Odlazi cirkus (kolumna Ivana Plantića)

Vjerojatno ni sami niste sigurni odlazi li cirkus, dolazi li ili pak ostaje jer mi, izgleda, u cirkusu i živimo; kada bi se uzduž granica lijepe naše podigao veliki šator dobili biste najveći cirkus na svijetu. Jer, samo u cirkusu se mogu vidjeti predstave kakvima mi svjedočimo unazad par mjeseci; samo u cirkusu klaunovi mogu biti u glavnim ulogama. U cirkusu i u hrvatskoj Vladi. Prisjetit ćete se, siguran sam, nemile scene u kojoj građanin, običan mali čovjek poput vas ili mene, biva brutalno oboren na tlo i priveden poput zadnjeg kriminalca samo zato jer nije nosio masku u vlaku. Istovremeno, jedan drugi građanin ove zemlje, možda ste i čuli za njega, neki Andrej Plenković, tako nekako, u Zadru ostvaruje bliske kontakte s prvim tenisačem svijeta zaraženim koronom, ali slobodno krstari diljem zemlje bez maske i ne biva brutalno oboren na tlo i priveden iako je prvi čovjek stranke na optuženičkoj klupi jer on, kako sam kaže, može što hoće. Može, recimo, osnovati nekakvo stranačko paradržavno tijelo, nazovimo ga Stožer, kojem se narod slijepo pokorava i klanja iako mu rečeni Stožer mjesecima propisuje što misliti, kako se oblačiti, kuda se kretati. To vam je, naprosto, tako - masi treba tele kojem će se klanjati, makar i ne bilo zlatno. Razlika između maštanja o tome da ste veliki državnik i uvjerenosti u to otprilike je jednaka razlici između sretnog sanjara i nesretnog shizofrenika. Uostalom, što to velikana čini velikim? Velike riječi i kićeni govori? Velika djela? Veliki ego? Doduše, premijer uistinu djeluje velik, upravo gordi hrast, spram liliputanaca kojima se okružio.

Jedna od njih, bivša državna tajnica i detronizirana kninska kraljica, zabavljala je donedavno svojim akrobacijama i verbalnim lupinzima svekoliko pučanstvo jer narod ni u čemu tako istinski ne uživa kao u padu velikana. Afera "vjetroelektrane" otkrila je tako kako prvi ešalon HDZ-ove domoljubne konjice polaže državne ispite; Josipina prijateljica imala je i vezu i dobila pitanja za ispit i svejedno je uspjela pasti. Netko tko je toliko blesav, ili toliko bestidan, ili i jedno i drugo, u normalnoj državi ne bi mogao biti pripušten ni na kakvu funkciju, međutim, u njihovoj je stranci funkcija više nego u zbirci iz matematike; svakom čestitom članu vladajuće kleptokracije koji imalo drži do sebe funkcija je, naprosto, raison d'etre - razlog postojanja. Kad se sjetite da je Rimčeva državni ispit sređivala i bratu bivše ministrice, jamačno se ne možete oteti dojmu kako je ova država začeta u incestu - kud god pogledaš, o svemu odlučuju nečiji rođe i pajdaši, obitelji i dinastije. Kako je krenulo, još će se HDZ vratiti na tvorničke postavke; na SKH. Jednostavno, kad imate političare s posebnim potrebama, dobijete državu s poteškoćama u razvoju. Ponovimo zato još jednom onu mitsku - neka prostitucije, pardon, institucije hrvatske države rade svoj posao. U međuvremenu, neka mi bude dopušteno s ovog mjesta podsjetiti da je upravo ovakve na nedavnim parlamentarnim izborima biračko tijelo izabralo da ga vode. Nije to za zamjeriti; budući da su Hrvati jedan od najstarijih naroda Europe, vjerojatno je riječ o staračkoj demenciji.

Nisam se, međutim, poduhvatio bugačice i pera s namjerom da analiziram vladajuću stranku; o njima svoje treba reći pravna država. Moje promišljanje u ovoj kolumni bavi se pitanjem kakvi smo to mi? Kakav je to SDP kad od ovakvog HDZ-a doživljava poraze kakvom smo svjedočili početkom srpnja? Porazi su sastavni i neizbježni dio života; ma koliko bolni bili, potrebni su kako bi ljudi i stranke iz njih izvukli pouke. Mi, izgleda, uporno odbijamo zagledati se sami u sebe i priznati si neke stvari. Priznati si da se SDP udaljio od ideje istinske socijaldemokracije, da smo pustili krive ljude na prava mjesta, a krivi ljudi, pogrešni ljudi, jednostavno ne mogu provoditi ispravne politike. Puno previše ih, nažalost, ima koji u SDP-u vide samo odskočnu dasku za daljnju karijeru, ljudi koji su previše usmjereni na svoje JA da bi mogli služiti onome MI. SDP je, ma koliko to
odiozno bilo priznati, postao previše sličan HDZ-u o čemu svjedoči i afera JANAF, a za ovu državu i jedan HDZ je previše. Danas o svemu odlučuju fondovi i banksteri simpatični poput zatezne kamate; kad ste čuli nekog iz naše stranke da govori o odnosu prema kapitalu? Prema bankama, Zakonu o radu? Kako radnike i seljake, one koji bi svojim plaćama prije došli na Mjesec nego izdržali do kraja mjeseca, one koje je bog profita odavna izbacio iz svog čistilišta, kako ih mogu zastupati oni koji su slizani s tajkunima i ratnim profiterima, koji se boje biti istinski ljevičari? Oni s viškom ambicija i obrnuto proporcionalnom razinom sposobnosti konstanta su ovih prostora još od dana kad su Adam i Eva bili izbačeni s Gospodnjeg kolhoza, ali objasnite im, molim vas, da su pogriješili stranku. Socijaldemokratska partija nije stranka u kojoj bi takvi trebali graditi
karijere. Tko ih ne zna, skupo bi ih platio. Tko ih zna, skupo bi platio da ih nikad upoznao nije. U zemlji u kojoj se domoljublje dokazuje busanjem u prsa najveći Hrvat bi, valjda, bio Tarzan, čovjek-majmun; SDP bi trebao primjerom pokazati kako se pravo, istinsko domoljublje dokazuje i živi poštivanjem zakona svoje domovine i urednim plaćanjem poreza i odnosom prema radu i radniku. To je politika, jedina ispravna, koju treba realizirati. Tek tada SDP će biti prepoznat kao istinska ljevica u Hrvatskoj. Tek tada vratit ćemo povjerenje ljudi i tek tada ova država imat će šanse među civiliziranim državama uljuđene Europe. U suprotnom, ako tako ne bude, nakon unutarstranačkih izbora u nedjelju možemo svi skupa zapjevati onu Balaševićevu:

."odlazi cirkus, za sve je bolje tako
mnogi su predstavu shvatili do sad
nove pajace će masa naći lako
jer novi cirkus će doći u vaš grad".