"Sloboda ždere meso i krv guta,
Sloboda noge krši, lomi ruke.
Darovi njeni groblja su i muke.
Sloboda je strašna, hladna i kruta.
...
Sloboda nema krila, ima štake,
I oka nema, ćorava i slijepa.
Ko sablast ide. Ona nije lijepa:
Ona je strašna ustala iz rake."
Ovi potresni stihovi Ivana Gorana Kovačića, pjesnika i partizana koji je u ljeto 1943. smrtno stradao od četničke ruke, vraćaju nas u nimalo svijetlu perspektivu II. svjetskog rata, perspektivu mislećeg čovjeka koji nije ostao po strani. I premda je njegovo primarno oružje bilo pero, uzeo je i ono konvencionalno u ruke. Dijelio je jad i glad ljudi koji su se povukli u šume, te u okruženju smrti odlučio je biti hrabar. Izabrao je život, ma koliko se tada ćopavo i ćoravo doimao, miljama daleko od priželjkivanog savršenstva i sreće.
Njegova smrt nije tek dio statistike. Niti je smrt svih onih brojnih ostalih, znanih i neznanih. Ona je više, mnogo više. I neka nam danas tragova o životu i smrti partizana, neka nam njihova imena budu podsjetnik na prošlost, ali i upozorenje da smrću izborenu slobodu danas i sutra ne tržimo. Jer Goran je znao da sloboda kao ideal u strahotama rata nije lijepa, ali i kako nije težnja pred kojom se zatvaraju oči. Zbog onih koji su slijedili, zbog nas. I mi bi to danas s iskustvom života u slobodi i miru također trebali znati.