U ime naroda (kolumna I. Plantića)

U ova čemerna vremena, kad su dani sve kraći, a popis ovršenih kod Fine sve duži, kad se mrak širi brzinom svjetlosti, kad se nešto nenormalno nameće kao novonormalno (doduše, pojam "normalnog" u ovoj je zemlji i inače prilično rastezljiv), pozitivne i optimistične vijesti nasušno su nam potrebne. U tom smislu, prošli petak, 13. studenog, zaslužuje da uđe u sve ljetopise i almanahe još od popa Dukljanina pa naovamo. Tog dana desilo se nešto upravo nevjerojatno; čak dvije nezamislive stvari u jednom danu. Znao sam ja to, dragi moji, u grešnoj duši nepogrešivo sam osjećao da naprosto mora svanuti taj dan, da preci nisu ginuli zaludu, da je oživotvoren tisućljetni san generacija - institucije hrvatske države napokon su profunkcionirale, i donesen je sudski pravorijek vladajućoj stranci. Ono što je bilo općepoznato de facto, sada je utvrđeno i de iure; mnogi su bili skeptični jer u hrvatskoj državi božica pravde odavna je postala kurva, dok su mnoge kurve obogotvorene. U svakoj iole normalnoj državi, stranka koja dobije ovakvu presudu, čiji bivši predsjednici moraju odrobijati zločine nad vlastitim narodom, koja dobije sudski nalog da puste milijune vrati u državni proračun bila bi momentalno politički mrtva, ako ne i zakonski ugašena. U nas se, kako smo konstatirali poviše, pojam normalnog shvaća prilično osebujno; shodno toj činjenici vladajuća je stranka, umjesto da sama bude uzemljena, cijelu državu pretvorila u groblje. Vodeći opinionmakeri stranke na vlasti pokušali su minimalizirati političku štetu nastalu presudom, ali njihova dociranja o individualnoj odgovornosti i kanaliziranju krivice isključivo na Ćaću uvjerljiva su koliko i nekadašnje seksualne opservacije Žuži Jelinek u Gloriji. Naprosto, iz svake nove afere, iz svakog novog nestašluka prvog ešalona hrvatske domoljubne politike zaudara korupcija, nepotizam i kleptokracija i sve je manje onih koji još uvijek mogu okrenuti glavu i reći da ih se smrad te truleži ne tiče.

Analizirajući historijat i fenomenologiju tog znamenitog petka 13., dolazimo do drugog momenta koji budi nadu da bi Hrvatska jednog dana, možda, ipak mogla nalikovati na državu; mi to sasvim sigurno nećemo doživjeti, ali Joža Manolić bi mogao (uostalom, na mladima svijet ostaje). Riječ je, razumije se, o novoj rundi pregovora Vlade i sindikata javnih službi, budući da nam je, uslijed pandemije koronavirusa, BDP u slobodnom padu. Postoji nešto što se zove kolektivni ugovor, postoje potpisani sporazumi o korekciji osnovice plaća, ali koliko puta dosad je Vlada izigrala sporazume s pravnim učinkom i zabila, poput vampira, slamku u krvotok ljudi koji žive od svog rada. Uostalom, vampir ili premijer, na isto vam dođe - obojici fali eritrocita u krvi. Sindikalni lideri očito nisu čuli za Miltona Friedmana i njegovu devizu: "Samo Vlada može uzeti savršeno dobru tintu, staviti je na savršeno dobar papir, i učiniti od njih savršeno bezvrijednu kombinaciju". Paralelno, vladajući i njihovi sateliti iz medija i udruga poslodavaca sustavno se trude zavaditi realni i javni sektor prikazujući nastavnike, liječnike i medicinske sestre kao balast koji ugrožava državni proračun iako nitko tako kao vladajući ne voli sisu, pogotovo državnu. Ta još su stari Latini znali - tko upravlja mišljenjem naroda, upravlja Rimom! Prošlog petka, međutim, kopernikanski obrat - vjerojatno prvi puta od kad sustavno pratim pregovore, Vlada je odlučila ispoštovati potpisano i povećati osnovicu plaća javnih službenika od 1. siječnja za 4%. Da li zbog saniranja udarca dobivenog u ime naroda u obliku presude stranci, da li zbog straha od sudskih tužbi koje bi sindikati pokrenuli, sasvim svejedno; potpisano je ispoštovano, i uopće ne treba sumnjati da će resorni ministri to s ponosom nadodati u svoje svjetlopise i hagiografije.
Paralelno, društvenih događaja ovih dana, unatoč epidemiološkim mjerama, ne manjka. Još od dana kad je Zdravko Mamić doživio prosvjetljenje te više ne saziva svoje presice na mjesečnoj bazi kao da je riječ o menstruaciji, već predmoli krunicu po hercegovačkim vrletima, ovoj zemlji kronično fali učenog, sadržajnog i kulturnog javnog nastupa. Prazan prostor odlučio je popuniti vrh državne vlasti koji već tjednima nikako da se dogovori tko je jazavac, a tko šmrkavac. Od kad je kovid među nama čak su i neizostavni ustaše i partizani pali u drugi plan, ali afere su i dalje top tema; afere su, naprosto, biološki minimum za HDZ. Zbog jedne takve svjedočili smo ovih dana i saborskoj interpelaciji, međutim, vladajući su odlučili, šahovskim rječnikom kazano, žrtvovati damu (Rimac) da bi spasili pijuna (Čorić). Istovremeno, nekako ispod radara prolaze izmjene zakona o medijima kojima se na velika vrata uvodi cenzura i verbalni delikt. Ograničava se komentiranje po društvenim mrežama, a nakladnici postaju odgovorni za objavljene komentare čitatelja, tobože u svrhu borbe protiv govora mržnje, iako je govor mržnje upravo materinji govor u Hrvatskoj, i to baš zahvaljujući vladajućoj stranci. Delikt mišljenja ili relikt nemišljenja, demokracija ili mediokracija - prosudite sami.
Usporedno sa svime navedenim, broj zaraženih koronavirusom u Hrvatskoj ovih dana skače nebu pod oblake, i to usprkos činjenici da je premijer osobno, uoči parlamentarnih izbora, svečano objavio kako je njegova Vlada virus pobijedila. Virus, očito, ima drugačije mišljenje i opire se stranačkoj stezi; ako slučajno nije član HDZ-a, momentalno da ga se učlani, samo kako bi ga se odmah potom moglo izbaciti. Vladajući vas pozivaju na odgovornost, razum i distancu, iako su sami toliko odgovorni da u vlastitim izbornim stožerima, kojekakvim klubovima i sastancima sjede toliko blizu jedni drugima da nisi siguran je li sastanak ili su orgije. Epidemiološke su mjere, dabome, "odgovorno" prilagođene i za Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, a tako prilagođenim mjerama u prvi plan, umjesto žrtava i Grada - heroja, dolaze političke "elite". Iste one koje bi u Vukovaru trebale biti tiše od minute šutnje, ali koje godinama parazitiraju na žrtvi grada i na grobovima heroja nastoje izlešinariti pokoji bijedan politički poenčić. Oni će biti u Koloni sjećanja, a narod pozivaju da ostane kući, iako je te '91. narod bio u Vukovaru, a "elite" na sigurnoj udaljenosti. Iz tih vremena seže i premijerova alergija na pucnjavu, pa ne treba čuditi da se nakon rafala na Markovom trgu odmah nabavljaju blindirana vozila. Zapravo, nakon svega, ja ne znam što bi vas to više u ovoj državi uopće i moglo začuditi?
Ono što je pred nama u bliskoj budućnosti lokalni su izbori. Na nacionalnom nivou, očekivano, najveće borbe vodit će se za najveće gradove, pogotovo za Zagreb, gdje je aktualni gradonačelnik propisno načet. Uostalom, jedan od razloga zašto je toliko dugo na čelu grada jest i činjenica da su Zagrepčani, kao i PDV, negdje na 25%. Za nas je, dakako, najvažnije kako će proći izbori u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i kod nas kući, u Veloj Luci. U Luci se za slijedeće lokalne izbore aktivno i ozbiljno radi cijeli aktualni mandat, iako je vrlo teško ostati ozbiljan pored ovako neozbiljne oporbe; ako ste uspjeli odgledati koju sjednicu Općinskog vijeća siguran sam da vam ne trebam dalje objašnjavati.
Za kraj, umjesto epiloga - kad vam pored svih navedenih i onih nenavedenih problema kojekakvi kavanski doktori politologije tumače kako je glavni i najveći problem Republike iseljavanje mladih i visokoobrazovanih stručnjaka, odljev mozgova, budite sigurni da vas lažu - mozgovi bi se rado vratili kad bi idioti otišli. (Ivan Plantić)