U Navarri se umiralo od srama; barem je tako pjevao Federico Garcia Lorca, dok ga nisu ubili Francovi fašisti u pokušaju da ubiju istinu. Od čega se u Hrvatskoj umire, ne znam; možda je bolje pitanje od čega se u Hrvatskoj živi, ali od srama se ne umire sasvim sigurno. Prvi ego Banskih dvora, njegova svita, njegov kabinet, njegovi sitni stranački gaulajteri i provincijski kabadahije s plavom iskaznicom u novčaniku i knjižicom Saveza komunista negdje po škafetinu srama nemaju, za sram ne znaju i sram im je nepoznata kategorija; u susretu s njima i sram bi vjerojatno pocrvenio od srama. U državi poput Hrvatske (polu)svijetu poput njih vjerojatno ništa osim kolesterola ne može doći glave i toga su savršeno svjesni.
Ubojice i varalice, to su Glembajevi; koliko suvremen i svevremenski je taj Krležin vapaj kad opisuje političku i ekonomsku elitu jednog prošlog vremena; srećom po njega, nije doživio elite ove zemlje danas. Nesrećom po nas, Hrvatska ih je doživjela, a hoće li ih preživjeti, teško je pitanje; kao što sam rekao na jednoj od prošlih sjednica Općinskog vijeća, gdje HDZ stane, tu trava ne raste, tu nema budućnosti ni nade. Ako vam to do sad još nije bilo jasno, rano ljeto ljeta Gospodnjeg 2023. obeskrijepilo je i one najoptimističnije da prestanu čepiti nos i okretati glavu od zadaha truleži i afera koji se u koncentričnim krugovima širi s Trga žrtava fašizma.
Govorim vam, razumije se, o svemu onome čemu smo svjedočili i još svjedočimo ovo ljeto, kao živi svjedoci zločina, jer oni koji će jednog dana čitati iz sudskih spisa i pravorijeka vjerojatno se neće moći načuditi, ne zlu koje vlada ovom zemljom, nego narodu koji mu to omogućuje. Neviđeni skandal s plinskom aferom, pljačka upravo grotesknih razmjera i najduži štrajk u suvremenoj hrvatskoj povijesti obilježili su dane za nama. Bilo je tu, dakako, još skandala i skandalčića, od sumnje kako je ražalovana ministrica Gabrijela pogodovala Autotransu u povlačenju milijunskih sredstava iz proračuna, akademske karijere ministra Banožića, nakon čijeg svakog javnog nastupa razvidno biva kako je predodređen barem za člana HAZU, ili superoluje nad Zagrebom, prilikom koje je potpuno zakazao sustav uzbunjivanja građana, plaćen kojih osam i nešto sitno milijuna istih tih građana, ali to su sitnice na koje su Hrvati oguglali kao magarac na batine, a zbog kojih, recimo, u Francuskoj budu milijuni na ulicama i građanski rat na stand by. Hrvati su, kako smo rekli, neusporedivo tolerantniji na pljačku; daj im nogomet, pivo, sise i guzice, ne zamaraj ih ničim dubljim od dekoltea Lidije Bačić i oprostit će ti doslovno sve; zamislite onda razmjere otimačine kad je u takvoj Hrvatskoj, i to usred ljeta, prvi puta u političkoj povijesti predsjednik države sazvao izvanrednu sjednicu parlamenta s navedene dvije točke dnevnog reda. Iz svog naslonjača ja sasvim jasno mogu vidjeti Jandrokovića, koji je par dana ranije cinički poručivao kako neće sazvati izvanrednu sjednicu, kako guta knedle i ipak je saziva, ili veleuvažene HDZ-ove sabornike kako spremaju kupaće gaće i iz ormara izvlače štofane hlače, ispeglane na crtu, dok se trude zavidati kravatu ispod podbratka. Sama sjednica ko sjednica, toliko puta već viđeni festival prostakluka, primitivizma i mizoginije; na desnom boku sabornice, naprosto, sjede ljudi koje je poslušnost dovela u Sabor i koji će braniti baš svaku gadost zločinačke organizacije. Sitne duše i krupni kapital loša su kombinacija koja rađa rđavim plodovima; likovi iz sjene, oni koji okreću tešku lovu i lake curice, kupuju takve po sitan kusur. Kad se već prodaju, da se barem prodaju po tržišnoj cijeni, a ne za sitniš, ali onima koji žive u tegli i poklopac djeluje kao nebo. Veliki Krleža kao da je baš takve imao u vidu kad je zapitao – kakvo je to prokletstvo da se ne možete oteti opanku, tom cincarskom mentalitetu, toj bolesti zgrtanja na krvi vlastitog naroda? Pošto ste prodali sve ono što ljude čini ljudima da bi postali takvi neljudi? Dragi moji, nesposobni su sposobni sposobne učiniti nesposobnima i zato se ta pošast neznanja, nesposobnosti, nedoraslosti, nemogućnosti othrvati se onim najnižim, animalističkim porivima, s onih najviših razina vlasti širi na cijelo društvo; vladajuća stranka kancerogeno je tkivo ove države, i to kancerogeno tkivo metastaziralo je na sve pore i sastavnice hrvatske države, gušeći je svojim rođoljubnim zagrljajem. Ako ste gledali izvanrednu sjednicu, ako ste pratili izjave vladajućih ovih dana, jeste li čuli makar ijednu ispriku? Jeste li ubrali makar minimalno žaljenje? Jeste li primjetili da je ikome od tih štetočina neugodno, da su spustili pogled?
Niste, jer oni su za to nesposobni; interesi, a ne osjećaji, pa makar srama, upravljaju njima i njihovim jalovim, ispraznim, promašenim egzistencijama. Jeste li, prateći sjednicu Općinskog vijeća, ikada, ma i jedan jedini put, osjetili da je lokalnu velolušku ekspozituru zločinačke sram, da je njihovim vijećnicima neugodno zbog svega? Kad govore o poduzetničkoj zoni, ali šute o tome tko je uništio lušku industriju i gospodarstvo? Kad dociraju o prometnoj gužvi u Luci, ali šute o tome zašto Sjeverna zaobilaznica, koja je u domeni županije, još nije u funkciji? Sav njihov politički credo, sva politička filozofija HDZ-a suštinski se može sažeti u jednu jedinu rečenicu, koju je verbalizirao Bismarck iz Velikog Trgovišća, mitski utemeljitelj HDZ-a: “Imamo Hrvatsku!”
Jer, oni, upravo oni, imaju Hrvatsku. Imaju Hrvatsku jednako kao što je stari Ford imao tvornice s radnicima, Zrinski feude s kmetovima ili Ramzes piramide s robovima (paralela preuzeta s jednog portala ovih dana, op.a.); sitne duše i krupni interesi, ogromna ambicija, a nikakvi kapaciteti – puno je nepoznanica u toj jednadžbi.
A narod?
Narod ima upravo onakvu vlast kakvu i zaslužuje. Uistinu, teško je reći zaslužuje li više HDZ Hrvate, ili Hrvati HDZ... (Ivan Plantić)
