Rastroji pa vladaj (kolumna I. Plantića)

Ako ste se ovih dana prisjetili osamdesetih godina i dana svoje mladosti nije to slučajno; u izolaciji vam je vjerojatno izrasla duga kosa, imate zabranu izlaska iz kuće, a svaki Dnevnik redovito počinje i završava uvijek istim ljudima i uvijek istom prognozom - iduća dva tjedna su presudna. Nakon tjedan dana, koliko obično treba da im pamet sustigne vlastiti jezik, s vrha vlasti, putem Stožera, opet slične ohrabrujuće note; koliko ljudi je umrlo, koliko ostalo bez posla, koliko zatražilo psihološku pomoć, uz neizostavno - iduća dva tjedna su presudna i ostanite doma, dok se istovremeno ministri prigodno ukazuju svaki dan u drugom dijelu Hrvatske. I tako dan za danom, tjedan za tjednom, u narod je usađen strah i panika koja se redovito zalijeva svaki dan u 14 sati novom dozom optimizma iz Stožera. Jer, sad više nema nikakve sumnje, Stožer nije krizni nego predizborni. Ono što je u početku uistinu djelovalo kao skup pametnih i stručnih ljudi koje je sama Providnost poslala da spase narod od pandemije na kraju se pokazalo kao stranačko tijelo koje je preuzelo ovlasti parlamenta, iako je članovima Stožera očigledno neugodno javno priznati da su članovi vladajuće stranke (uostalom, tko bi se time javno hvalio). Stožeri, Nacionalni uz 21 županijski i hrpu lokalnih, prva crta obrane, narodni heroji. Izgleda da je dinarska reinkarnacija Clarka Gablea, svevremenski admiral Domazet Lošo bio u pravu kad je govorio da smo u hibridnom ratu, ovaj put protiv nevidljivog neprijatelja, a općepoznata je činjenica kako je produkcija neprijatelja, naročito nevidljivih, najbolje sredstvo ostanka na vlasti.

Ekonomska kriza koja prati pandemiju koronavirusa, iz koje će neokrznuti izaći samo arapski šeici, ruski oligarsi i hrvatski biskupi, kosi sve pred sobom - ruše se burze, padaju indeksi, gase se radna mjesta, a da vladajuća stranka, domoljubna kakva već jest, nije navrijeme uništila industriju i poljoprivredu ove zemlje imali bismo industrijski i agrarni slom. Hrvatska si, s virusom ili bez njega, u gospodarskom smislu već tri desetljeća sama puca u nogu, i do danas ta noga ima više rana nego borac sa Sutjeske. Spominje se ovih dana potreba odricanja, ušteda, rezanja plaća iako svaki brucoš ekonomije zna elementarno pravilo - štedi se onda kad se ima, ne onda kad se nema! Štednja u ovakvoj situaciji otprilike je kao kad biste slabokrvnog, da ne kažem anemičnog pacijenta stavili na dijetu; najblaže rečeno, neučinkovita. Međutim, krizna situacija pokazala je i kako se krizom u Hrvatskoj upravlja - tko mi može objasniti kako se to danas može transferirati 43 milijuna kuna bolnici u Mostaru, a sutradan isplatiti umanjenu plaću medicinskim sestrama u Hrvatskoj? Uz činjenicu da se hrvatske bolnice raspadaju, a one u Zagrebu su i oštećene u potresu? Kako si posvijestiti činjenicu da se plaće planiraju rezati hrvatskim učiteljima, dok se istovremeno podižu plaće direkciji Agencije za poljoprivredu, iako Hrvatska mora vratiti tri milijarde eura u Bruxelles zbog nenamjenskog trošenja sredstava za ekološku poljoprivredu? Zašto država pomaže privatni kapital javnom novcem, dok istovremeno prekraja Zakon o radu po narudžbi HUP-a, reže radnička prava i položaj radnika vraća na razinu predindustrijskih društava, sve uoči Praznika rada? Što je s brojem županija, kojima se već trideset godina traži smisao postojanja? Povlaštenim mirovinama? Ovo su logična pitanja koja si postavlja svatko tko razmišlja svojom glavom, a ne televizorom! Kako to da se 11. svibnja najavljuje povratak učenika razredne nastave, dakle onih najmanjih, u škole? Ako su škole sigurne i opasnosti nema, zašto se ne vraćaju svi učenici na redovnu nastavu? Ako pak sigurnosti nema i opasnost vreba i dalje, zašto se baš najmanje i najslabije nepotrebno izlaže opasnosti? Reći ću vam zašto - zbog pritiska poslodavaca! Ekonomija je na aparatima i traži se ultimativni povratak na radna mjesta, a da bi se radnici mogli vratiti na posao, netko treba čuvati njihovu djecu koja još ne mogu ostati sama kod kuće. Gdje su u ovim teškim vremenima dežurni domoljubi, profesionalni Hrvati koji ginu za ovu zemlju ciklički svakog 5.u mjesecu kad im se isplaćuju apanaže? Jeste li čuli da su se spremni odreći nečega za državu koju toliko vole? Ja nisam, ali sam zato čuo njihove reakcije na civilizacijsku i državničku izjavu predsjednika kako je konačno vrijeme da se ZDS napokon odbaci tamo kamo i spada. Predsjednik s karakterom. Da, možda ponekad teškim karakterom, ali on karakter barem ima, za razliku od ekipe iz Banskih dvora koja karakter ne bi prepoznala ni da im pokuca na vrata!

Pokazala je ova olovna situacija još neke momente, o kojima treba voditi računa svatko tko u ovoj državi želi biti prosperitetan i društveno solventan - koliko je bitno biti članom vladajuće stranke. Ne košta vas ništa, osim obraza, donosi mnoge benefite, a nije ni naročito teško kad čak 220 tisuća građana ove zemlje zadovoljava kriterije. Spoznao je to navrijeme još uvijek aktualni ravnatelj splitskog doma za starije i nemoćne, bivši jednako uspješni gradonačelnik, epizodist koji se zahvaljujući upravo članskoj iskaznici našao u glavnoj ulozi. Ljudi su desetak dana ležali u ognjici, na kraju i umrli, virus se sasvim lijepo udomaćio u splitskom domu, ali inspekcijski nalaz jasno govori - nitko nije kriv. Ministar Beroš pak kaže - virus je kriv (tko je virusu kriv što nije član HDZ-a)! Da se mene pita, ja bih ga momentalno učlanio u HDZ, samo kako bih ga odmah potom mogao izbaciti iz HDZ-a (virus, ne Škaričića). Ravnatelj doma naprosto je prozreo sustav, pročitao igru, shvatio što se traži, gurajući se s margina u fotelju, preskačući pritom po tri stepenice odjednom; to je školski primjer tog profesionalnog metastaziralog hrvatstva, najveća glupost nekog višestaničnog dvonožnog organizma u povijesti evolucije.

Budući da nesreća nikad ne dolazi sama, pokazala se aktualna društvena i zdravstvena situacija u Hrvatskoj kao veoma pogodna za manifestiranje pritajenih totalitarističkih težnji koje kad-tad izbiju na površinu kod onih koji su im skloni. Predstavljen je tako, sasvim ozbiljno, prijedlog zakona kojim bi se pratili mobiteli građana (samo bi se ozakonilo ono što vlast ionako godinama radi ilegalno), dok je Stožer izašao u javnost s idejom kako bismo prilikom posjeta, primjerice, frizeru trebali ostaviti broj telefona i vrijeme u kojem smo bili na frizuri. Sadržaj ovog dirljivo besmislenog dokumenta, prijedloga, što li je već, izaziva, naravno, negativne reakcije građana. Jer, reakciju izazivaju emocije, a gađenje je jedna od najjačih. Ja, međutim, ipak razumijem vladajuće - promislite samo kolike se neslućene mogućnosti djelovanja danas pružaju onima koji mrze sve hrvatsko i djeluju protiv hrvatske države; tu su kišobrani-puške, nalivpera punjena nervnim otrovom, dočim prava opasnost leži u dječjim vrtićima. Da, dragi moji, u vrtićima - niste se sjetili kako, primjerice, pištolje na vodu možete napuniti sumpornom kiselinom ili nitroglicerinom, i tako predstavljati ugrozu (obožavam ovu riječ) veličanstvenom uskrsnuću hrvatske slobode! Naprosto, koncept nacionalne suverene države, inauguriran Vestfalskim mirom 1648., u Hrvatskoj je shvaćen malo previše doslovno i ozbiljno, ali ako ste član vladajuće stranke to jamačno niste ni primijetili. Naime, nisam bio posve iskren s vama poviše u tekstu, kad sam vam napisao kako ulazak u rečenu stranku ne košta ništa, osim obraza; tko uđe u njihov ured sa svojim mišljenjem, izaći može jedino s njihovim.

Ako ste pročitali do ovog mjesta, vjerujem da jedva čekate da Vlada napokon počne raditi svoj posao? Ja ne. Ja jedva čekam da ga napokon prestane raditi.