Ne dirajte mi glavnicu (kolumna I. Plantića)

 

Budući da sam, kako i priliči povjesničaru, blagoslovljen slonovskim pamćenjem, sjetim se tu i tamo studentskih dana u Zadru, na Alma mater Iadertina. Sjetim se pritom profesora antičke povijesti, iznimnog čovjeka i velikog erudita, koji je nama, usijanim glavama u ranim dvadesetima, često pričao o svojevrsnom kraju povijesti. Danas, više nego ikad, promišljam koliko je bio u pravu; uzrok propasti svih civilizacija u povijesti nisu bile toliko vanjske prijetnje koliko unutarnja dekadencija i autodestrukcija. Kad pogledate oko sebe, pronjuškate po internetu ili ako vam želudac još uvijek dopušta odgledati do kraja središnju informativnu emisiju u Hrvata, ajde recite da oni rijetki optimisti među vama ne djeluju poput orkestra na Titanicu? Poplave, požari, potresi, virusi, klimatske promjene, otapanje ledenjaka, vojska po ulicama zapadnih demokracija… nekad je Dante gurao Europu u pakao, dok danas Europa gura pakao k nama, baš kao što je i astečke gradove progutala prašuma nakon što su upoznali uljuđenu i profanu zapadnu kulturu. Uostalom, ovih su dana objavljene američke studije koje govore o kraju civilizacije do kraja ovog stoljeća, dočim se odavna zna da će se idući veliki globalni sukob voditi za vodu i prirodne resurse. Zaludu sve mjere za ograničavanje fosilnih goriva, sastanci na vrhu, zabrana dizelaša… riječ je o ireverzibilnom procesu; čovječanstvo se ne može vratiti u predindustrijsko doba, a pohlepa multinacionalnih kompanija ne poznaje granica. Nestao je Bog, Apsolut, Smisao, nestalo je dno na koje je čovjek mogao pasti; zavladao je posvemašnji relativizam. Grace period ljudske vrste očito se bliži kraju; naprosto, suđeno nam je da uništimo sami sebe.

Stvar, međutim, treba gledati s vedrije strane. Hrvati, antemurale christianitatis, predziđe Zapada (samo vječito s pogrešne strane zida) napokon ne kaskaju za razvijenim svijetom; u tom procesu propadanja držimo korak s ostatkom globusa ili čak vodimo za dužinu vrata. To vam je, naprosto, tako – kad imate političare s posebnim potrebama, dobijete državu s teškoćama u razvoju. Uostalom, koliko bolesno mora biti društvo u kojem su već godinu i pol dana glavne medijske posvuduše kojekakvi epidemiolozi, virolozi, pulmolozi i ostali -ozi koji će poduzetnike tlačiti besmislenim mjerama, ali će redovito zatvoriti oko ako je u pitanju neka državotvorna svečanost; ako je riječ o otvaranju Pelješkog mosta, zatvorit će oba. Ako ste ovih dana hodočastili u Konzum, Tommy ili Studenac vjerojatno ste zapazili da su cijene otišle u nebo, ali to je manje važno; važnije je da uredno držite masku preko nosa. Svakodnevno se, u istom bogobojaznom tonu, vrši prozivka i prebrojavanje, prvo novozaraženih, a onda novopristiglih preko Bregane ili Macelja; kako raste broj ovih drugih, smanjuje se broj prvih, u inat elementarnoj logici. Međutim, hrvatsko društvo i politika pretrpjeli su ovih dana puno ozbiljniji gubitak, toliko bolan da mu naprosto moram posvetiti nekoliko redaka.

 

Nema tome dugo, hrvatsku je politiku, blago u Gospodinu, zanavijek napustio neprežaljeni i vječni gradonačelnik metropole. Isti je toliko zadužio Zagrepčane da će taj dug sanirati generacije iza nas; na sprovodu ovakve veličine okupila se krema hrvatskog društva, prvi ešalon domoljubne politike; mnogi od njih vjerojatno su iskreno žalili za pokojnikom znajući koliko mu duguju. Čovjeka kojem institucije hrvatske države nisu mogle ništa glave je došla pi… pinokijevska laž jer pravna država je u hrvatskoj državi, naprosto, terra incognita. Tek što smo se na jedvite jade oporavili od ovog udarca, nedokučivi nas je Jahve izložio novome iskušenju – zbog potresa u Domovinskom pokretu seizmograf je umalo iskočio iz skale. Miroslav Škoro, koji je, zajedno sa sestrom, DP vodio prije kao OPG nego kao modernu političku stranku, iznenada je podnio ostavku. Nakon početne konsternacije na desnom dijelu političkog spektra, pojedinosti su malo pomalo počele curiti u javnost. Na prvu, reklo bi se da je ikona hrvatske junačke desnice pala na prilično sličan način kao i pokojni gradonačelnik, s tom razlikom da je Škoro barem ostao živ, ali onda je prljavo rublje počelo letjeti medijskim prostorom kao štikle u narodnjačkom klubu. Taman kad čovjek pomisli kako se hrvatskim političarima ništa osim razine šećera ili kolesterola više ne može dići, olovna stvarnost ga uvjeri u suprotno. Osim dotične femme fatale, počelo se spominjati nenamjensko trošenje novca, butelje vina, stranačke kartice i unutarstranački sukobi; ukratko sve ono što uzemlji političke karijere onih koji nisu dorasli nositi se s teretom javnih funkcija. Ja se, međutim, ne bih nimalo iznenadio kad bi se naknadno pokazalo kako iza sukoba u Domovinskom pokretu zapravo stoji HDZ, koji je na jednak način marginalizirao i HSP i svaku drugu desnu stranku pikirajući na isto biračko tijelo. Analitičari s desnice zasigurno se ne bi složili sa mnom; budući da su oni i kut nagiba Zemljine osi u odnosu na ravninu putanje od 66.6 stupnjeva skloni pripisati sotonističkim udbosoroševskojugoorjunaškim elementima, vjerojatno su i ove neprilike u DP-u skloni pripisati djelovanju ljevice. Hrvatska ljevica, međutim, ovih dana ima kudikamo većih briga od transformacije gospodina „Ne dirajte mi ravnicu“ u „Ne dirajte mi glavnicu“.

 

Složit ćete se, nadam se, sa mnom u tome kako svaka normalna država treba i zdravu ljevicu i zdravu desnicu, baš kao što zdravi čovjek treba lijevu i desnu nogu ili lijevo i desno oko. Uz ovakvu desnicu kakvu mi imamo jaka ljevica naprosto je biološki minimum, međutim, stvari se ne odvijaju u željenom smjeru i više se naprosto ne može okretati glavu od te porazne činjenice. Mnogi se ovih dana pitaju što se to događa sa strankom koja je dva puta sastavljala Vladu i koji je uzrok ovakvih turbulencija u SDP-u. Nema tu, dragi moji, potrebe za nekim velikim salonskim raspravama; stvar je relativno jednostavna. Držim kako ovo što prolazimo prolazimo iz dva temeljna razloga – činjenice da je SDP sve manje ona prava, istinska ljevica i drugo, zbog kadrovske politike.

SDP, naprosto, ne otvara one teme koje građani i simpatizeri očekuju od stožerne stranke ljevice. Kad ste čuli kojeg našeg zastupnika da progovara o pravima radnika? Neisplati plaća, rastu cijena? Odnosu prema bankama i kapitalu? Zakonu o radu, radnim ili neradnim nedjeljama, radnicima koji imaju manje prava nego oni iz romana Charlesa Dickensa? SDP se, jednostavno rečeno, previše i predugo bavi sam sobom da bi primijetio druge oko sebe i bio njihov glas vapijućeg u pustinji. Taj je prvi razlog u uskoj vezi s drugim. U stranci, nažalost, ima i ljudi koji je doživljavaju isključivo kao odskočnu dasku za realizaciju svojih ambicija ili materijalnih interesa, ljudi kojima je SDP sredstvo, a ne cilj. Naprosto, potrebno je uzeti istinu za autoritet, a ne autoritet za istinu i vratiti se korijenima, onome što SDP mora biti, s pravim ljudima na pravim mjestima. U suprotnom, na idućim izborima predstoji nam borba za prelazak izbornog praga, a ne za ulazak u Banske dvore.

 

Vrijeme je da stanem; ionako sam već previše napisao. Štono bi rekao Slavko Mihalić – majstore, ugasi svijeću; došla su ozbiljna vremena, nikome se ništa ne prašta… (Ivan Plantić)