimka - nekoliko dana promišljao sam kako verbalizirati, kako kontekstualizirati najveću aferu u modernoj povijesti hrvatskog zdravstva i nakon rečenih nekoliko dana osjećaj gađenja, gnušanja i prezira jednako je intenzivan kao i prvog dana; pišući novu kolumnu morao sam začepiti nos i suspregnuti nakon za povraćanjem jer od najfriškije koruptivne eskapade vladajuće stranke svakom čestitom čovjeku želudac centrifugira na najjače. Možda bi oportunije za mene bilo da šutim, vjerojatno bih bolje prošao u životu jer šutnja je u Hrvata zlato; danas, kad raste cijena zlata, raste i cijena šutnje. Međutim, netko u ovom društvu napokon mora početi govoriti istinu; cijenu šutnje, one servilne, kastorske šutnje i okretanja glave plaćamo već 30 godina.
Što je istina, utvrdit će istraga i ja se toplo nadam da njome neće rukovoditi hdz-ov dečko, u slobodno vrijeme glavni državni odvjetnik, već EPPO i Laura Covesi; nakon što je zatvorila pola rumunjske Vlade, red je da zatvori i ostatak Plenkovićeve koji još uvijek hoda po ivici zakona umjesto da sjedi u marici. No, i ovo što je do sad izašlo u javnost u svakoj iole normalnoj zemlji bilo bi i više nego dovoljno za momentalni pad Vlade, ali u svakoj zemlji koja odgovara tom opisu stranka s pravomoćnom sudskom presudom odavna bi bila s onu stranu zakona, zabranjena.
Ne vjerujete? Pitajte prijatelja Gugleta što kaže o Craxiju i aferi "Mani pulite" u Italiji, pa razmislite još jednom. Jer, za razliku od inače, ne govorimo o nekoj od uobičajenih, svakodnevnih afera HDZ-a; ovaj put riječ je o sistematskom ubijanju javnog zdravstva i pogodovanju privatnom poduzetništvu u medicini koje je meni, iskreno da vam kažem, odiozno. Medicina je jedno od najhumanijih zvanja, koje, valjda, za cilj ima pomoći ljudima onda kad im je najteže u životu, kad su bolesni, slabi, ranjivi, uplašeni; cilj nije i ne bi smio biti profit i trpanje nečijih džepova, zarada na tuđoj bolesti i nesreći. Kad, međutim, u tome sudjeluje ministar zdravstva i cvijet hrvatskog liječništva, to samo pokazuje koliko je zdravstvo ove zemlje bolesno i koliko smo, kao društvo, dotakli dno.
Zašto plaćamo zdravstveno osiguranje ako ionako za svaki ozbiljniji bolnički pregled ili pretrage suptilno bivamo upućeni u privatne klinike? Zato, vidite, jer dno iz moje prethodne rečenice u nas redovito dođe na vrh i određuje pravila igre; zato jer se, više ili manje neuvijeno, gura privatizacija zdravstva, a znamo kako to biva kad HDZ privatizira – kad likovi koji egzistiraju od nedostatka dokaza ili zastare, koji okreću tešku lovu i lake curice, upravljaju javnim novcem budite sigurni da je to recept za katastrofu.
Da ne bude zabune, nije tu riječ samo o zdravstvu. Ja radim u školstvu i susrećem se s istim gadarijama - i čuvena Škola za život, i još čuvenija cjelodnevna nastava, taj pedagoški zločin nad zločinima, u suštini je samo grabež europskog novca, zbog čega je svojedobno izvjesna pomoćnica ministrice morala podnijeti ostavku. Navlaš ista je stvar i u poljoprivredi s poticajima iz EU, zbog čega je pao notorni Tolušić, a ništa bolje nije ni u kulturi, zbog čega se sve češće štuca Nini Obuljen. Koji god segment društva spomenete, koje god ministarstvo, resor po vašem izboru, nećete pogriješiti - tu nevinih i čistih nema.
Kad je plitak mozak uvaljen u duboku fotelju, to obično ima rok trajanja. Manimo za tren ražalovanog ministra zdravstva; uzmite za primjer bilo kojeg ministra Plenkovićevog kabineta - koji od njih vam ulijeva povjerenje? Koji djeluje stručno i uvjerljivo?
Svi oni postali su poznati iz nepoznatih razloga jer vladajuća je stranka naprosto Eldorado za one ograničenih kapaciteta i neograničenih ambicija. Zašto se premijer okružio očiglednim mediokritetima i ljudima bez moralne busole? Razlog je vrlo jednostavan - samo među takvima narcisoidni egomanijak poput njega može djelovati superiorno, kao gordi hrast intelekta i erudicije, okružen prostom bukovinom. Osim toga, takvi slušaju i ne postavljaju neugodna pitanja. Ako pogledamo malo šire, kakav poluproizvod domaće politike podupire njegovu Vladu? Domovinski pokret, stranka autentičnih diploma i jednako takvog domoljublja, kojekakvi Hrebaci koji, raskinuvši sve državno-pravne sveze sa zdravim razumom i osjećajem za ukus, skupa s užom i širom familijom ne dobacuju dalje od statističke pogreške ili neka od xy frakcija i verzija pravaša koje se, kao i bakterije, umnažaju dijeljenjem?
Ideja politike nešto je sasvim drugo, ali velike ideje ne mogu stati u sitne duše; ta ni ocean ne stane u jezero. Sjetite se, recimo, XIX. stoljeća, kad su u Saboru sjedile veličine poput Mažuranića, Sakcinskog, Račkog, Strossmayera, Starčevića i usporedite ih s današnjom saborskom većinom, sa Zekanovićem ili Đakićem? Ondašnje rasprave, iz čije svake rečenice možete napisat doktorat i današnje rasprave, na osnovu kojih možete napisati jedino uputnicu za zatvoreni odjel? Toliko je, vidite, Hrvatska evolucijski nazadovala, blagoslovljena s ta tri slova - H, D i Z.
No, vratimo se još časkom na Vilija. Njegova zlehuda i čemerna sudba dala mi je za misliti - kakav je to čovjek? Uistinu, jeste li se ikad zapitali kakvi su to ljudi prvaci hrvatske demokratske zajebnice? Postao si ministar. Svakodnevno si u medijima. Imaš slavu, moć, utjecaj. Imaš, za hrvatske prilike, ogromnu plaću, hrpu povlastica, službenog vozača i sve ostalo što ti plaća ovaj napaćeni narod.
I nije dosta.
Nikad nije dosta.
Zamračiš milijun - malo je; zašto ne bi dva? Ukucneš 10 milijuna i nisi zadovoljan dok ne ubodeš 20. Jamiš 500 milijuna, ali, što znači kad možeš milijardu? Pao je Sanader, palo je 30-ak ministara u Vladi Plenkovića, pao je Beroš, jer nisu naučili elementarno - vladati sobom najveća je vlast. Zamislite vi to prokletstvo u čovjeku kojem nikad nije dovoljno, koji nikad nije zadovoljan, koji, ma koliko da stekne, hlepi za još... I bogatstvo i siromaštvo imaju tu zajedničku crtu da od čovjeka prave roba, svako na svoj način.
Pisano je - ne primate jer ne ištete. Ištete, ali ne primate jer rđavo ištete. Istina, oni ne ištu; oni sami grabe i zbog tog grabeža padaju. U životu možete birati - ono što je ispravno ili ono što je lako; ono što je ispravno nikad nije lako. Koliko često ste na sjednicama Općinskog vijeća čuli da mi njihovi vijećnici predbacuju da sam preoštar prema njima, da mrzim HDZ? Ne, dragi moji, ja ne mrzim HDZ; trudim se živjeti tako da ne mrzim nikoga. Ja ih naprosto žalim. (Ivan Plantić)
