Nomen est omen (kolumna I. Plantića)

Dragi moji, poznata biblijska sintagma "u znoju lica svoga" ovih dana postala je realitet; ljeto je i službeno počelo, umjesto zaraženih i pozitivnih mediji broje noćenja i dolaske, ministar Marić, da nema ušiju, smijao bi se oko cijele glave pri pomisli na uspješan početak sezone, dok se još jednom potvrđuje kako se ekonomija domovine svodi na mijenjanje plahti i deranje turista cijenama s onu stranu zdravog razuma. Kad smo, međutim, kod zdravog razuma, tim su resursom Hrvati i inače prilično deficitarni tamo oko ljetnog solsticija, kad pada obilježavanje Dana antifašističke borbe; dok sav civilizirani svijet priznaje i poštuje tekovine antifašizma, Hrvati su ga stavili u Ustav, ali kao da ne znaju što bi s njim. Divlje horde kojekakvih krkanoida, onih koji se vlaže na 10.travnja, škrguću zubima, ono malo što im je preostalo, uporno se trudeći svoj primitivni mindset nametnuti kao dominantni narativ; šutljiva većina, ne želeći se zamjerati, radije okreće glavu i ne reagira - svaka civilizacija dosad, od Rimskog Carstva do jutros, propala je jer su došli divlji i istjerali pitome. Državna vlast, po tko zna koji put, i ove godine ignorira Dan antifašističke borbe i zato sam odlučio ova svoja promišljanja podijeliti s vama; lagano ljetno štivo, tematika svakom poznata, svaki čestiti Hrvat o ovome ima nekakvo mišljenje - ko stvoreno za čitanje na plaži, u sjeni borova, dok drugim okom snimate prsate Čehinje ili Mađarice izložene u hladovini.

Govoreći, dakle, o tom, kako smo ono rekli, antifašizmu, ne možemo ne spomenuti čovjeka koji mu je udario temelje i kojeg se hrvatski rođoljubi i mrtvog boje - Josipa Broza. Odmah u startu, da razoružam potencijalne kritičare koji bi mi mogli prigovoriti kako načinjem teme koje nisu IN, koje ne otvaraju radna mjesta i ne zapošljavaju čeljad, u svoju obranu reći ću kako je to potpuno točno. Naime, Vlada Andreja Plenkovića tako ingeniozno se nosi s ekonomskim izazovima i baca se naglavačke na sam spomen krize, ostvaruje neviđene uspjehe u zauzdavanju inflacije i fiksiranju cijena goriva da čovjek dobije PTSP od svakog odlaska u trgovinu ili na benzinsku pumpu; rječju, Hrvati zahvaljujući družini iz Banskih dvora žive toliko dobro da nema baš nikakve potrebe da se moja malenkost zamara temama zapošljavanja, inflacije i ekonomske propulzije, nego se mirne duše na Dan antifašističke borbe mogu posvetiti onome čega se manjina u današnjoj Hrvatskoj srami dok se građanska Hrvatska srami takve manjine - antifašizmu.

Jedna od prvih stvari koje sam zapazio kad sam doselio u Velu Luku i koja me oduševila jest činjenica da su naše luške ulice i štrade nazvane uglavnom po brojevima, a ne po imenima. Zagreb, recimo, nije te sreće; kad je blagopokojnom gradonačelniku Bandiću pofalilo ruka u Gradskoj skupštini, popustio je pred nasrtajima ciciban-ustaše i njegove halter-ego prijateljice Brune i dopustio da se Trg maršala Tita preimenuje u Trg Republike. Ovih dana rasprave na tu temu iznova su aktualizirane, nakon što je zagrebački SDP, na inicijativu Viktora Gotovca, najavio povratak imena Trg maršala Tita. Po meni, ime trga nije ni trebalo mijenjati - ako imamo Maršalove otoke, tu poreznu oazu hrvatske "elite", Maršalov plan, što fali da imamo i Maršalov trg? Ta riječ je o čovjeku koji je stao na čelo prvog antifašističkog odreda u okupiranoj Europi, koji je, za razliku od nekih drugih, za vrijeme rata bio sa svojim ljudima pod bukvom, na frontu, a ne po grijanim uredima, koji je sa svojom vojskom, u kojoj je bio veliki broj Dalmatinaca i Velolučana, oslobodio zemlju od okupatora (uz logističku potporu zapadnih saveznika nakon Teheranske konferencije), vratio matici zemlji Istru i Dalmaciju, koji je autorizirao povijesno NE Staljinu, koji je bivšu državu od jedne nepismene, polufeudalne zemlje pretvorio u srednje razvijenu industrijaliziranu europsku državu, najrazvijeniju i najprosperitetniju od svih socijalističkih država. Riječ je, da vas podsjetim, o jednom od osnivača Pokreta nesvrstanih, čovjeku koji je bio rado viđen gost u Buckinghamskoj palači ili Bijeloj kući (dok je, primjerice, Kolindi plafon političke imaginacije lupanje selfija ispred ograde iste te Bijele kuće), koji je bio poštovan i cijenjen diljem globusa, u zemljama i Zapadnog i Istočnog bloka i čiji je sprovod bio jedan od najvećih u povijesti čovječanstva. I sad, recite da takav čovjek ne zaslužuje imati trg u Zagrebu? Uostalom, i sam je Tuđman izjavio kako bez Tita ne bi bilo ni današnje Hrvatske, da li zbog Ustava iz 74. ili kojeg drugog razloga, vrag će ga znati. Isti taj Tuđman nikad nije govorio ružno o Brozu niti micao njegovo ime s trga, ali jest gradonačelnik cincarskog mentalnog sklopa, da bi namirio ego i apetite svojih jednako cincarskih partnera.

Protivnici Titova imena i ujedno antifašističkih vrijednosti, pak, svoje kontraške stavove obrazlažu, među ostalim, činjenicom kako postoji nekakva rang lista svjetskih zločinaca na kojoj Broz zauzima visoko mjesto. I ja sam čuo da postoji, međutim, pitam ja vas - kako se stiče laskava titula zločinca? Složit ćete se - pravomoćnom sudskom presudom. Rang-liste zločinaca ne mogu selektirati mediji ili političari, pogotovo ne kojekakvi lokalni redikuli, već isključivo pravosuđe. Ako je tako, a tako je, recite mi onda - postoji li ikakva presuda Titu (ne mislim na bombaške afere nego presude iz perioda kad je obnašao vlast)? Ne postoji. Da, reći ćete, ali ne postoji ni presuda, štajaznam, Hitleru, što ne znači da nije zločinac. I ja ću se složiti, uz opasku - Hitler nema presudu jer se ubio, ali zato je osuđen njegov režim na Nirnberškom procesu; Titov nije. Nije li hrvatsko pravosuđe do sad imalo sasvim dovoljno vremena da osudi njegov režim za zločine koji se, nitko to ne negira, jesu događali? Doduše, koliko je hrvatsko pravosuđe brzo i učinkovito, još bi sudilo Nabukodonozoru za genocid.

Nadalje, jedan od argumenata zašto maršal ne treba imati trg jest kako je pobio veliki broj ljudi nakon rata. Ponovit ću - zločina je bilo, nitko razuman to ne negira, međutim, jedan de Gaulle je nakon rata dao streljati 80 tisuća Francuza zbog suradnje s okupatorom - ajde danas jednom Francuzu recite da je on zločinac? Turci su izvršili genocid i likvidirali milijun Armenaca - recite jednom Turčinu da je Ataturk zločinac, pa mi javite kako ste prošli. Poanta je - nakon svakog rata, nažalost, bilo je zločina. Uz to, protivnici Brozova imena spočitavaju mu i Goli otok. Ok, uvažavam, ali pitam vas - što ćemo onda s Guantanamom? Što ćemo s francuskim kazamatima po Gvajani? Što ćemo s činjenicom da su konclogore izumili Britanci, a u Zagrebu uredno stoji - Britanski trg? Bio je diktator? Uistinu jest, ali objasnite mi onda Napoleonove ulice i trgove po Francuskoj? Cromwellove spomenike po Engleskoj? Kako to objasniti, a ne ispasti licemjer?

Ako, međutim, i prihvatimo kako je Tito bio zločinac i diktator, kako onda prihvatiti da isti taj Tito ima ulice, trgove i spomenike diljem svijeta? Italija (protiv koje je ratovao), Slovenija, Brazil, Indija, Meksiko, Rusija, Cipar, Francuska, pa do cijelog niza afričkih zemalja - u svakoj ćete naći njegove ulice ili trgove. Kako objasniti da jedan asteroid nosi njegovo ime? Ukoliko ne postoji neka intergalaktička komunistička ćelija, to je vrlo teško objašnjivo. Ukoliko je ime jednog trga u Zagrebu toliki problem, kako to da problem nisu njegove ulice u drugim dijelovima Hrvatske, od Zagorja do Kvarnera i Istre? Kako u Zagrebu, opet vas pitam, može Britanski trg, a Britanci su odgovorni za tajni Londonski ugovor na našu štetu, i suodgovorni za Bleiburg (lord Adlington)? Kako može Trg Francuske revolucije; po mnogim povjesničarima, upravo tu je temelj komunizma? Kako u Splitu jedna od glavnih ulica može biti Marmontova i nositi ime (opet maršala) Augusta Marmonta, zapovjednika okupatorske francuske vojske? Znate li koliki hrvatski gradovi imaju ulice i trgove, čak i osnovne škole, koje nose imena pojedinih ranosrednjovjekovnih hrvatskih knezova i kraljeva, a koji su ubili rođenu braću kako bi preuzeli vlast? Kako to, kako to?

Najmanje je u toj priči bitan Broz, odnosno, totalno je nebitan, taman mu poskidali sve ulice od Kamčatke do Ognjene zemlje; važno je da se mi kao društvo napokon odlučimo jasno i nedvosmisleno - jesu li nama tekovine antifašizma danas prihvatljive ili nisu? Hoće li Hrvatska napokon inkorporirati civilizacijske tekovine borbe protiv fašizma ili i dalje dopuštati veličanje propale NDH, glorificiranje njene sramote, pokliča, urlika, i pripadajuće ornamentike?

Vela Luka danas je jedna od rijetkih sredina u Hrvatskoj gdje su, po ovom pitanju, stvari više-manje na svom mjestu. U tom smislu, uzimajući u obzir prošlost Vele Luke, njenu ulogu u antifašističkoj borbi, spomenike i natpise po štradama, raspoloženje dobrog dijela stanovništva, smatram kako je sazrelo vrijeme da se na jednoj od idućih sjednica Općinskog vijeća razmotri mogućnost imenovanja neke ulice imenom koje simbolizira vrijednosti antifašističke borbe. Ako je antifašizam temeljna kategorija Ustava RH, ako je prema Statutu općine Vela Luka Dan oslobođenja Vele Luke od fašizma, 22. travnja, dan koji se svečano obilježava, baš kao i Dan antifašističke borbe, 22. lipnja, ako dakle imamo čak dva svečana dana godišnje u općini posvećena antifašizmu, ako se u jednom Zagrebu može raspravljati o imenu trgova u ovom smislu, onda držim kako se i kod nas treba razmisliti o, primjerice, ulici 22. lipnja, o Obali antifašističke borbe, o šetalištu žrtava fašizma ili nekom drugom primjerenom nazivu. Uostalom, kad se sjetite kako je naša oporba u Vijeću iz reda HDZ-a ljupka i suradljiva, ja sam nedvosmisleno siguran kako bi oni podržali ovaj prijedlog. I naravno, kako bi to bila jedna od slušanijih sjednica Vijeća.
Smrt fašizmu, sloboda narodu! (Ivan Plantić)