Svaki pravi kolumnist mora držati do svojih čitatelja, a ja, evo, priznajem, raskajan - malo sam vas, dragi moji, zapostavio ovih dana. Od zadnjeg teksta, krajem srpnja, do danas izbio je novi rat, u Izraelu, dva friška Plenkovićeva ministra su u procesu opoziva u Saboru, inflacija raste geometrijskom progresijom, a otvaranje luškog pomorsko-putničkog terminala odgođeno je još jednom, do izborne godine; ako je išta ostalo isto i nepromijenjeno, to su enciklopedijski i vizionarski referati istaknutih grla naše luške opozicije na sjednicama Općinskog vijeća. Dapače, oni i ne nastupaju kao vijećnici nego kao duhovni oci, kao gurui - čim izađu za govornicu, ljudi se počnu križati. Stvari se, dakle, odvijaju svojim tokom, svijet nezaustavljivo srlja u ambis grabeći po tri stepenice odjednom i zato je dobro, priznat ćete, da Hrvatska, vođena očinskom figurom Voljenog, Izvrsnog ili kojeg već vođe iz Banskih dvora, stoji na mjestu ili čak vozi u rikverc, ovisno o kutu gledanja.
Od kad ste me zadnji put čitali kreiran je, dakle, novi neuralgični nukleus, izbio je novi rat, a naše vodstvo je, iako ga se rat baš nikako ne tiče niti ga itko išta pita, požurilo zauzeti stranu i objaviti urbi et orbi svoje prijeko potrebno očitovanje. Pritom je "naša" strana zauzeta naglašeno nekritički, jednodimenzionalno, uz poslovičnu dozu prezira spram Bliskog istoka i arapskog svijeta, tipičnog za europocentrično poimanje svijeta. Zaboravlja se pritom, ako se uopće i znalo, da je civilizacija stvorena na istoku, ne na zapadu, i da je arapski kulturni krug dao svijetu, primjerice, arapske brojke, javnu rasvjetu, prve bolnice, prva sveučilišta (Al Karaouine, osnovano 859., a na čelu mu je bila jedna žena, Fatima al Fihri, Al Azhar u Kairu, osnovano 970., Al Nizamiyya u Bagdadu, osnovano 1065., na kojem se studiralo besplatno, u vrijeme dok je europski zapad bio mahom nepismen). Neću se, međutim, vraćati u povijest, iako Hrvati toliko vole povijest da i žive u njoj; bolest povijesti postala je naša kolektivna povijest bolesti. Promotrimo, dakle, stvar s današnjeg aspekta - naravno da mi ne pada napamet tvrditi da je hrvatska Vlada trebala podržati suludi i teroristički napad Hamasa na Izrael, ali između Hamasa i palestinskog naroda ne stoji znak jednakosti, a bjanko podrška Izraelu poprilično je kompromitirana nekim potezima njihovih vlasti. O tome bi, međutim, promišljala država koja ima neovisnu vanjsku politiku, a mi se u takve, nažalost, ne ubrajamo. Upravo suprotno, kad vidim hrvatskog ministra vanjskih poslova uviđam da je tako vjerojatno najbolje.
Kad smo, dakle, kod tih, kako ste ono rekli, ministara Plenkovićeve Vlade, za kontinuitet skandala pobrinuli su se, uz notornog Banožića i njegovu kupusaru koja bi se, eventualno, u najoptimističnijoj varijanti mogla nazvati kompilacijom, a ne knjigom (razumije se da aktualni ministri ne prepisuju budući da djeluju kao da se ne znaju ni potpisati, a kamoli nešto prepisati), dvoje ništa manje na zlu glasu od njega - ministar vanjskih poslova i ministrica poljoprivrede. Prvi je, osim što danima nije kadar preko svog ministarstva organizirati evakuaciju hrvatskih državljana iz Izraela, u imovinskoj kartici zatajio kojih dva i kusur milijuna eura od Agroproteinke koju je njegov otac privatizirao, kako i dolikuje hdz-ovcu, dok ova druga pauperizira slavonske seljake uništavanjem svinjogojstva i stočnog fonda. Što da vam kažem - u visoku politiku ionako se ide iz niskih pobuda; o moralu docira polusvijet koji moral ne bi prepoznao ni da mu sto kila morala padne na glavu. Likovi koji subotom uvečer slušaju barsku opajdaru, a nedjeljom ujutro mezzosopranistice iz crkvenog zbora, farizeji i licemjeri, bitange i fukara postali su hrvatska krema, kamen temeljac establishmenta. Društvo je postalo toliko lažno da (ne)ljudima, zapravo, smeta istina, a istina je da se HDZ i slična fauna ni ne trudi prikriti svoje afere; otvoreno vam se smiju u lice jer HDZ i hrvatsko pravosuđe u braku su iz interesa sklopljenom odavna, ali danas se najviše vole, a svoju vezu najmanje skrivaju. Naprosto, nama se desio HDZ, baš kao što se čovjeku desi prometni udes, bankrot, moždani udar - nesreća od koje ostaju trajne posljedice. Pritom HDZ, naravno, nije naziv stranke nego zbirna imenica, sublimacija svih tragedija koje su nas dokačile. U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno, to kao da je prokletstvo današnjeg vremena kad je čovjek s velikim Č ionako arhaizam, ugrožena vrsta.
Kad smo, međutim, kod arhaizama, kauzalitet činjenica, umijeće argumentacije i elementarna logika kao da ne stanuju u predstavničkom tijelu Vele Luke. Sjednice i rasprave ljudi koji predstavljaju ovo mjesto na granici su probavljivosti; kad sluša izlaganja naše luške opozicije, čovjek stječe dojam kao da sluša, da prostite, pornić na radiju - stalno ima dojam da nešto fali. Kakve ideje cirkuliraju tim kičmenim stupovima ostaje nedokučivi misterij, ali u izlaganju vijećnika iz kvote HDZ-a dominiraju dvije teme - poduzetništvo i poduzetnička zona, odnosno demografija. I jedna i druga izuzetno su važne za Luku, osjetljive, i upravo stoga zahtijevaju studiozan pristup, a ne populističko lamentiranje lišeno osnovne argumentacije. Da, poduzetništvo jest ključ napretka i života našeg mjesta i da, poduzetničku zonu treba čim prije staviti u funkciju, međutim, navedena problematika ne može se promatrati bez geneze nastanka problema, a ona ne datira od danas. Svi se vi sjećate Luke kakva je bila nekad, bolje nego ja; ja tad nisam ni živio ovdje ni bio općinski vijećnik, ali razgovaram s ljudima i slušam o tome; uostalom, industrijska arhitektura Vele Luke jasno govori o nekadašnjim pogonima, gospodarskoj propulzivnosti i stupnju zaposlenosti. Svi oni pogoni koji su danas luške ruševine ili su prenamijenjeni svjedoče o vremenu kad je Vela Luka bila ekonomski najjače mjesto na hrvatskim otocima.
Što se onda dogodilo devedesetih?
Kako je počela ta luška via dolorosa?
Kakvi ljudi su preuzeli upravljanje tim pogonima?
Tko im je to omogućio?
Zašto su sve te tvornice nekad mogle raditi, proizvoditi, izvoziti, prehranjivati Luku, da bi onda naprasno prestale to moći?
Zašto je Vela Luka od industrijske i proizvodne spala na mijenjanje plahti ljeti?
Mogu li se ti trendovi promijeniti u jednom mandatu?
Demografija, pak, bolna je točka Hrvatske u kompletu, osobito ruralnih i otočkih sredina. Analizirati demografsku krvnu sliku Vele Luke, a ne uzeti u obzir situaciju na državnom nivou neozbiljno je, baš kao što je neozbiljna bila rasprava kolege iz opozicijske kvote koji mi je na jednoj od sjednica Vijeća replicirao primjerom sjeverozapadne Hrvatske i Istre koje bilježe manju stopu prirodnog pada stanovništva, pa se ugrizao za jezik shvativši da u tim krajevima stranka čije boje brani ne može ni blizu vlasti. Uopće, senilizacija i prirodni pad stanovništva veliki su, ogroman problem gotovo cijele EU, dakle, jednog od najrazvijenijih dijelova svijeta, što obezvređuje tezu opozicijskih kolega kako gospodarski rast automatizmom generira i porast broja stanovnika i veću stopu nataliteta. Cijeli razvijeni svijet suočava se s ovim problemom i ne uspijeva ga riješiti, osim djelomično dozvoljavanjem dolaska migranata, što, međutim, otvara niz drugih problema, a što stvara velike teškoće s održivošću mirovinskih sustava, dok naša tako vokalna opozicija zdvaja kako jedna Vela Luka, s proračunom od par milijuna eura, ima demografski deficit. Uopće, trendovi i način života se primijenio, mladi ljudi kasnije stupaju u brak, malo koja obitelj danas ima više od dvoje-troje djece, a što, posljedično dovodi do demografskog sloma, zbog čega je Luka u međupopisnom razdoblju izgubila tisuću stanovnika. Međutim, i u takvim okolnostima radi se na ovom problemu, od sufinanciranja medicinski potpomognute oplodnje, sportskih i drugih udruga koje okupljaju mlade, pomoći pri kupnji školskog pribora, poticanju upisa srednje škole...
Može li i mora više i bolje?
Apsolutno.
Međutim, stvari treba nazvati pravim imenom i postaviti u realne okvire, te razdijeliti žito od kukolja, odnosno one koji rade i imaju odgovornost za rješavanje ovih problema od onih koji hlade jezik kritizirajući kritike radi.
Upravo zato, govorim i pišem, lajao sam i opet ću, sve dok istina ne nađe svoj put.
Amen. (Ivan Plantić)