Poslanica Lučanima (kolumna I. Plantića)

Dogodilo vam se zasigurno da tu i tamo, u bespućima interneta, naletite na neke citate koji se pripisuju znamenitim povijesnim ličnostima; oni ih nikad nisu autorizirali, ali izjavi njihovo ime daje na težini. Kružila je tako nedavno netom izjava koja se pripisuje Napoleonu, a u slobodnom prijevodu glasi - dajte mi sto hadezeovaca, i opljačkat ću cijeli svijet. Bonaparte to, dakako, nikad nije rekao, ali zbog takve sitnice ne bi ovu misao trebalo a priori odbaciti. Sto blesavih ne može izabrati jednog pametnog; glupost je siguran posao, i to jako unosan, i na toj je činjenici vladajuća stranka gradila svoju političku opstojnost. Međutim, i ljudi i narodi vremenom sazru, steknu sposobnost razlučivanja dobra od zla, nauče nešto iz grešaka prošlosti i nastoje ih izbjegavati u budućnosti. Život je pun pitanja, idioti su puni odgovora; ja, razumije se, nemam odgovor na svaku političku anomaliju mlade hrvatske demokracije, ali iz svog naslonjača sasvim jasno vidim da je prosječan birač u ovoj zemlji napokon shvatio ovako dalje ne ide. Govorim vam, naravno, o rezultatima netom završenih lokalnih izbora koji su višestruko znakoviti.

Jedan od citata (za razliku od onog iz uvoda ovaj je autentičan) jest i misao Eme Goldman, koja je izjavila: "Kad bi glasanje moglo nešto promijeniti, odavna bi ga zabranili". Ne slažem se u potpunosti; u politici je, barem hrvatskoj, potrebno napokon uzeti istinu za autoritet, a ne autoritet za istinu, i s tim credom pristupiti biralištu. Vi ste upravo to napravili, a rezultat toga je još jedna izborna pobjeda SDP-a u Veloj Luci. Ona je tim vrijednija jer je bila relativno premoćna; navedeno je posljedica ili dobrog rada luškog SDP-a, ili lošeg rada luške opozicije, ili, najprije, i jednog i drugog. Ako stvar analiziramo na razini otoka, trijumf postaje još očitiji - od pet jedinica lokalne samouprave, u četiri su pobijedili kandidati Socijaldemokratske partije, dočim je u susjednoj općini trijumfirao nezavisni kandidat. U zemlji u kojoj su novinari slobodni napisati štogod im se naredi (a znamo tko naređuje i nastoji zauzdati medije), mediji su danima pisali o otoku Korčuli kao o izbornom fenomenu i HDZ-free oazi. Kao prava oaza sred hrvatske političke pustoši, otok je dobio neprocjenjivu promidžbu, dočim su rezultati izbora na jugu dali za misliti pojedinim lokalnim moćnicima glava nalik na Golansku visoravan.

Pobjeda u Luci znači kontinuitet uspješnog upravljanja i realizaciju započetih projekata. Ona bi bila potpuna da je SDP uspio uzeti županiju jer bi to ujedno označilo drugačiji način vođenja pojedinih županijskih ustanova, takav koji bi napokon bio na dobrobit i Luke i Lučana. Malo je nedostajalo da se to dogodi, međutim, i ovi izbori pokazuju da su županije, kojima se već trideset godina traži smisao postojanja, skrojene u političkoj kuhinji vladajuće stranke. Međutim, i pobjeda u Veloj Luci očito je pojedincima jako teško pala na stomak, toliko teško da im je već na konstituirajućoj sjednici Općinskog vijeća pjena izlazila na usta. Ista skula, isti bori, reklo bi se po domaći; za bore ne znam, ali skula je definitivno iz iste kuhinje, po recepturi istog chefa. Pritom se čak nisu potrudili napraviti ni onaj minimum koji bi svaki vijećnik trebao - uzeti u ruke Poslovnik Općinskog vijeća i Statut općine i proučiti ih. Nekome je očito u interesu od Vijeća praviti cirkus, ali u cirkusu se klaunovi ionako najbolje snalaze.

Rezultati izbora na nacionalnom nivou upućuju na ponešto drugačije zaključke. Budući da velike ideje redovito zaobilaze male ljude, hrvatski je premijer, mudriji od delfske proročice, proglasio kolosalnu pobjedu (vidi opasku s početka o istini kao jedinom autoritetu); vrhu domaće politike imanentno je valjati besmislice od kojih bi čovjek i stoječki zaspao. Naprosto, mi već godinama umjesto društvenog dobra financiramo društveno zlo i ovo su logične posljedice. Ja uistinu ne vidim što je tako kolosalno u činjenici da od četiri najveća hrvatska grada kolosalni izborni pobjednici drže samo jedan, Osijek? Jedan, Rijeku, drži i SDP, ali će zahvaljujući postizbornom dogovoru s "Možemo" participirati u vlasti u Zagrebu. Ja neću reći da smo mi kolosalni pobjednici jer očito je da SDP na razini države ima problema, ali neću te probleme ni javno raščlanjivati u kolumni na netu; o tome se govori na tijelima stranke. Ono što su ovi izbori definitivno pokazali jest da obje vodeće stranke pokazuju određene deficite; na lijevom spektru to razočaranje kapitalizirali su "Možemo" i Ivica Puljak u Splitu, dok je desnica desnija od HDZ-a toliko politički fragmentirana da djeluje da se, poput bakterija, umnaža dijeljenjem. Dok je tome tako, u tom dijelu teško je očekivati neki ozbiljniji uspjeh. Čovjek u životu obično najskuplje plati najjeftinije ljude, a Hrvatska je jako skupo platila jeftino domoljublje.

Još jedan moment, vrlo signifikantan za aktualni hrvatski politički kairos, situacija je u pravosuđu. Neću vam otkriti naročitu mudrost ako vam kažem ono što znate i sami - alfa i omega hrvatskog pravosuđa već tri desetljeća isti je čovjek, prepoznatljiv po vezama sa susjednom općinom i hozentregerima - recite i sami, možete li vjerovati čovjeku koji ne vjeruje ni vlastitim hlaćama? Na što sliči takvo pravosuđe vidimo ovih dana - bjegunac od hrvatskih zakona, međugorski Likurg, provodi ovih dana reformu pravosuđa optužujući pojedine suce za nečasne radnje i uzrokujući njihovo hapšenje. To je samo ono što se zna; možete li pojmiti razmjere onog što se za sad još ne zna? U takvim okolnostima ovih dana kruži fotografija s nekih bakanalija negdje na otoku, na kojima se ugodno druže visoki pravosudni dužnosnici i ništa manje visoki politički funkcioneri, okruženi lokalnim odličnicima. Ta više svetaca ima na toj slici nego na posljednjoj večeri, ali to je slika i prilika pravosuđa i politike na hrvatski način; hrvatsko pravosuđe naprosto djeluje kao stroj - samo kad je podmazano. U takvim prilikama sasvim jasno postaje zašto se vladajući opiru izboru prof. Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda, naročito u okolnostima kad se čeka pravomoćna presuda vladajućoj stranci. Ovo društvo gladno je suvislog i konzistentnog vodstva, ova zemlja gladna je politike koja će služiti čovjeku bez bogatstva, a ne bogatstvu bez čovjeka. Nije glad u svijetu masovna jer ne možemo nahraniti siromašne, već jer je nemoguće nahraniti pohlepu bogatih. Hrvatska jest bogata zemlja, ali ne može nahraniti pohlepu siromašnih duhom. (Ivan Plantić)