Neka vas ne zbuni biblijski naslov najnovije moje kolumne koju upravo čitate; očito, konac je vremena, posljednji su dani - ako još niste, trk u ispovjednika i olakšajte grešne duše, svratite i do pogrebnika da vam uzme mjeru, kod bilježnika ovjerite testament, a potom lezite i čekajte neizbježno. Jer, upravo to Hrvati rade već trideset godina - demokratski potencijal ne dobacuje im dalje od vlastita kauča, leže i čekaju da milostivi Jahve, priroda ili neumoljivi zakoni evolucije odrade posao umjesto njih. Posljedično, u rečenih trideset godina ima nas kojih milijun Hrvata manje (tolika je, otprilike, razlika utvrđena popisom 1991. i ovim zadnjim, 2021.), po Dublinu ili Dortmundu hrvatski je, maltene, službeni, a onima koji su ostali u domovini prijeti posvemašnja pauperizacija, kakvu ne bi bili u stanju percipirati ni Dickens ili Zola. Hrvatska je, naprosto, došla do ruba, do ekonomskog, demografskog, političkog, moralnog, materijalnog i kakvog god hoćete ruba, a onda su je Plenković i njegova ekipa, koja odavna pleše po ivici legaliteta, kad već ne pleše u marici, gurnuli preko tog ruba.
Afera u INI, koliko god bila šokantna i anticivilizacijska po razmjerima pljačke i neviđenoj besramnosti (ne)odgovornih, ništa je spram privatizacijske pljačke devedesetih. Od čovjeka možete tražiti samo ono što je u stanju dati; hrvatska društvena, gospodarska, i svaka druga elita, stvorena tim grabežom i, ajde, neću reći pljačkom (preraspodjela bogatstva zvuči konstruktivnije iako su posljedice jednako destruktivne), naprosto nije u stanju postupati i ponašati se drugačije od čopora hijena koje obnevide od pohlepe kad nanjuše povoljnu prigodu. Jer, ako primat navuče Armanija i pritegne kravatu oko vrata, u svojoj nutrini, svom bitku, on je i dalje onaj isti, sirovi primat, a takve primate i sirovine, takve nitko i ništa koji su u Hrvatskoj uspjeli postati netko i nešto, nećete naći da globus okrenete naopačke, uključujući Papuu, Borneo i oba Sudana. Posve je, naime, jasno da se zločin takvih razmjera nije mogao sprovesti bez blagoslova vladajuće političke opcije, utjelovljene u ta tri slova, tom simbolu hrvatske patnje i martirstva - H, D i Z. Jednom rukom visoko na srcu, a drugom duboko u džepu, oni neumorno rudare na dobrobit Hrvatske, tražeći obnoć i obdan, poput Alije Sirotanovića, veću lopatu kojom bi što brže sahranili domovinu. Kad slušate njihova objašnjenja, primjerice šušljetanje njihova šefa kluba zastupnika, vama dobro poznatog, koji tvrdi kako Vladi treba zahvaliti što je na vrijeme detektirala i osujetila pljačku, uviđate kako vladajući ne mijenjaju ni retoriku ni strategiju, samo gradaciju - s glupog na gluplje. Vlada, nevina kao goblen, predator s lornjonom na njenu čelu, čitava armija ministara, savjetnika, državnih tajnika skupa s koalicijskim partnerima, to bratstvo i jedinstvo gluposti i nesposobnosti, ljudi nazbilj ili ljudi nahvao (što mislite), pouzdan su indikator puta kojim je krenulo ovo društvo - puta u propast, u polaku, ali bolnu smrt. Jer čovjeka, društvo, državu ne morate ubiti samo smrću. Možete ih ubijati životom, ukoliko je taj život lišen dostojanstva i ljudskosti, a oni su skupa sa svojim institucijama za to stručni. Mi već tri desetljeća plutamo nizvodno, niz struju, ka ušću kloake. Kompetentni? Ne, nama trebaju moralno nehendikepirani. Problem je samo jedan - takvi nemaju šanse, jer politika filtrira poslušne idiote. Bilo da kradu armaturu s gradilišta, milijarde iz INE ili na drugi način upražnjavaju svoje gargantuovske potrebe, jedno im je zajedničko - slijepa odanost stranci koja im to omogućuje, bez koje bi bili u anonimnosti iz koje nikad nisu ni trebali izaći. To je, dragi moji, dvosmjerna cesta, širok put koji vodi u propast.
U propast, međutim, srlja i EU koje smo integralni dio, ili barem u recesiju i krizu neslućenih razmjera; ako ste unazad mjesec-dva pohodili trgovine jamačno ste opazili nešto čudno s cijenama? Posljedica je to promašenih politika koje forsira Bruxelles i njegovi činovnici, od politike prema ukrajinskoj krizi, klimatskim promjenama, fosilnim gorivima, zelenim ekonomijama, a prije svega, u pitanju je totalna nebriga i nemar za interese onih zbog kojih su tu - građana Europe. Ovo ljeto proputovao sam zapadnu Europu, od Njemačke, Belgije, Nizozemske, Francuske, Engleske do Škotske i osim prirodnih ljepota, malo što me fasciniralo. Od hrane, cijena, do prosvjeda nizozemskih farmera koji su izloženi smišljenom uništavanju, cijela Europa, ili barem najveći dio, ne djeluje više kao Europa kakvu smo znali. U Edinburghu sam, međutim, zapazio mnogo spomenika Adamu Smithu, ocu škotske i britanske političke ekonomije; stojeći podno jednog od njih i promišljajući aktualni moment, pitao sam se bi li iznova pisao svoje kapitalno "Bogatstvo naroda" da je gledao ovo što mi gledamo? Ili se današnja Europa više vodi demo-ekonomskim teorijama jednog Malthusa? Europa se teško miri s činjenicom da je vrijeme kolonijalizma passe, i da je EU danas globalni igrač drugog reda. Iz odnosa prema prvom ešalonu globalne geopolitike, prema Washingtonu, Moskvi ili Pekingu vide se deficiti europskih politika. Naprosto, problem Zapada je što misli da je cijeli svijet Zapad, i to se napose očituje u odnosu na rat u Ukrajini; Sjeverna Amerika, Europa, Japan i Australija nastupaju kao "cijeli svijet" iako jedna Indija i Kina, svaka ponaosob, imaju duplo više stanovnika nego cijela Europa (ne EU). Gdje je danas Europa Schumanna, Europa Adenauera i Brandta? Gdje je vrijeme britanskih premijera školovanih na Etonu? Naprosto, jedna Ursula, pijani Juncker, Charles Michel ili Dube Šuica nisu ta kategorija, nemaju tu težinu. Uz to, dojam je da zapadnu politiku kreiraju Soros, Kissinger i mladići iz Davosa, a lideri europskih država je samo provode. Naprosto, do kojeg apsurda smo doveli apsurd govori vam i činjenica kako je u EU zabranjena motika (odnosno, nema poticaja za motičarsku obradu zemlje)?! Motika, koja je prehranila stanovništvo, pogotovo kod nas na Mediteranu, koja je odgojila i odškolovala doture, profešure i poštenu inteligenciju danas je nepoželjna u zajednici koja ne njeguje ni poštenje ni inteligenciju. Danas je, izgleda, sramota išta raditi rukama, a ni razum nije baš u pogonu.
Posljedično, gledamo ovih dana prosvjede diljem europskih gradova, od Praga do Amsterdama, a i Zagreb daje svoj doprinos. Naprosto, revolucije nastaju kad novac bogatih više ne može kupiti strah siromašnih; ta ni Francuska revolucija nije izbila zbog osjećaja za pravdu nego zbog gladi. Prazan želudac moćniji je pokretač masa od bilo kakve agende, a diljem Europe i želuci i novčanici sve su prazniji kako idemo prema zimskim mjesecima...
Naprosto, ne znam što bih vam optimističnog rekao u razdoblju pred nama, osim - izdržite. Ne znam ni ja kako; to morate otkriti sami. (Ivan Plantić, foto: jutarnji.hr)
