Davnih dana XVIII. stoljeća Denis Diderot, analizirajući društvene procese, rekao je: "Ima ljudi koji od svog bogatstva nemaju ništa osim straha da će ga izgubiti." Budući da je onih dana feudalizam još bio živ, kao i feudalno zakonodavstvo, duh vremena u kojem su politička prava uživali isključivo odabrani po imovinskom cenzusu možda je najvjernije dočarao jedan od najimućnijih ljudi prosvjetiteljske Francuske, vojvoda de Castries, koji je, govoreći o jednom od najumnijih ljudi iste te prosvjetiteljske Francuske, D'Alambertu, izjavio: "Taj želi o svemu rasuđivati, a nema ni tisuću talira prihoda."
Nekoliko stoljeća kasnije, polovicom 2023., u zemlji Hrvata nije se promijenilo mnogo. Feudalizam, formalno ukinut od bana Jelačića još 25. travnja 1848., vladajuća stranka rehabilitirala je i učinila življim nego ikad, princip 'cuius regio, eius religio' modificiran je za domaće potrebe, politička vlast u rukama je ljudi koji su sredstva stekli prvobitnom akumulacijom kapitala u ostavinskim društvenim raspravama devedesetih; još samo fali da se vrate kuga i kolera pa da sličnost s feudalizmom bude potpuna. Odličnici vladajućeg HDZ-a, da parafraziram Diderota, od svoje vlasti imaju puno više od pukog straha da će je izgubiti, a kako je sljedeća 2024. godina superizborna (čekaju nas svi mogući izbori osim lokalnih), na vrijeme su počeli poduzimati sve potrebne korake kako je ne bi izgubili. Društveni mir i odsustvo štrajkova kupuje se obećavanjem povišica svima, od sudaca i liječnika (uspješnije) do medicinskih sestara i učitelja (zasad manje uspješno), ukidaju se prirezi i kojekakva druga davanja, a premijer nam više djeluje kao noćna dama i politička radodajka nego kao čelnik Vlade. Naprosto, kad vladajući moćnici otvoreno pišaju po narodu uvjeravaju ga da zapravo pada kiša; ako HDZ ukrade milijarde, dobacit će ljudima koji milijunčić, poput onih koje se oblače za 500 eura, a skidaju za 100 eura i to je već 30 godina njihov politički credo i jedini suštinski smisao politike koju provode.
Ta i takva politika, kojoj je jedini smisao puko održavanje i parazitiranje na vlasti, vjerojatno nigdje ne dolazi do izražaja toliko kao u najnovijem pokušaju političke otimačine, da ne kažem pljačke - izmjeni Zakona o izbornim jedinicama. Ponovimo - iduća, 2024. godina je superizborna, a dobar i pravovremen plan neizostavni je 'must have' svake pomno osmišljene krađe; ako i u čemu, u tome je vladajuća stranka nenadmašna. Već sama činjenica da je Ustavni sud, podružnica iste te stranke, dosadašnji zakon ukinuo zbog neodrživosti postojećih izbornih jedinica i činjenice da glas birača u svim dijelovima zemlje nije vrijedio jednako otvara temeljno pitanje - koliko su dosadašnji izbori i njihovi rezultati, zapravo, bili legalni? To pitanje osobito dobiva na važnosti ako se sjetimo da je Hrvatska fenomen po činjenici da ima više birača nego stanovnika, a što domovinu čini veoma prepoznatljivom na svjetskoj karti (političke) gluposti. Izborni zakon, dakle, treba mijenjati, izborne jedinice prekrojiti, rok istječe i samo po sebi to i ne bi bilo toliko čudno (ili ipak bi); nešto drugo, međutim, spada u anale političkog bezobrazluka, a to je način na koji se to provodi.
Naime, radna skupina za izmjenu zakona utjelovljena je u Ivanu Malenici, Karlu Ressleru i, razumije se, Vladimiru Šeksu, neizbježnom poput usuda. Aktualni ministar pravosuđa, mlađahni eurozastupnik i malo manje mlađahni Šeks, ustavotvorac koji je valjda bio član i radne skupine za izradu Vinodolskog zakonika, čine 'dream team' iz čijeg bi pera i uma trebao proizaći jedan od najvažnijih zakona ove države. 'Nomen est omen' - sama imena navedena poviše govore o kadrovskom očaju i potkapacitiranosti vlasti, ali još je karikaturalniji modus operandi. Naime, u radnoj skupini za izradu ovako kapitalnog zakonskog akta isključivo su predstavnici vladajućih; u njoj nema predstavnika oporbe, struke, nevladinih udruga, nema nikog tko nije pod apsolutnom kontrolom Banskih dvora. Tako HDZ shvaća politiku, tako shvaća državu; Tuđmanova znamenita "Imamo Hrvatsku", shvaćena, očito, predoslovno, suštinski se ne razlikuje puno od one Luja XIV. - "Država, to sam ja". Apsolutist jedan, apsolutist drugi, narod doživljen kao nužno zlo, a sličnost s predrevolucionarnom Francuskom tu ne prestaje - Lujev ministar financija, Colbert, autor je one znamenite izjave u kojoj se oporezivanje opisuje kao umijeće čerupanja guske uz što manje gakanja, a koju doktrinu su HDZ-ovi ministri financija doveli do savršenstva, ostavljajući narod ogoljen poput zimske živice. Recite, objasnite mi - kako je moguće da o ovako važnom zakonu odlučuje i piše ga nekolicina ljudi iz vladajućih krugova? Da se onemogućuje participiranje nezavisnih stručnjaka ili predstavnika oporbe? Zar je Hrvatska privatna prćija ekipe s Trga žrtava fašizma ili država svih svojih građana, onih s plavom iskaznicom kao i onih bez nje? Može li mi na ta pitanja odgovoriti 'wanabee' lider naše luške oporbe, također pravnik po struci, koji iz sjednice u sjednicu, iz proglasa u proglas, cvili i leleče kako se njega i njegove sustranačke kolege ušutkava i ne dopušta im se aktivno sudjelovanje u raspravama na Općinskom vijeću, iako su najveću većinu vremena na tim sjednicama Lučani izloženi upravo njegovim verbalnim lupinzima i bravurama? Da je, učuvaj Bože, situacija u Veloj Luci takva da oni obnašaju vlast, bi li postupali jednako kao i njihovi politički mentori iz aktualne Vlade koji o jednom od krucijalnih zakona moderne hrvatske države odlučuju iza čvrsto zatvorenih vrata i jednako takve (ne)demokratske prakse, sami, sukladno potrebama svoje stranke? Pritom ih, naravski, činjenica da te potrebe ne da nisu kompatibilne nego su u oštroj suprotnosti s potrebama zajednice, nimalo ne brine. Postoje li slični primjeri u bilo kojoj od zemalja EU-a? U bilo kojoj demokratskoj zemlji civiliziranog svijeta?
Ne, dragi moji; to je priča o nama. To je scenarij koji nam je zadan, koji nam je predestiniran i trideset godina suvremene hrvatske povijesti to jasno pokazuje; mi smo kao država, kao narod sustavno uništeni od...završite vi. (Ivan Plantić)
